Niz nasilnih incidenata koji su obilježili proteklih nekoliko tjedana u Hrvatskoj, a sada i odgovornost maloljetnika za požar u zgradi Vjesnika, postavljaju pitanje kako u medijima pratiti događaje u kojima sudjeluju maloljetnici.

I agresivni nogometni navijači u crnim majicama, i razni nasilnici i huligani – mnogi od njih su tek maloljetnici, a novinski urednici muku muče kako reagirati u praćanju zbivanja u kojima sudjeluju tako mlade osobe, često nesvjesne svog ponašanja i radnji koje često završe kao sadržaj crne kronike.

Kao i kod praćenja suicida, dio urednika smatra kako neke teme vezane uz maloljetnike ne treba pratiti na senzacionalistički način – kad je suicid u pitanju, mediji uopće o tome ne pišu, s izuzetkom malobrojnih tabloida u Hrvatskoj, jer je odavno poznat stav psihologa koji upućuju da bi pisanje o toj temi, nažalost, često moglo postati i motivator za neke druge, mlade ljude da pokušaju isto.

Slično je i s nasiljem u kojem sudjeluju maloljetnici, bilo vršnjačkim nasiljem među školskom djecom, bilo onim nasilničkim ponašanjem koje je upućeno prema drugima, nacionalnim, vjerskim ili drugim navijačkim skupinama.

Je li izvještavanje o ovim događajima na neki način također “poticanje” maloljetnika da se povedu za onima koji su već krenuli u violentno ponašanje, bi li u Zagrebu Boysi pokušali zaustaviti otvaranje izložbe SNV-a u centru grada prije dva tjedna da prije toga njihovi “kolege” u Splitu nisu učinili isto prekidanjem Večeri folklora, i bi li na kraju mladi u Rijeci, prema navodima svjedoka, čak došli s palicama s pokušajem da se obračunavaju s djecom, mladim karatašima iz Srbije – to su pitanja koja si i novinari i urednici postavljaju kad planiraju izvještavanje s takvih događaja.

Stigmatiziranje mladih

Prema smjernicama uredbe koja regulira izvještavanje o djeci, uvijek se u izvještavanju treba kloniti izraza poput “banda maloljetnika” ili slično, dakle izbjegavati bilo kakvo stigmatiziranje mladih jer i to snažno utječe na njih.

Tako iz Ureda pravobranitelja za djecu u RH kažu kako pozdravljaju svaku medijsku inicijativu da u povodu niza incidenata i sukoba među mladima, mediji posvete posebnu pažnju načinu na koji mediji izvještavaju o događajima u kojima su uključena djeca.

– Ured pravobranitelja za djecu u svakoj prilici podsjeća na obvezu medija da se u izvještavanju vode najboljim interesom djeteta odnosno da vode računa o maksimalnoj zaštiti djetetova identiteta, obiteljskih prilika ili okolnosti iz kojih bi se posredno moglo zaključiti o identitetu djeteta.

Uvijek apeliramo na medije da o djeci izvještavaju s velikom pažnjom i oprezom, osobito kada je riječ o ranjivim skupinama djece kao što su djeca – žrtve nasilja ili djeca koja su počinila prekršajna ili kaznena djela.

Kod nas, na mrežnim stranicama Ureda pravobranitelja za djecu objavljene su i preporuke za medijsko izvještavanje o djeci te zaštiti privatnosti djece u medijima – ističu u uredu pravobraniteljice Helence Pirnat-Dragičević.

Oni podsjećaju da je nakon 20 godina od donošenja prvog dokumenta, 2024. godine na snagu stupio izmijenjeni i dopunjeni Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima koji sadržava i preporuke o načinu izvještavanja medija u slučajevima nasilja među djecom kako bi se spriječila dvostruka viktimizacija, zaštitili interesi djece te istovremeno senzibilizirala javnost.

O tome su detaljnije pisali i u izvješću o radu pravobraniteljice za djecu za 2024. godinu, pa je svakome dostupan stav ovog Ureda.

– Ured pravobranitelja za djecu smatra važnom ulogom medija u jačanju svijesti o problemima s kojima se djeca suočavaju, uključujući i problem vršnjačkog nasilja.

Važno je da ti izvještaji budu objektivni, bez senzacionalističkog pristupa, da budu primjerenog rječnika odnosno da se izbjegavaju one riječi koje imaju pogrdno ili diskriminirajuće značenje kao primjerice problematično dijete, mali nasilnik, maloljetnička banda i slično.

Smatramo da su posebno korisni oni medijski izvještaji koji, uz samu pojavnost nasilja, ukazuju na mogućnosti prevencije te na mjesta na kojima djeca i roditelji mogu dobiti podršku ili savjet.

Zaključno ističemo da stalno izvještavanje o nasilju nije u interesu maloljetnika, zaključak je pravobraniteljice za djecu u RH, što je praktiči apel medijima da se o događajima u koje su uključeni mladi, odnosno djeca piše i izvještava s posebnom pažnjom.

Razlog za postojanje

Mnogo živopisnije o ovome govori profesor Dražen Lalić s Fakulteta za političke znanosti, koji se godinama kao sociolog bavio upravo temom navijača, a karijeru je proveo okružen mladima.

– E sad ste me našli, da nakon godina bavljenja navijačima postavimo i pitanje kako se medijski postaviti prema njima! Istina je da oni, s jedne strane, žude za pažnjom, pa tako i pažnjom medija.

Bez toga oni gube i razlog za postojanje, primjerice da mediji prije nekoliko dana nisu objavili snimke i fotografije njihova sramotna transparenta s utakmice u Crnoj Gori, koju svrhu bi imali da uopće i napišu takav transparent?!

Uvijek se na navijače i njihove incidente možemo kladiti, jer oni upravo traže pažnju medija, dapače to ih i povezuje, gledaju jedni što rade drugi, pa rade isto to.

Mnogi od njih, kao Torcida nedavno, za sebe kažu da su društvena avangarda, no oni to nisu – sve smo to odavno vidjeli, dečki moji, i odavno zauzdali u Europi nakon Heysela, kaže Lalić.

No, s druge strane, ističe, što reći i o medijima ako o takvim međunarodnim skandalima, poput spomenutog u Podgorici gdje je izvješen vulgarni transparent na kojem je pisalo kako oprosta nema – uopće ne izvijeste?!

Lalić tu upire prstom u HRT koji je preskočio izvještaj o tome.

“Nisu se iskazali HOO, pa ni Hrvatski nogometni savez, pa je onda i HRT prešutio. Valjda su čekali svi Andreja da vide što će on reći”, ironizira prof. Lalić ulogu premijera i politike kao glavnog kriterija.

“Ali HRT je javna televizija, nju plaćaju i desni i lijevi, i Hrvati i Srbi u Hrvatskoj, ona pripada svima nama – zato takva informacija mora biti objavljena, bez obzira na sve, jer je relevantna za Hrvatsku. Ako nas netko sramoti, imamo pravo to znati kao građani koji plaćamo pretplatu”, kaže on.

– Dakle, realno, mediji jesu između čekića i nakovnja, to je istina. Ako ne izvijeste, nisu profesionalni. Ako izvijeste, potiču navijače i te mlade ljude da se povode jedni za drugima, a oni jedni bez drugih ne postoje.

Čemu služi Torcida bez Boysa i obrnuto, s kim da se “bori”. A ja se pitam jesu li ovi incidenti prava slika Hrvatske – moderne, humane, civilizirane, tolerantne, uključive, kršćanske?! Je li to naša hrvatska pamet, nekome napisati da oprosta nema?! Je li to Hrvatska kakvu želimo, pita se prof. Lalić.

Politička subkultura

On ističe, kad su navijači u pitanju, pa i oni maloljetni, da su oni u zadnje vrijeme postali ne samo subkultura u politici nego – politička subkultura. Mnogi od njih su šovinisti, ekstremisti, neki čak i ono najgore, neofašisti – kako da se mediji prema tome postave, to je pitanje za milijun dolara.

“Ponekad bi možda takvim nasilnim navijačima trebali reći i “who tho f…ck su oni”, kao u onoj pjesmi, da bi se o njima toliko pisalo. Pa kad pogledamo te dečke u Torcidi, oni slave Hajduk koji 20 godina nije bio prvak, oni su “navijački djevci”, oni još nikad nisu slavili pravu pobjedu, zato imaju samo svoju frustraciju i mrze cijeli svijet.

A opet, hoće li problem nestati ako se o njemu uopće ne piše – teško”, kaže sociolog Lalić.

– Ključno je da naša politička zajednica u Hrvatskoj ne može funkcionirati uz takve inpute. Zaključak je stoga da svima nama, javnosti, pa tako i medijima kriterij mora biti samo jedan – što je od toga relevantno za Hrvatsku i nas kao njezine građane.

Ako nas netko tako sramoti kao nedavno u Podgorici, imamo pravo to znati, čak i na javnoj televiziji. Ali kriterij mora biti jasan, dakle mediji moraju objaviti ono što nas se, po zdravom razumu, svih tiče, jer ne možemo se zatvoriti od loših vijesti, kaže na kraju prof. Dražen Lalić.