Pet mjeseci; cijelo, dakle, ljeto, i veći dio proljeća parlamentarna oporba predvođena HDZ-om čekala je priliku da »izroštilja« Vladu i premijera na saborskom Aktualnom prijepodnevu; sjajnom eventu predstavničke demokracije u kojem politički najmoćniji ljudi u zemlji moraju odgovarati na pitanja onih koji žarko žele njihov posao. Pet mjeseci je, dakle, prije svih HDZ, imao vremena da se pripremi za veliko sučeljavanje s ekipom koja je za to isto vrijeme na gotovo dnevnoj bazi primala šamare u vidu loših gospodarskih pokazatelja, bila prisiljena otkazivati božićnice i dodatke na plaće, dizati cijene energenata i pritom se radi mira u koalicijskoj kući praviti da ne lude zbog ponekad samoubilački sarkastičnih medijskih istupa Radimira Čačića. 

   Crta dobrog ukusa

    Ali ne i novi – s krutim, autoritarnim, nesposobnim i korumpiranim HDZ-om Hrvati već imaju neka iskustva. Ako ništa, barem takva stranka sad nije na vlasti, već se iz opozicijske zavjetrine pokušava riješiti makar korupcijske stigme (svaka nada u uspješnost te transformacije drhturi pred samo dvije riječi: Božidar Kalmeta). Međutim, opozicijske klupe u demokratskim uređenjima valjale bi služiti i još nečemu osim kolektiranju neloših saborskih plaća – iz njih bi na vlast trebao dolaziti kakav-takav pritisak koji bi u najmanju ruku biračima pokazivao alternativu, a u najboljem mogućem scenariju tjerao vlast na korekciju njenih potencijalnih pogrešaka i zabluda. 

   Jedini pritisak HDZ-a, međutim, na tom Aktualnom prijepodnevu, majci svih parlamentarnih okršaja, bio je onaj koji su vršili na svoje stolice. I bivao je sve većim i većim kako ih je Milanović svojim superiornim performansom dodatno zabijao prema zemlji. 

    U svom nastupu premijer je možda u jednom ili dva navrata prekoračio crtu dobrog ukusa. Ponijelo ga. Primjerice, kad je, govoreći o Davoru Stieru zaključio kako ne razumije Hrvatsku i stoga je ne može voljeti. No, crta dobrog ukusa, koja je i inače prilično tanka, još je tanja kad se radi o političkoj utakmici. Govoriti o nekakvom govoru mržnje i Milanovićevom vrijeđanju samo dodaje još jedan tužnjikavi premaz na iskazanu nemoć HDZ-a. Stranke čiji je predsjednik, kad smo već kod ljubavi prema domovini, nedavno u razgovoru za ovaj list ustvrdio kako Milanovićeva Vlada tek treba dokazati svoje domoljublje.    

 Karamarkovo ogledalo

    Sva izvlačenja HDZ-a na retorička zaleđa premijera, stoga, imaju smisla kao i kritike na suca u nogometnoj utakmici koju si izgubio sa 5:0, zato jer nije dao žuti karton kapetanu protivničke momčadi koji je nakon het-trika u slavlju skinuo dres. 

    Čovjek koji je doživio najteži poraz jasno, HDZ-ov je predsjednik, Tomislav Karamarko, koji je na svom prvom Aktualnom satu za kormilom stranke iz prve ruke mogao vidjeti kako izgleda otvorena politička bitka, ona pred očima javnosti. Vještina koju je pokazao u odrađivanju posla u unutarstranačkim bitkama, u dogovorima i paktovima s ugašenim reflektorima, tu slabo vrijedi. 

    Karamarku su trebala puna 24 sata da išta uopće kaže: dok su u Saboru njega i njegove ribali, šutio je kao zaliven, e da bi dan kasnije, kad se probudio iz spektakularnog knock-downa, pokušao biti zajedljiv, pa kazati kako je Milanović očito vježbao pred ogledalom. Govorništvo kao politička kategorija očito je za predsjednika najjače oporbene stranke daleko i potpuno neotkriveno područje. A to je za istu upravo tragična činjenica.    

    No, predsjednik koji nema ni »n« od političkog nerva i koji je neuvjerljiv govornik, nije jedini problem HDZ-a. 

    Naime, u toj istoj sabornici kojom je Milanović dominirao, sjedili su i nešto iskusniji i politički verziraniji HDZ-ovi igrači. Sjedili su ljudi koji su prošli dosta političkih okršaja, koji su se naprekidali sjednica i koji političke igre odrađuju na rutinu. No, nitko ni riječ nije rekao. Nitko nije tražio stanku, nitko nije sazivao izvanredne tiskovne konferencije, sastanke saborskog odbora za tumačenje poslovnika. Moguće je i da se ni ti ljudi nisu snašli. Da se jedan Vladimir Šeks, Jadranka Kosor, Darko Milinović ili Ivan Šuker nisu dosjetili mnogo puta odigranih političkih duplih pasova kojima bi za svoju stranku dobili makar predah i na Milanovićev perfomans bacili makar malu dimnu zavjesu. 

    Da, postoji i ta mogućnost. Mada je, onako, više teoretska. U praksi, Karamarko bi se trebao duboko zamisliti. S ogledalom ili bez njega. 

    Predsjednik HDZ-a, međutim, dan poslije najvećeg političkog debakla, zbrajao je – pobjede (gradnja Pelješkog mosta i dvotrećinska većina za ratifikaciju ugovora o granici s BiH). Kao da se čovjek upravo vratio s Kosovog polja 1389. godine, s bitke nakon koje su »pobjednici« ostali pod vlašću »poraženih« nekoliko stoljeća.   

Unutarstranačke bitke

Priča o saborskom knock-outu HDZ-a ipak ne bi bila poštena kad se ne bi ukazalo na realno vrlo tešku poziciju u kojoj je i dalje ta stranka. Naime, osim što se nadmeće na političkoj sceni, i dalje je na optuženičkoj klupi u procesu »Fimi medija«, iz kojeg na dnevnoj bazi dolaze nova kompromitirajuća svjedočenja – koja se tiču i ljudi koji su još uvijek stupovi stranke. Nadalje, HDZ je i dalje stranka koja je već nekoliko puta otvarala »radove« na Pelješkom mostu. HDZ je i dalje stranka čiji je utemeljitelj potpisao sporazum o granici s BiH, a njegovi nasljednici obavili sve potrebno da on saživi. HDZ je gurao i podjelu na dvije statističke regije. HDZ je htio dati autoceste u koncesiju…    

    Govoriti kritički o tim temama danas znači ponuditi se na smeč Zoranu Milanoviću. Koji je pokazao da, za razliku od, primjerice, Ivice Račana, neće oklijevati da tu priliku iskoristi. I to na gotovo ritualan način. 

   HDZ je, dalje, stranka koja je još uvijek u dubokom previranju. Karamarko smjenjuje ljude u koje nema povjerenja, ne hajući pritom za demokratski legitimitet – što je proces koji je u HDZ-u viđen već mnogo, mnogo puta. Unutarstranačke bitke još nisu gotove (govori li nešto o tome i šutnja dijela senatora s Aktualnog prijepodneva?), i za očekivati je da će biti još potresa, ma koliko se predsjednik HDZ-a i dalje bude pravio kao da nije obećao unutarstranačke izbore po principu jedan čovjek – jedan glas do narednog proljeća. 

    A baš bi to možda bila sjajna prilika da se ta stranka konsolidira, stavi iza sebe previranja i pokuša stvoriti suvislu platformu za daljnji politički život. Ovako, i dalje će biti tek dobar materijal za političko poentiranje vladajuće koalicije. 

   Da nije razarajuće gospodarske krize, bilo bi možda i zabavno za gledati. No, što ako nestabilna vremena takav – nikakav – HDZ odjednom vrate u ozbiljnu igru za upravljanje državom?