Milanović plaća ceh za lanjsku šutnju

Još je od početka prošle, 2011. godine, bilo savršeno jasno da svaki dan u kojem zemlju vodi Jadranka Kosor ima svoju markicu s cijenom koju će morati platiti Kukuriku vlast i građani na usponu uz recesijski brijeg 

Malo je ljudi u Hrvatskoj kojima će toliko dobro doći kakav-takav ljetni predah kao Zoranu Milanoviću. Predsjednik Vlade u posljednja je dva mjeseca u punom »sjaju« mogao upoznati sve »prednosti« funkcije na kojoj trenutno zarađuje svoju plaću, a koja vjerojatno bez puno muke može odnijeti titulu najstresnijeg radnog mjesta u zemlji.   Čak i kad stvari nisu toliko uskuhane kao u Hrvatskoj danas, kad se čini da je svaki dan sjajna prilika za neku lošu vijest, biti predsjednik Vlade je posao koji okupira 24 sata dnevno i u kojem se svako malo mora izabrati između gore i loše odluke. I, za razliku od većine drugih odgovornih poslova, cijelo vrijeme biti pod nemilosrdnim povećalom javnosti. Kako li tek sad, u lipnju, pastoralno izgleda ono prosinačko i siječanjsko medijsko zatišje, kad su se o Vladi i premijeru mogle čitati uglavnom samo predorgazmične pohvale medijskih perjanica… 

    Stvarni svijet je, međutim, nagrnuo vrlo brzo, a pritisak vrhunac doživljava upravo ovih dana. Demisija ministrice Mirele Holy, čak drugog imena koje je otpalo već prije prvog Vladinog ljeta (nedavno uskrsli Zlatko Komadina zapravo nikad u potpunosti i nije uhvatio uobičajenu ministarsku radnu temperaturu) samo je krajnji simptom. U Banskim dvorima vrije, greške u koracima u zemlji koja je izgubila i miligram vjere u politiku neće se tolerirati. 

    Zlosretna ministrica zaštite okoliša jednostavno nije pazila. Intervenirati u vrhu javnog poduzeća za nečije radno mjesto je dovoljno loše – pogotovo kad si na vlast došao nakon megakorumpiranih prethodnika, koji su ljude zapošljavali u javnim poduzećima s jasnom namjerom ne da ništa ne rade, nego i da ne dolaze na posao, već samo primaju plaću. Intervenirati, pritom, pisanim putem, vrhunac je političke naivnosti. Tipka »send« u ovoj mail-aferi bila je neminovni potpis na vlastitu ostavku.    

Špijunska supervizija

    Doduše, cijela priča ima vjerojatno i dvostruko dno – kako je zaboga moguće da privatna elektronska prepiska jedne ministrice i direktora iscuri u javnost? Ukoliko direktor nije bio zviždač, a izgleda da nije, postoji li netko tko nadzire komunikacije ministara i javnih poduzeća? Ako postoji, on sigurno nije dio vertikale vlasti. A ako je tako, logično se zapitati i je li Milanovićeva Vlada uopće preuzela do kraja vlast u ovoj zemlji, ili je pod nečijom špijunskom supervizijom. 

    Gadna pitanja za motati se po premijerskoj glavi pred spavanje. Mnogo gadnija od toga treba li politički neizmjerno naivna ministrica dati ostavku (treba). 

    No, Milanovićev san bez problema mogu remetiti i mnoge druge, još teže stvari. Naime, po očekivanju, većina gospodarskih pokazatelja u prvoj polovici godine je katastrofalna. Statistika s kraja svibnja i početka lipnja šamara s gotovo svakog zavoja. Istina, broj nezaposlenih pada, možda se u jednom danu razmaka između pisanja i objave ovog teksta spustio ispod granice od 300 tisuća nezaposlenih, no taj sezonski tračak kisika još uvijek je znatno slabiji od situacije u lanjskom lipnju, kad je u redovima na Zavodu za zapošljavanje stajalo 13 tisuća ljudi – manje. 

    Industrijska proizvodnja se strovalila za 9,4 posto u odnosu na lanjski travanj, što dovoljno govori u kakvom je postinfarktnom stanju dio gospodarstva koji je u svakoj normalnoj zemlji motor razvoja. Od podatka o trgovini na malo, koji zapravo govori o osobnoj potrošnji, krvotoku svake ekonomije, očekivale su se vrlo loše brojke, pad od nešto više od dva posto. Pala je, međutim, za 7,3 postotna poena! U tom svjetlu, nedavno objavljene brojke o padu BDP-a u prva tri mjeseca od 1,3 posto izgleda kao vrlo optimističan uvod u ono što nas čeka…   

Produbljenje krize

    No, nisu ti, da se razumijemo, katastrofalni gospodarski pokazatelji ništa što bi trebalo izbaciti iz cipela. Pad gospodarstva u prvoj polovici 2012. godine, savršeno je očekivana posljedica skrštenih ruku kojima je Vlada Jadranke Kosor protutnjala kroz posljednje dvije godine svog mandata. Ekipa Milanovićeve prethodnice bavila se gotovo isključivo završavanjem pregovora s Europskom unijom, a sve ostalo bilo je u božjim rukama, s aparatima spojenim isključivo u nadu gospodarskog zamaha zemalja u okruženju. A kako su i one počele ostajati bez daha, produbljenje krize u Hrvatskoj bilo je neizbježna posljedica. 

    Svega toga savršeno su svjesni u Banskim dvorima. Kad se s priče skine medijska šminka i kad se PR rukavice odlože u stranu, ljudima je tamo od prvog dana prilično jasno da se, što god oni napravili, ozbiljniji pomak naprijed u hrvatskom gospodarstvu može početi osjećati tek krajem godine. Iduće. 

    Ta svjesnost ozbiljnosti rupe u kojoj se nalazi Hrvatska, međutim, ne amnestira vladajuću politiku od krivnje. Naime, još je od početka prošle, 2011. godine, bilo savršeno jasno da svaki dan u kojem zemlju vodi Jadranka Kosor ima svoju markicu s cijenom koju će morati platiti Kukuriku vlast i građani na usponu uz recesijski brijeg. A u lanjskom ožujku zemlju su potresali prosvjedi čija je glavna poruka bila usmjerena upravo Jadranki Kosor, a dala se sažeti u jednoj jedinoj riječi – odlazi.     Nije otišla.   

Promjena vlasti

    Izgurala je do kraja mandata, a svi ti izgubljeni mjeseci nagomilali su se na način da je nova vlast u prvih nekoliko mjeseci svoj posao morala svesti na red poskupljenja, red smanjenja plaća, pa opet red poskupljenja. Vjerojatno bi slično bilo i da se Milanović nije na proljeće prošle godine zabavljao mantranjem o nužnosti završavanja pregovora s EU i veselim iščitavanjem anketa koje su mu predviđale sve uvjerljiviju izbornu pobjedu. Da je predsjednik SDP-a tad do kraja stisnuo vladajuću koaliciju – i u javnosti (organizirajući, recimo, SDP-ov oporbeni skup na kojem bi se tražila instantna ostavka najnesposobnijih stanovnika u povijesti Banskih dvora) i u političkim kuloarima (eno mu, glede i unatoč, i sad Milorada Pupovca pod skutima, kao izvanbračnog koalicijskog partnera) lako je moguće da bi promjenu vlasti imali barem pola godine ranije. 

    Ako ništa drugo, ako bi se Kosor i u tim uvjetima noktima održala za premijersku fotelju do 4. prosinca, Milanović bi barem, gledajući brojke opterećene minusima, mogao slegnuti ramenima i utješiti se mišlju kako je barem – pokušao. 

    Sad mu ostaje samo da plaća ceh nesposobnosti prethodnika, ali i vlastite ziheraške političke odluke s proljeća prošle godine.