Nisam sam tražio zaštitu, to je procjena službi. Ali povici koje čujem – »Ubij Matića, ubij ga, ubij ga« jedan je od njih – i nekoliko pismenih prijetnji koje sam dobio, tu procjenu i opravdavaju. Ali odustati neću, i neću popuštati: nikome iznad zakona, nikome ispod zakona. Ako imaš prava, tu sam da ti pomognem ostvariti ih
Predrag Matić Fred iz Borova naselja 15. lipnja 1991. prijavio se u vukovarski Ured za obranu i postao branitelj Vukovara. Na Trpinjskoj cesti uništio je osam tenkova i jedan oklopni transporter. Uhapšen je 19. studenoga. Sljedećih devet mjeseci proveo je u tri logora u Srbiji. Razmijenjen je 14. kolovoza 1992. Vodio je ured prvoga ministra branitelja Juraja Njavre, radio u Glavnom stožeru HV-a, bio savjetnik predsjednika Republike za branitelje.
Svemu tome unatoč, posljednjih desetak dana policija ga čuva od – hrvatskih branitelja. Nekoliko desetaka ratnih veterana pred njegovim ministarstvom prosvjeduju već dva tjedna. Kada je dolazio na posao, neki od njih prijetili su mu ubojstvom, a njegovu suprugu vrijeđali su najružnijim pogrdama. Ovo nisu najopasniji, ali svakako jesu najneugodniji dani Matićeva života. A prosvjed je nelegalan, jer nije prijavljen. Zašto ga policija nije uklonila, pitamo prvo ministra branitelja i časnog vukovarskog veterana.
– Zaista je fascinantno da ljudi koji su se borili za pravnu državu, državu demokratskih procedura, državu koja prosvjed smatra vrhunskim dosegom liberalizma, ali unutar nekih normi, dakle zaista je fascinantno da ljudi koji su se borili za takvu državu mogu sve to pogaziti i samo se pojaviti sa šatorima, kamionima drva i kašetama ribe i tjednima kampirati pred jednom institucijom te države. Smatram, međutim, da je to dio pomno smišljene taktike jer kad bi prosvjed bio prijavljen – kao što se svaki prosvjed po Zakonu o javnom okupljanju i mora prijaviti – onda bismo znali tko je organizator, a onda bi organizator morao preuzeti i odgovornost za tijek prosvjeda i sve što se na njemu događa. Ali, naravno, lakše je kriti se iza neke fantomske »Koordinacije braniteljskih udruga iza Domovinskog rata« i onda tražiti od Ministarstva protiv kojeg prosvjeduješ da ti osigura wc-e, deke, hranu i struju.
I, kao vrhunac svega, već drugog ili trećeg dana tobožnjeg mirnog prosvjeda fizički napasti državnog dužnosnika, pomoćnika ministra Bojana Glavaševića, a poslije u televizijsku kameru krajnje cinično tvrditi da se napad nije dogodio, a da je Bojan provocirao »hodajući lijevo-desno ispred Ministarstva«. Jeste li ikada mogli pretpostaviti da će vam se događati ovakve stvari? – Ni u najgorim snovima. To što me čuva policija jedna mi je od najvećih trauma. Nisam se bojao četnika devedesetih, a sad me hrvatska policija mora čuvati od hrvatskih branitelja, ili, još gore, od ljudi koje sam smatrao prijateljima i suborcima. Može ih biti sramota. Dakako, nisam sam tražio zaštitu, to je procjena službi. Ali povici koje čujem – »Ubij Matića, ubij ga, ubij ga« jedan je od njih – i nekoliko pismenih prijetnji koje sam dobio, tu procjenu i opravdavaju. Ni devedesetih nikoga nisam mrzio, naročito ne mrzim sad. Žao mi je zbog svega ovoga, i tužan sam. Čovjek mora očito na najbolniji način shvatiti tko mu jest, a tko nije prijatelj.
Pokušajmo razumjeti motive prosvjednika pred ministarstvom. Možemo li razdvojiti politički zahtjev za smjenom ministra od navodno opravdanih razloga za nezadovoljstvo? – Pa to i želim čuti, te navodne razloge za nezadovoljstvo. Ponašaju se kao Rusi u socijalizmu: kad negdje vide red, stanu u red, a tek onda pitaju što se čeka. Otprilike je tako i ovdje. Treći tjedan je prosvjeda, a oni sad pokušavaju artikulirati razloge. A pogledajte kako ih artikuliraju: Matić nije dogovorio sastanak s ministrom zdravlja! Da, taj sastanak, eto razapnite me, taj nisam dogovorio! Ali sto drugih, usudio bih se čak reći više stotina drugih jesam – pa koliko je CT-a ministar Rajko Ostojić dogovorio, koliko pregleda meniskusa, koliko transplantacija, koliko bubrega… I žao mi je i ponižavajuće je što ja sad moram nabrajati sve ovo jer je to nešto što smatram svoju dužnošću i nisu mi potrebne pohvale. A ja im kažem: ja imam jednog jedinog saveznika, najboljeg na svijetu, i najsporijeg na svijetu: istinu. Možda sam dosadan i medijima i svima jer nemam ništa novoga reći: imam činjenice i podatke i s njihovim insinuacijama, laganjem i mržnjom se borim činjenicama, podacima i racionalnom raspravom.
Opširnije u tiskanom izdanju
