Republika Hrvatska je parlamentarna demokracija – to znači da središnju ulogu u državnoj vlasti ima parlament, koji bira Vladu. U vrijeme Franje Tuđmana Hrvatska je imala polupredsjednički sustav, no u 21. stoljeću odlučili smo se za smanjivanje ovlasti predsjednika države, koji za glavnu ulogu ima predstavljanje i zastupanje Republike Hrvatske u zemlji i inozemstvu.

Razvijajući demokraciju, odlučili smo se za sustav koji šefu države daje uglavnom simboličku funkciju. Davno je Ivo Josipović rekao: »Kaktus, a ne fikus«, promovirajući svoju tadašnju političku kampanju. Ta je funkcija, naime, u hrvatskom državnom uređenju uglavnom protokolarna i ima vrlo malo izvršnih ovlasti, a to je zapravo frustriralo sve dosadašnje osobe na toj dužnosti.

Drugi putovali, on stoji

To zacijelo stvara određenu frustraciju i osobi predsjednika koja je po prirodi svog karaktera vrlo aktivna, inovativna i dinamična. Kao što je aktualni predsjednik Zoran Milanović. Pritom, jedna od ključnih funkcija šefa hrvatske države jest sukreiranje vanjske politike s Vladom, a danas u tom smislu postoje dva problema. Prvi je činjenica da je predsjednik Zoran Milanović u stalnom sukobu s premijerom Andrejom Plenkovićem. A drugi je problem činjenica da smo usred pandemije koronavirusom, da je svijet potpuno promijenjen, i da mjesto šefa hrvatske države u tom smislu gotovo ni u čemu ne odudara od problema s kojima se susreću praktički sve profesije i sva zanimanja. Kao što novinari rade od kuće, mada im je posao teren, jednako tako i aktualni šef države Zoran Milanović ima tu nesreću da je zbog korona-krize »u izolaciji« praktički od početka svog mandata. Umjesto da državu zastupa u svijetu, on je zarobljen na Pantovčaku jer međunarodnih susreta, a time ni putovanja jednostavno – nema. Online komunikacija ukrala mu je prvu godinu mandata, i u međunarodnoj politici praktički su aktivne samo izvršne vlasti, dakle vlade koje unutar EU-a i na globalnoj sceni donose odluke i međusobno komuniciraju. Svijet stoji, i jednako tako predsjednik Milanović stoji, kao i svaki drugi šef države koji je izabran u sustavima parlamentarne demokracije.
Na primjer, bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je u razdoblju od 2015. do veljače 2020. imala ukupno 51 posjet unutar Republike Hrvatske, 31 državni i službeni posjet te 20 radnih posjeta. Predsjednica je u uredu primila 105 stranih i visokih dužnosnika i izaslanstava. A što se inozemnih aktivnosti tiče, predsjednica je odradila 140 putovanja, otišla u 71 državni, službeni i radni posjet, a odradila je i 69 ostalih radnih putovanja, a to su multilateralni sastanci, konferencije ili sastanci na vrhu. To bi praktički značilo da je putovala bar jednom tjedno, a ne treba zaboraviti ni njenu praksu seljenja ureda po Hrvatskoj, kad je simbolično upoznavala sve hrvatske regije i veće gradove, i izravno komunicirala s građanima. Samo u prvoj godini mandata, predsjednik Ivo Josipović, čiji je mandat tekao od 2010. do 2015. godine, imao je 15 inozemnih putovanja – najveće i najskuplje u SAD, a dva puta u BiH, zatim u Srbiju, Sloveniju, Crna Goru, Makedoniju, Belgiju, Mađarsku, Austriju, Slovačku, Rusiju, Kinu, Italiju i Vatikan. O predsjedniku Stipi Mesiću i njegovim putovanjima ne treba trošiti riječi – on i dan-danas održava kontakte s nizom država, i nerijetko Hrvatsku i danas neslužbeno zastupa na raznim skupovima. Barem je tako bilo do pojave korone.

Ustavni fetišist

Nasuprot tome, Zoran Milanović, koji je u veljači prošle godine preuzeo mandat, imao je tu nesreću da je pandemija zaustavila svijet doslovno istog tog dana, a u Hrvatskoj mjesec dana kasnije, u ožujku prošle godine. Prvi službeni posjet bio je u Sloveniji, ali praktički gotovo da je na tome i ostalo. Predsjednik Milanović prisiljen je biti »sam u kući«, i sigurno je da je i zbog toga fokus njegove politike pomaknut na unutarnja politička pitanja, pa ga zato mnogi doživljaju kao istinskog lidera oporbe u ovom trenutku. Da ima priliku u jednom tjednu obići New York i Singapur, Milanovićevi jedini prioriteti sigurno ne bi bili Vrhovni sud ili Milorad Pupovac, nego Joe Biden, UN i Greta Thunberg. Ovako je koncentriran na hrvatski Ustav i na Hrvatsku vojsku, te na rad Vlade.
On se, doduše, u pobjedničkom govoru nakon izbora zavjetovao da će biti »pravobranitelj Ustava«, a i lagao bi svatko tko ne bi priznao da je on, kao pravnik po struci, oduvijek »ustavni fetišist«, pa bi bilo zaista pogrešno tvrditi da se ne bi bavio pitanjem pravosuđa ili drugim unutarnjih reformskim temama i da nema korone. No, u ovoj situaciji predsjednik Republike natjeran je svoj fokus dati na unutarnje teme. A time i na Vladu. Koju vodi njegov dugogodišnji konkurent iz MVP-a Andrej Plenković, s kojim se za moć i utjecaj bori otkako su ranih 1990-ih godina obojica ušla u hrvatsko inoministarstvo. Pa stoga imamo dosad neviđen verbalni rat njih dvojice – Plenković ne može biti u Bruxellesu koliko bi htio, a Milanović vjerojatno ponekad na Pantovčaku vrti prstima, jer nije imao priliku postati » politički globetrotter«. U političkim krugovima koji su njemu suprotstavljeni smatraju kako je predsjedniku naprosto dosadno, pa se zato bavi Vladom, a zlonamjernici bi rekli kako je Milanović, koji je oduvijek bio fan Gorana Bare i benda Majke, zapravo u modu njihove pjesme »Krvarim od dosade«.

Nove zanimacije

Šalu na stranu, no tako nastaju dosad neviđeni sukobi jednog predsjednika i premijera, koji su u početku možda i zabavljali javnost s obzirom na Milanovićev kolokvijalni diskurs, a i – da se ne lažemo – duhovitost kakva se viđa rijetko. No, sada već obojici počinje padati rejting, a naročito Milanoviću, za kojega mnogi smatraju da se služi vulgarnim jezikom ispod razine predsjedničkog statusa.
Za neke od stvari koje se u zakonu i Ustavu navode kao dužnost predsjednika Republike, kao što su pomilovanja ili sazivanje sjednica Vlade, Milanović je odmah rekao da ga ne zanimaju i da se ne namjerava baviti time. I to je bila istina, jer dosad nikad nije Plenkovića pokušao zaskočiti sazivanjem neke sjednice Vlade, čak ni u trenutku kad su Hrvatsku paralelno pogodili potres i korona. Uostalom, Milanović je već bio premijer i to mu vjerojatno više nije »hot«. Ali zato si je našao nove zanimacije – odlučio je da Ustav interpretira izravno, i za izbor predsjednika Vrhovnog suda iskoristi opciju da se ta osoba više ne bira po javnom pozivu kako predviđa zakon, nego po njegovom prijedlogu, kako navodi Ustav. Uz to, dan za danom pohodi neku od vojarni ili gardijskih brigada kojima kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga pridaje veliku pažnju. Nekadašnju netrpeljivost s udrugama branitelja, »šatorašima« koji su ga u političkom smislu u mandatu premijera stajali glave, sada pokušava prevladati. No, i tu su mu ovlasti ograničene – predsjednik, naime, jest vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, no to se de facto odnosi samo na situaciju rata ili neposredne ugroženosti Republike Hrvatske. Prema Ustavu, predsjednik kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga RH imenuje i razrješuje vojne zapovjednike, objavljuje rat i zaključuje mir na temelju odluke Hrvatskog sabora, u skladu sa zakonom. Za vrijeme trajanja ratnog stanja može donositi uredbe sa zakonskom snagom. No, u miru, izvršne ovlasti imaju drugi.

Ustaljeni obrazac

Ostaje mu segment suodlučivanja s Vladom u kreiranju vanjske politike i imenovanjima čelnika sigurnosnih službi. Ovih dana vidimo kako ide njihov zajednički posao na imenovanju veleposlanika – nikako, dok su se začudo uspješno dogovorili oko sigurnosnih službi, no vjerojatno samo zato jer je to bilo na samom početku mandata, pa je benevolentnosti bilo s obje strane, a tvrda kohabitacija bila tek najava.
Na koncu, ovlast predsjednika je i raspisivanje parlamentarnih izbora i davanje mandata za sastav Vlade osobi ili stranci koja dokaže da u Saboru ima većinu. Taj je posao predsjednik Milanović prošle godine odradio po PS-u, ali vrludanja nije ni moglo biti jer je sve išlo u redovnim rokovima i uz jasnu izbornu pobjedu HDZ-a, pa je predsjednik samo mogao mirno predati novi mandat Plenkoviću.
Tako u nedostatku drugih, međunarodnih aktivnosti predsjednik Milanović ostaje okrenut internoj politici, i vjeran svom sada već ustaljenom obrascu postupanja. A to je na stanovit način inovativno tumačenje Ustava, koje se svodi na njegove izravne ustavne ovlasti koje koristi na načine kojih se njegovi prethodnici Mesić, Josipović i Grabar-Kitarović nisu ni sjetili.