Premijeru se zamjera jedna osnovna stvar, iz koje proizlazi niz drugih: činjenica da se okružio uskim krugom ljudi od vlastitog povjerenja, da je nepovjerljiv prema svima drugima, te da svoje ljude oktroira bez da za mišljenje pita bilo koga u vrhu stranke
Svidjelo se to nekome u vladajućem SDP-u ili ne, šef stranke Zoran Milanović ima unutarnju opoziciju i postoji grupacija ljudi koja čeka da njegova pozicija oslabi kako bi realizirala svoje vlastite ambicije. Iako je to zasad dosta fluidno i široj javnosti gotovo nevidljivo i neuhvatljivo, činjenica je da uži krug ljudi oko premijera Milanovića strahuje da će se ta ekipa uskoro ozbiljnije aktivirati i početi otvoreno postavljati pitanja kvalitete njegova liderstva i upravljanja strankom, koalicijom i Vladom.
To zapravo i ne treba posebno čuditi – Milanović je već punih šest godina šef SDP-a, i dvije godine u izvršnoj vlasti, a rezultati Vlade su nažalost slabi zasad, gospodarskog rasta nema i nije nikakvo specijalno iznenađenje da si je Milanović u svo to vrijeme stvorio i unutarstranačke suparnike koji misle da bi i sami, u dogledno vrijeme, mogli bolje, a oni smatraju i šire, otvorenije i demokratskije voditi SDP. Milanoviću se zapravo zamjera jedna osnovna stvar, iz koje proizlazi niz drugih: činjenica da se okružio uskim krugom ljudi od vlastitog povjerenja, da je nepovjerljiv prema svima drugima, da svoje ljude oktroira bez da za mišljenje pita ne samo bazu, nego i druge ljude u vrhu stranke, a da je pritom većina tih ljudi, među kojima je i niz ministara, previše mlada i neiskusna za obavljanje ozbiljnih funkcija, što dovodi i do slabih rezultata nekih resora u Vladi i do pada povjerenja u SDP, te stoga i vjere građana da ova Vlada ide u dobrom smjeru.
Manekeni bez iskustva
Lista za Europski parlament, navodi se u tom krugu, najbolji je dokaz kako Milanović kadrovira: na Predsjedništvu SDP-a prije nekoliko tjedana kad je šef stranke izašao s prijedlogom dijela imena, praktički se dogodilo licitiranje imenima, nabacivanje idejama, što je dio članova Predsjedništva shvatio kao neodgovoran čin i loš način odnosa prema ljudima. Primjerice, potpredsjednik Zlatko Komadina na toj se sjednici oštro usprotivio ideji da na listi ne bude nijednog čovjeka iz Primorsko-goranske županije ili iz Rijeke, koja je baza SDP-a, a na visoko treće mjesto kandidiran je potpuno anonimni i stranački apsolutno neutjecajni Istrijan Marino Baldini, načelnik općine Vižinada od tisuću stanovnika, pa je na toj sjednici krenulo nabacivanje imenima, i na kraju je na listi iz PGŽ ipak završio gradonačelnik Kastva Ivica Lukanović, ali kao 10., dakle na neulaznom mjestu.
Svi se mi slažemo da tajming i način skidanja Bernardićeve kandidature za Zagreb nije bio najbolji, no odrasli smo ljudi i jasno je da Rajko Ostojić ne bi bio prihvatio kandidaturu da to nije želio. Utoliko, ipak će Ostojićev rezultat u Zagrebu biti njegova odgovornost, a puno manje odgovornost Zorana Milanovića – kaže jedan od članova Predsjedništva. Ističe da je šef stranke sigurno imao najbolje namjere s Ostojićevom kandidaturom: »Svi se slažemo da je Ostojić kompletniji kandidat od mlađeg Bernardića. Prema tome, Milanović želi pobjedu i to je jedino ispravno«, kaže on. Također, kako ističe, prijateljski odnosi i privatna druženja ljudi u zagrebačkom SDP-u, i činjenica da su Bernardić, Maras i Ostojić prijatelji, nema nikakve veze s njihovim političkim razmišljanjima, mada mediji to uvijek povezuju, na krivi način.
»Tek smo dvije godine u državnoj vlasti i nitko pametan ne bi u stranci sada otvarao pitanje nepovjerenja Milanoviću. Sada ne. Tektonski poremećaji ne trebaju se očekivati ni nakon lokalnih izbora. Prerano je. A što donosi budućnost, to ćemo tek vidjeti. Sigurno je samo da svatko, osim partije, voli i sebe i da će svatko iskoristiti priliku za vlastitu afirmaciju i političko jačanje, pa tako i Rajko Ostojić, i u tome nema ničeg čudnoga«, kaže naš drugi sugovornik iz vrha stranke.
Demokratski autizam
Taj je primjer samo jedan od mnogih koji iritiraju dio Predsjedništva, ljude koji su i inače ogorčeni Milanovićevim stilom. Politika se vodi u užem krugu oko premijera, u kojem uopće često i nisu formalni vodeći ljudi stranke, nego njegovi savjetnici i PR-ovci, pa je tako Komadina kao potpredsjednik, primjerice, već u nekoliko navrata otvoreno priznao da on o prijedlozima odluka najčešće čuje tek na samoj sjednici Predsjedništva, kao i većina drugih ljudi u tom tijelu. Na sjednicama uglavnom nema formuliranih točaka dnevnog reda te se pri dolasku na sjednice često ne zna o čemu će biti riječi, a navodno se ne vode čak ni zapisnici.
U Milanovićevom krugu uvijek govore da šef stranke nikada neće ponoviti Račanovu grešku i zanemariti stranku, te da sve ove optužbe ne stoje, no s druge strane Milanović također želi izbjeći i drugu Račanovu grešku, onu za koju misli da je bila kobna za njega – iscrpljivanje u predugačkim i preširokim »komitetskim« raspravama i »plenumima«, te stoga šef stranke obično na takve sastanke dolazi s već gotovim prijedlozima, slično kao što ne želi niti održavati vezano uz Vladu široke međustranačke koordinacije, već to odrađuje bilateralno s HNS-om, IDS-om i HSU-om, po temama.
S jedne strane, Milanović želi biti operativan i praktičan, ne komplicirati, no to s druge strane iritira dio ljudi u stranci koji misle da je demokracija ipak nešto kompleksnija stvar i da Milanovićev »demokratski autizam« ne može biti dobar za stranku, u kojoj su od donošenja odluka mnogi isključeni, mada su dobili podršku stranačke baze na konvenciji prošle godine.
Ostojić mijenja ton
Kako je poznato, nakon svega dogodio se slučaj Zagreb – Milanović je iznenada bio odlučio iz utrke za gradonačelnika maknuti Davora Bernardića, kojeg također ne smatra svojim čovjekom, a u neizvjestan sraz s Milanom Bandićem gurnuti ministra zdravlja Rajka Ostojića, s jasnim ciljem – ako pobijedi, super; ako izgubi, bit će politički potrošen i prestat će biti opasnost za šefa stranke. Sadašnja situacija pokazuje da Ostojić loše stoji u anketama, i po zadnjem istraživanju ima svega 19 posto podrško (gotovo jednako koliko i Bernardić ranije, prije nego je ispao iz kombinacije), a Rajko Ostojić odlučio se, da bi popravio svoju startnu poziciju, za promjenu tona kampanje i prošloga je tjedna na konvenciji Gradske organizacije Zagreba, a i potom u javnim nastupima, žestoko udario na Milana Bandića kao grijeh SDP-a. Pritom se, što je naročito znakovito, nije libio optužiti vrh stranke – u prijevodu, šefa Milanovića – da je, kad je kandidirao Bandića u ime SDP-a za gradonačelnika 2009. godine, a znajući da je Bandić tada već izvan stranačke kontrole, »zabio glavu u pijesak« i »čvrsto zažmirio« u cilju golog zadržavanja vlasti. Kako znamo, taj plan nije uspio i Bandić je napustio stranku, što je dakle Ostojić dosta otvoreno kritizirao prošloga tjedna. Također, Ostojić je otvoreno rekao i kako su se u SDP-u zaletjeli s obećanjima iz Plana 21, da su planovi bili preambiciozni i da je realizacija stoga relativno slaba.
Različiti scenariji
Razni mediji u ovom kontekstu različito pišu o odnosima snaga u vrhu SDP-a, pa tako neki navode imena kojih se sam Milanović navodno odriče, a i obrnuto – one ministre koji se navodno sami udaljavaju od šefa stranke. Tu se najčešće spominju Gordan Maras i Željko Jovanović, no dok je Maras prijatelj s dijelom zagrebačkih kadrova te ga se zato ponekad (krivo) svrstava u stanovitu ekipu, Jovanović je bio i ostao Milanovićev čovjek i svoju subinu veže uz njega.
U svakom slučaju, izborni ishod u Zagrebu bit će ključan ne samo za SDP u cjelini, nego i poziciju samog predsjednika stranke, i mogao bi biti okidač za neke eventualne promjene u budućnosti.
Nekoliko je scenarija. Prema prvomu, ako SDP izgubi izbore i u Zagrebu, i eventualno u Istri (a u obje sredine na izbore idu ljudi koje je šef stranke oktroirao), odmah će se postaviti pitanje odgovornosti predsjednika Milanovića. Ovisno o ukupnom rezultatu lokalnih izbora u svim sredinama, procjenjivat će se je li oportuno odmah postavljati takvo pitanje, a premijeru u tom smislu u korist ne idu ni ukupni gospodarski pokazatelji Vlade. To bi, međutim, značilo i raspravu o odgovornosti samog kandidata Ostojića, a to unutarnjoj stranačkoj opoziciji ne bi odgovaralo.
Stoga je ipak puno realniji drugi scenarij, po kojemu bi se gubitak Zagreba dugoročno uzeo kao prvi benchmark i sredstvo protiv dominacije Milanovića. Prema tom scenariju, pred kraj mandata Vlade, dakle tijekom iduće 2014. godine, kad bi se Ostojić već polako rehabilitirao od gubitka izbora, a ostao u fotelji ministra zdravlja, dok bi veći uspjesi Vlade i dalje ostali u sferi želja, otvorilo bi se pitanje odgovornosti šefa SDP-a i moguće krenulo u iskazivanje nepovjerenja Milanoviću.
– Realni smo ljudi, i što bi se dogodilo ako SDP izgubi Zagreb, bi li u Predsjedništvu dominirala struja protiv Zorana? Ne bi još, i zato nema ni smisla u ovoj godini dirati te teme. Sve je stvar tajminga i okolnosti. Danas to ne bi bilo pametno, ali sutra možda da, ako opće okolnosti budu i dalje protiv politike premijera. Tada će to biti i potpuno legitimno – kaže jedan od članova Predsjedništva. Prema tom scenariju, spominje se da bi, zbog velike podrške koju ima unutar stranačkog članstva, ponovno o snažnijem stranačkom angažmanu razmišljao Zlatko Komadina, kojega navodno dio ekipe želi vidjeti čak i na čelu stranke u smislu povratka SDP-a lijevijoj poziciji na političkoj sceni, dok bi upravo Rajko Ostojić bio sa svojim suradnicima osoba za izvršne funkcije.
Treći je, naravno, onaj scenarij po kojem Milanović zadržava primat u stranci u svakom smislu – tim lakše upravo ako Ostojić u Zagrebu izgubi. Ne treba zaboraviti da je većina članova Predsjedništva, a i ministara, veoma čvrsto uz premijera, već i zato jer to njima sada osigurava politički opstanak.
A ako premijer Milanović ostane bez podrške javnosti, medija i dijela stranačkih ljudi u narednim mjesecima, logično je da će se o tome morati razgovarati i unutar njegovog SDP-a.
