Hrana kojoj je istekao rok trajanja s polica trgovina završi na otpadu, jer tako zakon nalaže. Sve što se ne proda do određenog roka, a ne mora nužno biti kvarljivo i osuđeno je na propast. U Hrvatskoj se godišnje baci hrane vrijedne 4 milijarde kuna
Nemjerljivo veće količine hrane s istekom roka trajanja s polica velikih trgovačkih lanaca odlazi izravno na otpad kao komunalni ili biološki
I ne samo kruh.Marina Babić-Brusić iz riječke »Čistoće« ističe kako djelatnici ove tvrtke svakodnevno u i kraj kontejnera za smeće nalaze različite vrste otpada, uglavnom iz kućanstava.– Najviše ima ambalaže koja se ne izdvaja, dok je oko 30 posto organskog otpada, najviše hrane kao što je meso, voće i povrće, dok kruh građani najčešće odvajaju u vrećice, poručuje Babić-Brusić, dodavši kako nedostaje kompostane da bi se hrana mogla izdvajati i prerađivati, umjesto da na ovaj način zagađuje okoliš.
Na ovom području bio-otpad razgrađuje jedino tvrtka »Ponikve« s Krka, jedna od rijetkih u Hrvatskoj koja se time bavi radi proizvodnje bio-goriva, koja Europa sve više nameće kao najprihvatljivija za zaštitu okoliša.
Bacanje hrane nezamislivo je u velikom broju zemalja trećega svijeta gdje i u 21. stoljeću vladaju neimaština i glad. Zvuči nevjerojatno, ali danas, u svijetu gdje svakoga dana 25 tisuća ljudi umire od gladi, 30 milijuna tona hrane godišnje se baci samo u SAD-u, čime bi mogli nahraniti cijelu Europu.
Ne treba ići u daleke zemlje afričkog kontinenta, kada neke analize govore da se u Hrvatskoj na godinu baci hrane u vrijednosti oko četiri milijarde kuna koliko je njezina cijena na tržištu, dok je zahtjeva za socijalnu pomoć sve više, a red u pučkim kuhinjama sve duži.
Tu spada i oko 350 tisuća nezaposlenih, uz nebrojene tisuće onih koji ne primaju naknadu za svoj rad, pomnoženo s barem dva ili tri, s obzirom na to da se iza njih kriju supružnici i djeca.
Veliki dio zaposlenih imaju mizerna primanja s kojima se ne može kupiti ni najosnovnije za život. Što je kriza veća, hrana je za najsiromašniji sloj društva skuplja, pa je time još nedostupnija. Stoga, nije teško zamisliti da mnogi naši sugrađani sanjaju kad će u svom tanjuru moći vidjeti veći komad mesa ili ribe, jedući svakodnevno jednoličnu i nekvalitetnu hranu, što s vremenom rađa u njima različite bolesti.
Show s hranom
Vratimo se kruhu. Navodno se u Hrvatskoj, na godinu, proizvede gotovo 200 tisuća tona kruha, od čega se čak 15 posto ne proda.
Što je kriza veća, hrana je za najsiromašniji sloj društva skuplja, pa je time još nedostupnija
Tih gotovo 30 tona kruha se na kraju dana vraća proizvođačima i završi kao stočna hrana, a propada i petnaest posto proizvedenog voća, gotovo dvije tisuće vagona, umjesto da se podijeli pučkim kuhinjama, prihvatilištima za beskućnike i sličnim mjestima čiji korisnici imaju samo jedan cilj za taj dan – prehraniti se.
Koliko točno hrane građana završi u kontejnerima, nemoguće je reći. Nitko o tome u ovoj državi ne vodi računa, ne istražuje, ne evidentira, niti rado govori u javnosti. To je već postalo globalnim problemom na koji nisu imuni mnogi.
Kad su obiteljska kućanstva u pitanju, uz često neplaniranu i veliku kupovinu hrane odjednom, što rezultira kvarljivim viškovima prehrambenih namirnica, najviše se hrane baca poslije nekog slavlja, jer svi imamo osjećaj da ćemo premalo napraviti kad nam gosti dođu.
Tako se bacanjem hrane kućni proračun neprimjetno, ali ne nezanemarivo smanjuje. Slična je situacija i u restoranima, koji zgotovljavaju velike količine hrane, a koja se nužno mora baciti, jer sve je manje onih koji se hrane na takvim mjestima zbog plitkog džepa. Svakodnevno televizijske kamere bilježe obilje hrane za potrebe kulinarskog showa Masterchef.
– Jedan dio neiskorištenih namirnica donira se ljudima kojima su one najpotrebnije, kao primjerice domu za nezbrinutu djecu, kaže nam Lidija Bukovac s Nove TV. No, javnost može samo pretpostaviti gdje završava drugi dio (ne) pripremljene hrane.
Nemjerljivo veće količine hrane s istekom roka trajanja s polica velikih trgovačkih lanaca odlazi izravno na otpad kao komunalni ili biološki. Prema zakonskim propisima, hrana kojoj je istekao rok trajanja, mora se zbrinuti na propisan način, putem ovlaštenih tvrtki, a svako odstupanje smatra se kršenjem zakona i ugrožavanjem zdravlja pojedinca. Drugim riječima, sve što se ne proda do određenog roka, a ne mora nužno biti kvarljivo, osuđeno je na propast.
Šutljiva ministarstva
Zakon o hrani i posebni pravilnici koji propisuju higijenu hrane kao i nusproizvode životinjskog podrijetla koji nisu za prehranu ljudi, a osobito HACCP standard rukovanja hranom i namirnicama, uvelike su promijenili humanitarni pristup njezinom zbrinjavanja kod onih tvrtki kojima velike količine prehrambenih namirnica ostanu s istekom roka trajanja. Stoga, jedan od razloga što u pučkim kuhinjama i srodnim mjestima ima manje donacija je i taj što bi prije podjele hrana obvezno trebala ići na različita ispitivanja koja traju, a što je u svakodnevnoj primjeni, pogotovo jer je riječ o velikom broju onih gladnih ljudi, jednostavno neizvedivo.
Naime, tko bi zaobišao taj proces automatski preuzima odgovornost da snosi odgovornost u slučaju otrovanja tom istom hranom, a što nitko ne želi.
Ipak, ono što se lakše može riješiti uz malo dobre volje je donošenje zakonskih olakšica za proizvođače ili distributere hrane, na što ih strane države stimuliraju, a što objašnjavaju mnoge donacije, oslobođene poreza, koje su stizale u Hrvatsku za vrijeme Domovinskog rata.
Kad su stranci prestali hraniti hrvatska gladna usta, hrvatsko zakonodavstvo nije omogućilo domaćim donatorima da nastave njihovu misiju ukidanjem PDV-a.
Na tu temu tražili smo izjavu iz Ministarstva poljoprivrede i Ministarstva gospodarstva, iz kojeg nam je javljeno da se navedena problematika ne nalazi u njihovoj nadležnosti, dok od Ministarstva financija do krajnjeg roka za objavu ovog teksta odgovora nije bilo. Brojnih donacija u vremenu Domovinskog rata sjećaju se i u riječkom društvu Crvenog križa, koje su gotovo isčezle prestankom djelovanja dobrotvora iz mnogih europskih zemalja.
– Posljednjih petnaestak godina gotovo da i ne dobivamo donacije u hrani koju možemo upotrijebiti za pučku kuhinju. Ako nešto i dobijemo, primjerice konzerve, to uglavnom proslijedimo našim korisnicima ili mjestima kao što je prihvatilište za beskućnike, veli nam Marija Vičić iz Crvenog križa, o čijem toplom obroku u gradskoj pučkoj kuhinji trenutno ovisi 900 Riječana, a tu je i Kuća utočišta časnih sestara milosrdnica koje ručak dijele za stotinjak siromaha.
Banka hrane
Gladnih je sve više, a donacija ovim jedinim mjestima gdje socijalno najugroženiji sloj ljudi može dobiti možda i jedini obrok u danu. Sve u svemu, hitno je nužna je promjena navika i razmišljanja. Stručnjaci savjetuju svima: planirajte kupnju hrane unaprijed, ne idite u kupnju gladni i svakako iskoristite hranu koja vam preostane. No, što još možemo učiniti?
Jedno od rješenja za ovakvu situaciju nudi Banka hrane, nevladina, humanitarna organizacija, koja je početkom ove godine osnovana i u Hrvatskoj kako bi se doprinijelo smanjenju siromaštva.
Riječ je u organizaciji koja djeluje u mnogim zemljama svijeta, a čija se djelatnost temelji na ideji doniranja i raspodjele hrane, kao i na promoviranju solidarnosti među građanima. U njezinim se skladištima prikupljaju poljoprivredni, agro-industrijski i drugi donirani proizvodi.
Na taj način želi se pokazati da se zajedničkim angažiranjem može pružiti pomoć onima kojima je neophodna, a to su najčešće socijalno ugrožena djeca, starije osobe, nezaposleni, osobe s invaliditetom, izbjeglice, Romi i mnogi drugi.
Važno je napomenuti da Banka hrane ne prima novac za kupnju namirnica koje distribuira, niti iste ne prodaje i ne dijeli korisnicima, već posredstvom socijalnih ustanova (domovi za djecu, pučke kuhinje, centri za socijalnu skrb i dr.) i drugih organizacija koje, također, pomažu ugroženima, besplatno dijele hranu onima kojima je najpotrebnija, uz naglašenu transparentnost u radu.Projekt pod nazivom »Socijalna košarica – podjela pomoći u naravi« već godinu i pol provodi i Caritas Zagrebačke nadbiskupije koji je u suradnji s tvrtkom Lidl Hrvatska i drugim donatorima podijelio oko tri tisuće paketa pomoći u hrani i higijenskim potrepštinama.
Svijetli primjeri
Projekt se odvija na način da Lidl donira prehrambene i druge proizvode iz svog asortimana od kojih djelatnici i volonteri Caritasa pripremaju pakete te ih dijele obiteljima i pojedincima u potrebi, ovisno o broju članova obitelji i količini artikala koji trenutačno stoje na raspolaganju za podjelu.
– Društvenu odgovornost Mercator-H ispunjava tijekom cijele godine, donirajući socijalno osjetljive udruge isključivo onom hranom i namirnicama koje imaju važeći rok trajanja. Primjer je humanitarna akcija u kojoj je donirano pet tona svježeg voća i povrća najvećim domovima za djecu i njihovim podružnicama diljem Hrvatske, kaže Lea Marcijuš iz ovog trgovačkog lanca.
– Ne bacamo prehrambene proizvode kojima se približava istek roka trajanja, nego njihovu tržišnu cijenu značajno snižavamo, čime svim svojim kupcima, a pogotovo socijalno ugroženim kategorijama, nudimo mogućnost najpovoljnije kupovine, tvrdi Goran Butorac iz Kauflanda.
Ovakvih svijetlih primjera u Hrvatskoj nikad dosta, posebno u vremenu kad broj trgovačkih lanaca, trgovina i proizvođača ne manjka, a koji bi svojim stalnim donacijama mogli uvelike pomoći ublažavanju teških posljedica krize i siromaštva koji iz dana u dan pogađaju sve veći broj građana.
