Poseban fenomen razvio se u domaćoj političnoj javnosti sredinom ovog tjedna, dosad praktički nezabilježen u povijesti žustrih okršaja na mainstream javnoj sceni i društvenim mrežama: mnogi su krenuli braniti jednu političku opciju od kritika koje se slijevaju na njen račun.

Radi se, jasno, o Mostu, političkom fenomenu, organizaciji, stranci, kako li već nazvali tu neobičnu i u ovom trentuku presudnu grupaciju. U obranu Mosta su glas dignuli mnogi, i lijevi i desni, i neopredijeljeni, dok u isto vrijeme na račun grupacije Bože Petrova pljušte sve teže političke ocjene, koje uglavnom daju opinon makeri iz starih medija, umorni od odugovlačenja pri donošenju koalicijske odluke i razočarani u supstancu onog što Petrov i drugovi bacaju na stol.

Most, međutim, ima i svoje brojne branitelje, koji uporno i srčano pokušavaju dokazati kako nije u redu da ih se tako i toliko kritizira.

Uz novine obavezno i šećer i voda 

Iz samog Mosta, pak, ne samo da su iznenađeni i uvrijeđeni silinom kritika, već ozlojeđeno i u nevjerici tvrde kako je »nakon salvi blještavih pohvala i aplauza uslijedilo teško ‘granatiranje’ Mosta u kojem smo okarakterizirani negativnije od najkriminalnijih likova nedavne hrvatske povijesti. Suvremeni mediji sigurno će se jako teško prisjetiti kada se dogodilo nešto (približno) slično«.Teško je, međutim, prisjetiti se nečeg drugog – toliko tanašnih dušica koje su ušle u političku arenu uvjerene da će se tamo igrati po isključivo po njihovim pravilima, a ne onima koja vrijede za sve ostale.

Suvišno je uopće ulaziti u promašenost ocjene o tome da je Most okarakteriziran negativnije od najkrimininalnijih likova nedavne hrvatske povijesti. Stoga se valja samo prisjetiti s kakvim epitetima su suočavani Tomislav Karamarko i Zoran Milanović, te njihove stranke u posljednjih nekoliko godina. Za Karamarka su deseci autora godinama (s pravom) tvrdili da se radi o političaru opasnih namjera, s faličnim shvaćanjem demokracije i potpiračem najgorih strasti koje vode ka opasnoj podjeli zemlje. Milanović je, pak, uredno oslikavan kao bahati, beskrupoluzni diktator, koji ne preže od najgorih podvala kako bi sačuvao apsolutnu vlast, a njegova Vlada kao operetno nesposobna družina kriminalnih nagnuća, a stranka kao nakupina ameba s nedostatkom najmanjeg traga osobnog integriteta. HDZ je, pak, portretiran često kao kleptomanska organizacija beskičmenih karijerista, horda koja čeka povratak na vlast da dovrši veliku pljačku i poput najezde skakavaca do kraja opustoši zemlju.

Dovraga, na takvim, stripovski prenaglašenim konturama politike je nastala i cijela priča o Mostu; kao nekom tko će nakon »kuge i kolere« spasiti Hrvatsku.

I sad, kad su ušli u tu arenu s kojom se političke stranke nose desetljećima, Mostovci djetinjasto viču »faul«!

Zapravo, to ponašanje Mosta, koji bi da za njih vrijede drugačija pravila nego za ostale, ipak jako podsjeća na jednu drugu društvenu grupaciju kojoj treba šećer i voda kad zbog svojih društvenih aktivnosti udare o zid društvene kritike. Tako se, navlas, naime, uvrijeđeno drži i Crkva u Hrvata.

Izgubljeni svećenici »zajedništva« 

No, osim što misle da su sa 13,93 posto glasova kupili opciju da ih se isključi iz (opravdane ili neopravdane, svejedno) društvene kritike i polusakralni status kao svećenici političkog zajedništva oživotvorenog u svetosti pojma »reforme«, Mostovci imaju još nekoliko vrlo ozbiljnih problema sa sobom i svojim političkim smjerom. A i o tome valja reći nekoliko riječi, bez obzira na to što su sljedbenici Bože Petrova preko ovih rečenica već nalijepili etiketi s natpisom HDZSDP (uz pripadajući rad pljuvačnih žlijezda).

Most se, za početak, već raspao.

Od 19 zastupnika koliko su dobili 8. studenog, u trenutku pisanja ovog teksta ostalo ih je još 15. Dakle, više od petine Mosta više ne postoji. Očekivati da će se taj proces zaustaviti je ipak pomalo naivno. Nije nemoguće da je ovih 15 povezano »armiranim betonom«, što god da se dogodi, ali ipak nije ni pretjerano vjerojatno.

Nadalje, priča s Mostom ima ugrađenu sistemsku pogrešku i samouništavajući sustav od samog početka. Ti ljudi su do izbora bili povezani vrlo tankim nitima ideje o tome što je opcija koju zastupaju. Međusobno se čak nisu ni poznavali, a programska osnovica im je bila par nabrzinu sklepanih natuknica u Powerpointu. Teško da neka takva struktura može vremenom očvrsnuti u nesalomljivu i efikasnu političku opciju. Opet: nije nemoguće, ali je teško.

No, u potpunosti je nemoguće zato pozitivno ocijeniti priču koju su Mostovci odjednom u toku programskih pregovora s dvije velike koalicije pustili u javnost poput dubinske bombe; nakon iscrpnih pregovora o ekonomiji, teritorijalnoj organizaciji, javnoj upravi i, manje-više, svemu ostalom, odjednom su zaključili kako je proglašenje gospodarskog pojasa – ni manje, ni više – izlučni uvjet za koaliciju.

Pa se onda to prestalo spominjati.

No, a to je vjerojatno najveći problem s Mostom, prestalo se spominjati i – sve ostalo. Naime, na programske pozicije Mosta su obje koalicije dostavile svoje iscrpne odgovore. Dakle, na konkretne prijedloge o konkretnim potezima. Hrvatska raste je čak posla 200-tinjak stranica odgovora. Umjesto da dočekamo obećane odgovore i analizu Mosta o tome tko im je programski bliži, Petrov i drugovi su odjednom upadljivo prestali pričati o konkretnim reformama i zadovoljili se golemom (i pogrešnom) medijskom simplifikacijom kako i jedni i drugi pristaju na gotovo sve što traži Most. Ozbiljno, analitičko i odgovorno ponašanje, nema što, bez kojeg je, sasvim sigurno, Hrvatska osuđena na propast.

Osipanje 

Ukratko: od svog dolaska na bitnu nacionalnu političku scenu, ekipa iz (i oko) Mosta se ponaša politički nezrelo i neodgovorno. Politika koju vode je, kako se sad čini, bez bitnog sadržaja, a medijska slika izgrađena na opreci SDP-u i HDZ-u sve više blijedi. Ankete su im još sklone, ali to neće potrajati. Most se osipa, i kao broj zastupnika, i kao ideja koju podržavaju građani, i kao snaga za dostizanje političkih ciljeva.

Ističu im, ali doslovno, posljednji dani u kojima se još mogu uozbiljiti i prihvatiti odgovornost političke utakmice na najvišoj razini. Da, napadat će ih se i dalje (i opravdano i neopravdano), ali tako je i svima drugima. Da, sveopća koalicija je nemoguća. Da, Most će se morati odlučiti za lijeve ili desne i tako odmah zaraditi vječitu omrazu onih koji ostanu kratkih rukava, pa i dijela onih 13,93 posto koji su im dali svoj glas.

Ali, ukoliko žele doista ostaviti traga u hrvatskoj povijesti i promijeniti bilo što u političkoj i društvenoj svakodnevnici ove zemlje, Mostovci bi trebali znati da to sve, zapravo, nije ni bitno. Oni, još uvijek, i ne još predugo, imaju mogućnost doista utjecati da se neke stvari promijene. A na kraju priče će ih se ipak ocjenjivati po tome što su doista uspjeli napraviti, a ne koliko su birača ili komentarora pritom uspjeli razbjesniti.

Za to treba, jednostavno, preuzeti odgovornost i donositi odluke. Shvatiti da su stripovski crno-bijele medijske konture domaće političke scene ipak daleko od stvarnosti. I, o da, zasukati rukave.Jer, ozbiljna politika je, bez obzira na to što o tome misli prosječni birač, velik, stresan i rijetko pošteno vrednovan posao.Vrijeme je, dakle, za sazrijevanje.

A ishod, što se tiče Mosta, krajnje neizvjestan.