U govoru kadetima Kraljevske danske vojne akademije u ožujku 2025. predsjednica Europske komisije (EK) Ursula von der Leyen obznanila je istinu koju su mnogi odbijali prihvatiti: »Doba mirovne dividende odavno je prošlo. Doba sfera utjecaja i natjecanja moći se vratilo.« Istodobno von der Leyen se zapitala: »Reagiramo li na svaki izazov postupno i oprezno?

Ili smo spremni iskoristiti ovu priliku za izgradnju sigurnije Europe? One koja je prosperitetna, slobodna i spremna, voljna i sposobna braniti se…«

U kasnijim govorima von der Leyen je nastavila opisivati ​​​​visoko konkurentan svijet u kojem se Europa, koja se više ne može oslanjati samo na NATO, mora ponovno naoružati ili riskirati da bude marginalizirana ili, još gore, napadnuta.

Sve netom iznesene navode mediji su (primjerice, Valentina Carraro za ugledni sciencedirect.com) prenijeli s izvjesnom dozom katastrofičnog narativa koji se provlači europskim kontekstom otkako je Rusija brutalno napala Ukrajinu i tim činom izravno zaprijetila miru i stabilnosti cijele zapadne Europe, uključujući i ruske pribalitičke susjede, inače najisturenije članice NATO saveza prema Rusiji.

Povratak oružja

U tom cjelokupnom ozračju napetosti, u kakvom se narativ o neizbježnom ubrzanom naoružavanju uzima kao neizbježna stvarnost, niz je i drugih više ili manje znakovitih aspekata koji upozoravaju na svu složenost sadašnje situacije u Europi u sjeni neučinkovitih sankcija prema Rusiji i jačanja straha od daljnjih koraka napredvidljivog ruskog cara Putina.

Zato se ne treba čuditi što u tom složenom kontekstu jedna gospodarska grana cvate punom snagom. Radi se dakako o industriji oružja, o trgovini oružjem i o sveopćem povratku utrke u naoružavanju, za koju smo mislili da je nestala s prestankom hladoratovskih napetosti, krajem 80-ih godina 20. stoljeća.

A taj povratak oružju odvija se i tamo gdje je do prije nekoliko godina to bilo nezamislivo – u Njemačkoj, ekonomski i dalje najsnažnijoj članici Europske unije. Podsjetimo, nakon Drugog svjetskog rata Njemačka je prihvatila pacifizam kao oblik iskupljenja.

Sada se zemlja ponovno naoružava, i to takvim tempom da izaziva nelagodu, prije svega u Moskvi, ali i šire u Europi! A kako bi sve poprimilo legalan i legitiman okvir, u brzi vlak za naoružavanje ukrcala se cijela Europska unija donijevši i prihvativši početkom ožujka 2025. plan i program nazvan ReArm Europe/Readiness 2030, čija je ideja financijski potaknuti taktičko naoružanje zemalja članica.

Jednom riječju, oružje se vraća na velika vrata, koja je sad širom otvorio i sam EU, konačno se probuduvši iz posthladnoratovskog dubokog sna, u kojem je snivala o vječnom miru na Starom kontinentu, makoliko su sjene nemira upozoravale na ugrozu koja se valja iz Moskve nakon Putinove aneksije Krima, između ostalog.

Koji je glavni razlog/uzrok za takav nagli zaokret prema jačanju vlastitih vojnih snaga, usprkos tome što je tu i dalje NATO kao jamac mira? Je li presudna bila ruska invazija na Ukrajinu, manjak interesa SAD-a/Trumpa za europsku sigurnost ili sve skupa uz neke druge čimbenike, pitali smo prof. dr. sc. Martu Zorko, stručnjakinju za geopolitiku, profesoricu na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, voditeljicu prijediplomskog sveučilišnog studija Vojno vođenje i upravljanje.

– Sve od navedenog. Ruska invazija pokazala je kako je klasično ratovanje (i to na europskom kontinentu!?) itekako moguće. Suprotno očekivanjima i prognozama da se otvoreni rat ne isplati u suvremenom globaliziranom svijetu pokazalo se kako taj rezon ipak nije dovoljan da se zadrži mir i da se zaustave invazije same po sebi. Dodatno, pokazalo se kako je rat na europskom kontinentu realnost.

Uz to, novi smjer politike SAD-a gdje se svakom mogućom prilikom naglašava kako Europa i euroatlantsko savezništvo više nisu prioritet svakako dovodi do preispitivanja svrhe i djelovanja NATO saveza.

Pritom ne mislim da je NATO izgubio svrhu, posljednje proširenje upozorava da još uvijek itekako postoji interes za članstvo i da postoji uloga ovog saveza u široj sigurnosnoj arhitekturi.

Ono što nije jasno jest kako će se Savez ponašati u slučaju neslaganja unutar samog saveza vezano uz prioritete i smjer djelovanja. Upravo zbog toga dolazi do promišljanja i reevaluacije vlastitih snaga na nacionalnim razinama. Vjera u članak 5, na kojem se temelji kredibilitet saveza, poljuljana je neslaganjima oko budućeg (ne)djelovanja i načina djelovanja prema Rusiji.

Trend militarizacije

Početkom ožujka 2025. godine Europska komisija usvojila je ReArm Europe/Readiness 2030, plan čija je ideja financijski potaknuti taktičko naoružanje zemalja članica. Stoji li teza da se aktualna militarizacija događa zbog mira, a ne rata, da NATO više nije dovoljan da jamči sigurnost svake države članice?

– Militarizacija je opći trend već nekoliko godina u sferama soft-security izazova poput čuvanja nacionalnih granica, a sada na velika vrata dolazi i u području hard-security pitanja, nacionalne spremnosti i obrane.

Da, aktualna militarizacija događa se zbog mjera opreza, da bi se sačuvao postojeći poredak, točnije da bi se pripremilo za promjenu poretka koji je u svojim parametrima neizvjestan – ponajprije u smislu budućih savezništava i suparništva.

Tako da za zalog nekog budućeg mira i stabilnijeg poretka svijet se naoružava i militarizira u svim sferama kako bi se stekle bolje startne i pregovaračke pozicije.

Ono što se nažalost zaboravlja jest da naoružanje u svojoj definiciji tendira ispaljivanju i iskorištavanju postojećeg ne bi li se nabavilo novo. To je središnji postulat vojne industrije, treba što prije potrošiti zalihe kako bi se ponovno proizvelo u novim serijama i/ili naprednijoj tehnologiji.

S jedne je strane točno da je sigurnosna dilema za vrijeme hladnog rada uvelike pridonosila miru i sama sebi bila svrha, ali s druge se zaboravlja kako je to naoružanje nakon promjene hladnoratovskog poretka opskrbljivalo čitav niz lokalnih i regionalnih ratova, paravojnih organizacija i trgovaca oružjem.

Također, zelena tranzicija, zaštita okoliša i zelene politike na kojima je EU gradio svoju priču desetljećima ne ide ruku pod ruku s vojnom industrijom i posljedicama koje militarizacija ima po okoliš.

To je sve cijena koju ćemo morati platiti u bližoj budućnosti kao posljedica pokušaja zadržavanja »europskog načina života«, kako se navodi u nekolicini europskih dokumenata. Nažalost, za »europski način života« više nije potpuno jasno što podrazumijeva, a trend militarizacije mu sigurno ne ide u prilog.

Jedan od oblika militarizacije društva je i trend uvođenja obveznog služenja vojnog roka. Europskim državama koje su imale praksu obveznog služenja, poput Švicarske, Norveške, Austrije, Danske i Grčke, pridružile su se nakon 2022. godine i ruske invazije na Ukrajinu baltičke države i Poljska, ponajprije zbog geografskog položaja i činjenice da neuspješno upozoravaju na prelijevanje potencijalnih nesigurnosti na svoj teritorij.

Države koje uvode, planiraju uvesti ili raspravljaju o obaveznom služenju vojnog roka još su Hrvatska, Bugarska, Slovačka, Češka, Mađarska i Italija. Ono što je zanimljivo jest da se u svakom od navedenih primjera radi o različitom trajanju, uključenosti ili ne žena, i različitom tipu oblika provođenja.

Dakle, na razini EU-a osim Zajedničke sigurnosne i obrambene politike, u kojoj sudjeluju članice i njihova profesionalna vojska, nema usuglašenog tipa, već države strateški (?) promišljaju ovisno o svojim potrebama i mogućnostima.

Marta Zorko / Foto Sanjin Strukic/PIXSELL

(Pre)stara pričuva

Poput Europe/EU-a i Hrvatska se proteklih desetljeća umnogome uljuljkala u iluziju »vječnog mira«, pa sad nakon 18 godina od 1. siječnja vraća obvezatni vojni rok, uz već poodmaklu fazu ubrzanog naoružavanja i modernizacije OSRH-a. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

– Smatram kako je Hrvatska vojska spremna, sposobna i obučena u okvirima sigurnosnih politika koje su vladale od devedesetih godina i trendova profesionalizacije vojnih snaga.

Tada se naglašavalo kako su velike stajaće vojske i koncepti »općenarodne obrane« pokazatelji nedemokratskih režima i militariziranih društava. Danas se taj trend rapidno mijenja jer se mijenjaju okolnosti i sigurnosna klima.

U razdoblju dok se na teoriji demokratskog mira gradila suradnja u okviru nadmoćnog koncepta razvijenog Zapada, kojem nitko ne može ništa i koji ulaže sve napore u demokratizaciju ostatka svijeta u nadi da će to biti ključan preduvjet mira, podijeljene odgovornosti i obaveze kao i profesionalizacija vojske imala je smisla.

Danas, u okruženju u kojem koncept razvijenog Zapada više nije premoćan, štoviše, nije više ni sigurno što on predstavlja i možemo li govoriti u jednini, traže se novi načini za osiguravanje vlastite sigurnosti.

Što se Republike Hrvatske tiče, nije problem u tome što nije bilo obveznog vojnog roka 18 godina, problem je što se nije radilo na promociji i privlačenju za dobrovoljno služenje vojnog roka.

Sad smo se našli u situaciji da nam »najmlađa« pričuva u ozbiljnim i dostatnim brojkama ima blizu 50 godina. Zainteresiranost za dobrovoljno služenje vojnog roka u proteklih 18 godina nije bila adekvatna da bismo mogli raspravljati o nadoknadi u brojkama ljudstva kada posljednji obveznici vojnog roka iziđu iz sustava po sili godina. I zbog toga se i uz okolnosti okruženja u kojem živimo ponovno uvodi obvezni vojni rok.

To je iz perspektive brojki i sigurnosne situacije apsolutno jasno. Pitanje je samo bismo li bili spremniji i bi li ove odluke morale biti hitno donesene da se sustavno radilo na promociji dobrovoljnog služenja vojnog roka, da su se nudile perspektive i dodatne mogućnosti (mladima), te da se pričuva popunjavala u potrebnim brojkama svih ovih godina.

Vojni rok u 21. stoljeću

U veljači prošle godine sudjelovali ste u Hrvatskom saboru u raspravi na okruglom stolu pod nazivom »Vojni rok u 21. stoljeću: opravdanost, izazovi i alternative«.

– Moja motivacija za sudjelovanje u raspravi na okruglom stolu u Saboru proizišla je iz ozbiljne zabrinutosti koju su potaknule prve najave uvođenja obveznog vojnog roka bez da su (u toj prvoj fazi) bili definirani okviri civilnog služenja i prigovora savjesti.

Naime, ja osobno mogu posvjedočiti kaosu koji je vladao u tom sektoru prije dvadesetak godina. Tada je koncept prigovora savjesti i civilnog služenja vojnog roka bio paravan za sve samo ne ono što on podrazumijeva čime je i sam koncept degradiran.

Kao studentica tada sam slušala na dnevnoj bazi tko se sve uspio »izvući« i koliko je samo profitirao na tome. Mjesta civilnih ročnika odobravala su se svagdje – od bolnica i škola, neprofitnih organizacija, nevladinog sektora – ma svatko tko je imao neku djelatnost, tražio je, i dobio, pravo na besplatnu radnu snagu u obliku služenja civilnog vojnog roka.

Poslije su se uspoređivale priče kako je tko prošao, od toga da ih se iskorištavalo (i prekovremeno) za sve poslove koje zaposleni nisu htjeli raditi, do toga da su se samo jednom pojavili po potpis da su odslužili vojni rok.

Takvo civilno služenje nije imalo nikakve veze sa sigurnosnim sektorom i ulogom pojedinca u društvu u slučaju ratne ili krizne situacije.

Drago mi je da je između prvih najava o uvođenju obveznog roka, pa do sada, ipak civilno služenje definirano u sektorima koji imaju veze sa sigurnosnom kulturom društva i mjestom pojedinca u njemu.

Ono što mi nije drago jest da će oni koji će se odlučiti za takav način služenja vojnog roka ipak biti diskriminirani jer je sustav postavljen na način da »nagovara« na odabir klasičnog oblika, uz dodatne komplikacije onima koji će se unatoč svemu ipak odlučiti za civilno služenje.

Podržavam moment da se civilno služenje ne iskorištava, ali mislim da osobama koje se odluče za tu opciju ne treba dodatno otežavati odluku jer im ju sigurno u društvu u kojem živimo nije lako donijeti.

Također, osobno mi smeta da uloga žena u društvu, sigurnosti i obrani ponovo nije razmotrena, te da se nije dala jednaka šansa i nije se promislilo o poziciji i ulozi koju bi one/mi mogle imati. Što također nešto govori o društvu u kojem živimo.

Pri spomenu društva u kojem živimo smatram kako je građanska pismenost preduvjet izgradnje odgovornog i domoljubnog društva. Domoljublje se uči od malih nogu, a ne uvodi obveznim služenjem vojnog roka jer se može postići suprotan efekt.

Nisam psihologinja ni radnica s mladima, ali dvadeset godina rada u nastavi upozorava me na činjenicu kako mladi danas žive jedan drukčiji život i da se programi moraju prilagoditi, te da ih se za pridonošenje u društvu treba educirati na njima bliži način, pronaći im ulogu i dati smisao.

Floskule poput one da će »barem naučiti slagati krevet« nisu više vrijednosti koje treba promovirati i vojna stega nije put prema domoljublju.

Za neke jest, ali ti su se već dobrovoljno javili ili se usmjerili prema profesionalnom vojnom pozivu ili nekom zanimanju u sigurnosnom sektoru. Ove ostale bi trebalo naučiti kako domoljublje i izgradnja sigurnosno osviještenog društva kreće od nošenja vrećica susjedi s petog kata, zaštiti, a ne nasilju nad slabijima i kritičnom promišljanju društvene zbilje.

Tako izgrađenim osobama obvezni rok nije potreban, javljaju se sami jer žele pridonijeti zajednici u kojoj žive.