Ulaganje u znanost i istraživanje u Hrvatskoj među najnižima je u Europskoj uniji. Toga prokletstva, nažalost, nije oslobođena niti jedna od najspominjanijih znanosti u našem javnom prostoru posljednjih mjeseci – ona u čijem su interesu potresi u Zemljinoj kori, kao i pojave vezane uz potrese – seizmologija.

Naš će sugovornik, seizmolog Tomislav Fiket, zamjenik rukovoditeljice Seizmološke službe s geofizičkog odsjeka zagrebačkog PMF-a, kazati kako je taj kontinuirani nemar od strane države doveo do toga da sada, u trenucima kada tlo u Hrvatskoj podrhtava stotine puta na dnevnoj bazi – što čini zahvalnu podlogu za istraživanja i promatranja, zbog nedostatka financijskih sredstava, ne posjeduju dovoljno instrumenata i ljudske snage.

– Trenutno imamo veliki problem. Nama su jedini podaci, jedini eksperimenti – potresi. Sada se, na petrinjskom području, događa na tisuće potresa i bit će ih još. Mi tamo trebamo imati gustu mrežu instrumenata da bismo prikupili što više podataka. Ti su podaci zlato, nacionalno blago i ne mogu pomoći ljudima koji su sad nastradali, ali će prikupiti podatke koji će spasiti ljude koji će graditi u budućnosti. To je nešto što se ne bi smjelo izgubiti, ističe Fiket te se nada kako će Seizmološka služba dobiti pomoć države uz koju bi izrealizirali svoj naum. Nacionalna bi sramota bila, dodaje, da ti podaci pobjegnu iz ruku ili da ih pokupi netko tko nije nacionalna služba.

Prvak seizmologije

Seizmološka je oprema danas u velikoj mjeri kompaktnija, dostupnija i osjetljivija no što je bila 1900. kada je u Hrvatskoj postavljen prvi instrument, u garnizonu u Puli. Talijani su ga odnijeli te za te instrumente nemamo podataka. Godine 1906., jedan od utemeljitelja moderne seizmologije – Andrija Mohorovičić, donio je u Zagreb prve Vicentinijeve seizmoskope. Gdje su ti instrumenti završili – nažalost se ne zna. Dvije godine kasnije, 1908. Mohorovičić nabavlja Wiecherte koji su, do zagrebačkog potresa, bili u savršenom stanju.

– Mi smo ih obnovili, stavili na podeste te su zaštićeni u krasnim vitrinama. Radili su, jedan je čak bio digitaliziran i davao je informacije na naše internetske stranice. Zagrebački ih je potres oštetio, ali sada nemamo vremena time se baviti. Kada se situacija smiri moći ćemo tu našu povijesnu baštinu osposobiti, izjavljuje seizmolog. Tužno je što Hrvatska ima nekoga poput Andrije Mohorovičića – prvaka seizmologije, a toliko se malo ulaže u tu znanost koja je, ovih se dana pokazuje, od izrazite važnosti.

Rođeni Primorac, Mohorovičić je po mnogočemu značajan. Najvažniji doprinos znanosti ostvario je otkrićem diskontinuiteta u Zemljinoj kori i utemeljenjem primjene seizmoloških postupaka za upoznavanje građe duboke Zemljine unutrašnjosti,

– Andrija Mohorovičić u Hrvatskoj je prvak ne samo seizmologije već i meteorologije. On je utemeljitelj službe točnog vremena. Pravi je hrvatski znanstvenik koji je na hrvatskom teritoriju radio istraživanja i pisao radove u Hrvatskoj. To ističem zato jer mi imamo mnoštvo vrhunskih znanstvenika, ali su uglavnom pisali negdje vani ili su tamo radili. Mohorovičić je sve odradio u Hrvatskoj i na to smo izuzetno ponosni, govori Fiket.

Po Mohorovičiću nazvani su krater na Mjesecu (Mohorovičić) i planetoid – 8422 Mohorovičić, kao i Geofizički zavod PMF-a koji je dio Geofizičkog odsjeka s kojeg dolazi naš sugovornik.

Seizmološki zavod Hrvatske / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Nezadovoljavajući broj

Na PMF-u danas geofizički odsjek broji oko tridesetak studenata godišnje, dok seizmologiju završi dvoje do troje studenata, što je nezadovoljavajuća brojka. Zašto je to tako, Fiket odgovara:

– Mi imamo nevjerojatnu sreću. PMF je jedini fakultet ne samo na prostorima bivše Jugoslavije, već i puno šire, koji obrazuje seizmologe, meteorologe i oceanografe. Tu su, naravno, i kolege geomagnetičari. Imamo tradiciju koja seže od davnih dana, od već spomenutog čuvenog Mohorovičića. Imamo potencijal školovati i zadržati vrhunske stručnjake, međutim, kako u Hrvatskoj nema radnih mjesta u kojima bi se ove struke mogle zapošljavati, ljudi nakon školovanja odlaze u inozemstvo. Za meteorologe zaposlenje još nije toliki problem, ali za druge struke jest. Nema Geofizike kao tvrtke, nema istražnih radova koji su nužni, i tako dalje. Malo je radnih mjesta i ne otvara ih se. Novca nema. Ne ulaže se u budućnost i naravno da će ono malo studenata koji se odluče na studiranje geofizike radije izabrati meteorologiju gdje imaju veće šanse za dobiti posao. Ona manjina koja iz ljubavi izabere druge struke najčešće završi u inozemstvu gdje su veoma cijenjeni stručnjaci – što vidimo po kolegi Tkalčiću, kao i prema svim ostalim našim bivšim studentima. Nažalost, došli smo do toga da educiramo vrhunski kadar, ali ne za Hrvatsku već za ostatak svijeta.

Tomislav Fiket drži kako je pravo vrijeme da svi skupa shvatimo važnost geoznanosti, kao i znanosti općenito, te da se pomogne PMF-u na putu ka otvaranju radnih mjesta i mogućnosti i da se struka više sluša i koristi. Plaće su, primjerice, ispod zagrebačkog prosjeka, dok je obrazovanje znatno veće no što je prosjek obrazovanja u Zagrebu.

– Mi imamo banalnih problema na Fakultetu. Trebamo vrhunske informatičare i tehničare, inženjere svih profila, međutim ne možemo ih platiti koliko ih tržište plaća. U ovom trenutku to nije moguće na brzinu riješiti ali ono što je moguće jest pokušati sada polako početi mijenjati smjer u kojem idemo, dodaje Fiket.

Mnogo njihovih studenata završe u bankama kao analitičari, jer su izuzetno cijenjeni analitičari. To su plaće kojima seizmološke i geofizičke institucije u Hrvatskoj ne mogu konkurirati. No, ako krenu projekti koje pokreću iz Službe i PMF-a, otvorit će se radna mjesta i privući će se, na koncu i zadržati, mladi, vrhunski stručnjaci.

– Svakako je žalosna informacija što u Ujedinjenom Kraljevstvu i Švicarskoj, primjerice, ima puno više sredstava u seizmologiji, a oni za potrese, takoreći, niti ne znaju, dok hrvatski seizmolozi itekako znaju što su potresi jer svake godine obrade desetke tisuća, kazuje Fiket.

Konstantna dežurstva

Pojavom potresa pojavio se i veći medijski i društveni interes ka seizmologiji i seizmolozima, pa je neizostavno pitanje – čime se bave i kako Seizmološka služba funkcionira kada područje Hrvatske nije pogođeno razornim potresima.

– Mi smo, u seizmološkoj službi, podijeljeni na dežurstva u dvije smjene. Imamo konstantna dežurstva i radimo analize. Ljudi često nisu svjesni toga, ali u Hrvatskoj se svakodnevno događaju potresi. Kada nema ovih jačih koji se osjete i dalje se događa mnoštvo potresa. Naši katalozi, svake godine, zahvaljujući sve naprednijim i sve gušćim instrumentima bilježe i one slabije potrese. Osim toga, radimo i terenski rad – održavanje postaja, popravljanje i postavljanje novih, premještanje i slično, razna ispitivanja pogodnosti mjesta za nove lokacije, sudjelujemo u nastavi, znanstvenim i stručnim projektima i tako dalje, te dodaje da, kao služba, nisu dovoljno veliki te svi poslovi koje je potrebno odraditi padaju na leđa njih desetero koji su stalno u pripravnosti.

Problem je, svakako, što postoje fizičke granice svakog čovjeka. Trenutno je cijeli tim konstantno aktivan i tako mora biti narednih dana, no ako dođe do novih događaja koji će zahtijevati seizmološku cjelodnevnu prisutnost pitanje je hoće li to moći izdržati.

– Naravno, nije nama ni najmanje teško kao ljudima koji su pogođeni ovom katastrofom ili interventnim službama koje rade na terenu. Ja tim ljudim skidam kapu i ne bih želio da se ovo smatra nekakvim cendranjem već pozivom na buđenje i ulaganje u struku. Seizmolozi u ovom trenutku neće predvidjeti potres, ali je pogrešno misliti kako nećemo nikada ništa uspjeti predvidjeti ili saznati. Da smo tako razmišljali ne bi sada imali mobitele niti bilo što, jer je sve krenulo »beskorisnim« istraživanjima.

Dio postava muzeja / Foto Davor Kovačević

Mnoštvo rasjeda

Iako je ova godina, iz perspektive seizmologije, bila zahvalna za istraživanje, Fiket, kao i kolege, ipak žale za mirnijim vremenima.

– Čim vam potresi ove jačine izazivaju ljudske patnje i žrtve, naravno da su nam milije mirne godine kada se bavimo slabijim potresima i kada nemamo tragedije u pozadini. Uvijek bih potpisao za takve, »dosadne« godine«, naglašava.

Na teritoriju Hrvatske nalazi se mnoštvo rasjeda. Što je dulji rasjed – na njemu je moguća veća magnituda. Može se kazati kako imamo sreću što se veliki dio rasjeda međusobno presijeca i što su uglavnom kraći pa nemaju potencijala za veće potrese.

– Međutim, 6.5 po Richteru je već jako nezgodna magnituda, a kamoli ne 7.0 što je moguće na dubrovačkom području. S te strane, mi znamo da kod nas ne možemo očekivati potres magnitude znatno veće od 7.0 i to je dobro. No, ovo što imamo na naseljenim područjima s objektima koji su građeni loše – to jest zabrinjavajuće, kaže Fiket. Balkanski i Apeninski poluotok najtrusnija su europska područja. Mi smo na dodirnom djelu afričke i euroazijske ploče gdje se odvija podvlačenje afričke pod potonju. Efekti su, naravno, potresi. Hrvatska je, na sreću, na nešto manje trusnom području u usporedbi s Grčkom, Turskom ili Italijom, no to ne isključuje činjenicu kako smo i sami na opasnom teritoriju koje bi trebalo pratiti.

Istra je, primjerice, mjesto gdje je rizik od potresa u velikoj mjeri manji nego li u Zagrebu, Rijeci, Dalmaciji, Dubrovniku pa čak i jednom dijelu Slavonije. Međutim, to ne znači kako na našem najvećem poluotoku ne može doći do potresa. Općenito, ne možemo razmišljati na način da se maknemo od rasjednih ploha već da gradimo tako da kad dođe do potresa da ne dolazi do potpunog uništenja kao što se sada dogodilo na petrinjskom području. Imamo povijesnu gradnju koja nam stvara ogroman problem iz razloga što nije građena u skladu s protupotresnim režimom – a na to je još Mohorovičić upozoravao nakon Pokupskog potresa.

– Mohorovičić je tvrdio kako se u Zagrebu ne poštuju mjere prilikom gradnje, upozoravao je na stavljanje teških ukrasa koji nisu pričvršćeni, tako isto i dimnjaka. Već je tada struka vjerovala kako bi trebalo graditi drugačije, ali to se nije poštivalo. Nakon Skopskog potresa 1963. promijenila se svijest i postrožili su se uvjeti gradnje. No, znate i sami kako je kod nas jedno uvjet gradnje, a drugo je kako se stvari odrađuju. Zaštiti povijesnu baštinu, a da je ne nagrdite, veoma je težak zadatak. Gledajući samo sigurnosne uvjete, od povijesne baštine trebalo bi zadržati samo vanjski izgled a sve iznutra valjalo bi biti građeno novim materijalima i učvršćeno na način da bude potresno sigurno za ljude koji u tim prostorima borave. Za to su potrebna enormna sredstva i to je moguće u Švicarskoj, a kod nas još neko vrijeme neće biti, osim ako ne dobijemo financijske injekcije, no i tad bi taj proces trajao desetljećima, tvrdi Fiket i za primjer uzima i Japan koji ima puno jače potrese, kakvi kod nas nisu niti mogući, a zgrade se tamo ne ruše. Tsunami napravi ogromnu štetu ali od samih potresa nema srušenih nebodera ili zgrada, stoga se mogu graditi objekti koji će biti sigurni u potresu.

Lažne vijesti

Kako su se oba potresa zbila u doba pandemije koronavirusa, na društvenim mrežama, pa i u ponekim medijima, bez prestanka kolaju kojekakve teorije zavjere i mnoštvo lažnih vijesti. Poznato je da čovjek svojim djelovanjem može inicirati seizmičnost, no ovi potresi nisu bili jedni od tih. Sasvim su prirodni i nisu uzrokovani ljudskom djelatnošću. Inducirana seizmičnost česta je kod velikih retencija voda, akumulacijskih jezera, u periodima kada se radi ubrizgavanje, odnosno vađenje nafte ispiranjem vodom pod visokim tlakom. Takve djelatnosti mogu proizvesti potrese i to su uglavnom potresi od tri do četiri stupnja po Richteru.

– Ne bih htio biti sudionik eksperimenta može li takva djelatnost na ovakvom rasjedu izazvati veće potrese. Radije ne bih saznao, a vjerujem kako i ljudi koji se bave takvim poslovima na takve stvari veoma dobro paze. Postoje, također, i gorski udari. Situacija je to kada imate urušavanje velike količine rude, odnosno materijala zemlje u iskopima. To je često u Bosni i Hercegovini, u starim rudnicima i ti su potresi magnitude isto tri do četiri po Richteru, kazuje Fiket.

Na činjenicu kako se često može čuti kako se potres ne može predvidjeti, ali postoji velik broj indikatora, primjerice, oslobađanje plinova, odgovara da je to čuvena priča s radonom kojeg nema u kršu.

– Krš je porozan i nema načina da radon bude zarobljen. U glinovitim tlima bi mogao biti zarobljen te bi uslijed potresa otvorene pukotine omogućile radonu put do površine. U tom bi slučaju detektori radona bilježili promjene koje bi upućivale na to da se nešto značajno događa. To bi nam eventualno moglo koristiti. Problem je što su najgori potresi u kršu – na jugu Hrvatske. Tako da, radon na tom području kao signal otpada. Što se tiče zagrebačkog područja, kada bi imali redovito mjerenje bazne linije radona onda bismo mogli govoriti o porastu. No, koliko znam, takva mjerenja se ne vrše, naglašava Fiket i dodaje kako im svaka informacija koja može pridonijeti boljem poznavanju situacije itekako pomaže, no, kao i za sve – i za to nedostaje adekvatnih financijskih sredstava.

Povijesni potres

Veliki zagrebačkih potres 1880. godine izazvan je zbog rasjeda kod Kašine. Taj potres nije instrumentalno zabilježen već je rekonstruiran na temelju povijesnih zapisa – što je i problem jer značajno varira osobni doživljaj potresa, kao i osobni doživljaj šteta – ljudi često štetu opisuju s interesom da bi dobili što veću reparaciju, a s druge strane postoji dio ljudi koji voli umanjivati.

– No, povrh svega, mislim da je taj povijesni događaj iz 1880. dobro izanaliziran. Radi se o Kašinskom rasjedu koji u ožujku nije aktiviran. Drugi jak potres 1909. godine je potres na osnovu kojeg je Mohorovičić napravio svoja epohalna otkrića. Taj potres pripada Pokupskom rascjepu i on je 1909. izazvao potres magnitude 5.8 i taj je bio instrumentalno zabilježen, tako da smo stopostotno sigurni da je tamo bio potres. Potres koji nam se dogodio 29. prosinca najjači je instrumentalno zabilježen potres na teritoriju Republike Hrvatske, kazuje seizmolog.

Još je jedan mit kolao društvenim mrežama – o trideset puta jačem potresu od onog u ožujku. Richterova skala logaritamska je mjera pomaka. Zapis amplitude same trešnje između jednog Richtera je deset puta veća. Fiket kazuje da, kada se to pretvori u energiju, znamo da za povećanje amplitude trešnje tla od deset treba otprilike 32 puta više energije. Potres magnitude 6.0 ima 32 puta više energije od potresa magnitude 5.0 po Richteru.

– U prvim trenucima ste poneseni i ako su ljudi dekoncentrirani u kombinaciji sa stresom, skloni su zaokružiti. Dakle, nije bio trideset puta jači već nekih petnaestak puta jači od onog zagrebačkog.

Stari mjerni instrumenti / Foto Davor Kovačević

Važnost podataka

Ono što sada seizmolozi znaju jest da na pokupskom području postoji mnogo efekata likvefakcije tla – porozno tlo ispunjeno vodom koje, dokle je god voda između pukotina, djeluje čvrsto. Kada dođe do trešnje usred potresa ta se voda oslobađa, izlazi na površinu i tlo postaje žitko. Uz to, ono što se može mjeriti su valovi koji nastaju kao posljedica potresa i ti su podaci od iznimne važnosti jer seizmolozima daju uvid i u sam rasjed, kao i u lokalnu geologiju.

– Ukoliko mi sad ne prikupimo sve te informacije, to će biti velika tragedija jer sljedeći potres, na tom području, nadam se, nećemo doživjeti – samim time niti skupiti podatke. Kada kažem nećemo doživjeti mislim na to da se narednih pet stotina godina ne mora dogoditi niti jedan potres ili će se u četiri godine dogoditi pet puta, ističe Fiket.

Fiketa pitamo bismo li trebali biti zahvalni što na našem području ne može doći do razornijih potresa i što, primjerice, u Iranu i Pakistanu, potresi uzimaju na desetine tisuća života, naspram ovih koji se nama događaju.

– Ja ne bih bio toliko optimističan poput vas. Da se ovakav potres dogodio s epicentrom u Zagrebu, bojim se da bi žrtava bilo mnogo više. Centar je grada već na 5.5 po Richteru pretrpio prevelika oštećenja, stoga smatram kako je uopće nesposoban izdržati bilo što preko 6.0 po Richteru. Čim bi jedan takav potres pogodio već narušeno, gusto naseljeno područje, žrtve bi bile ogromne. Strašno je već što smo imali sada i u Zagrebu i u Petrinji i u Glini. Sada zamislite da su te brojke deset, sto ili tisuću puta veće, te dodaje da, ukoliko se sjetimo crnogorskog potresa – takav se može dogoditi bez problema i na dubrovačkom području.

Ono je najugroženije.

– Nevjerojatno zvuči, ali, u usporedbi s recentnim potresom, na dubrovačkom su području u pitanju puno veće energije koje bi ostavile puno jače posljedice. Nadajmo se kako se to neće dogoditi u našim životima, ali – dodaje seizmolog – jednom će se sigurno dogoditi.