Headhunteri kandidate pronalaze kroz brojne kanale, stvarajući bazu podataka. Pretražuju društvene mreže, pronalaze ih preko vlastitih poznanstava i institucija... Traži li se za određenog klijenta, primjerice, menadžer za neku visoku poziciju, takva je potraga u pravilu vrlo diskretna
Predsjednike i članove uprava tvrtki iz državnog portfelja ubuduće bi trebalo birati kombinacijom natječaja i angažiranja headhunting agencija kao u privatnim kompanijama, najavio je nedavno predstojnik Državnog ureda za državnu imovinu (DUUDI) Mladen Pejnović. Prevedeno, bude li pameti i sreće, državne nam kompanije više ne bi trebao voditi, često vrlo nesposoban, kadar iz redova političke elite, nego kadar koji odaberu headhunteri, neovisni lovci na sposobne, i nadajmo se politički neovisne, menadžerske glave. No i u tom se slučaju nameće pitanje zbog čega bi sposoban menadžer koji u privatnoj kompaniji, u Hrvatskoj ili inozemstvu, radi za vrlo dobru plaću, pristao na poziv headhuntera koji je angažirala Vlada, da dođe raditi u državnu tvrtku, primjerice HEP, JANAF ili neku drugu, za plaću od dvije i pol tisuće eura? Čak je i sam ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak nedavno u jednom razgovoru kazao kako javnih natječaja za takva, rukovodeća mjesta nema, jer se na njih, uz tolike plaće, nitko ne bi ni javio. Da bi državne kompanije dobile vrhunske menadžere, nužno je taj kadar depolitizirati, ali mu i, što je dugoročno isplativo, značajno povećati primanja.
Finski model
Mogu li, međutim, usluge headhuntera, agencija ili pojedinaca koji za klijenta traže najboljeg stručnjaka za određeni posao, ići ruku pod ruku s javnim natječajima? U privatnim poduzećima, headhunteri, zna se, sami za određenog klijenta pronalaze ljude za koje smatraju da bi mogli zadovoljiti njegove potrebe, na natječaje se pak javljaju zainteresirani posloprimci sami. Teško je očekivati da će se vrhunski, dobro plaćeni menadžeri, čak i ako Vlada za čelne pozicije u državnim poduzećima poveća primanja, sami javljati na natječaje, što znači da će se, jednako kao u privatnim kompanijama, headhuntere morati angažirati da sami pronalaze potencijalne kandidate, ali i sudjeluju u procesu odabira onih koji se jave sami. Kao moguće rješenje Pejnović, umjesto javnih natječaja, navodi finski model, u kojem menadžere traže headhunteri, nekoliko takvih menadžera zatim ponude vladi, a ona onda odabere tko će voditi kompaniju. »Javni natječaj nije dobro rješenje, jer si mnogi menadžeri ne mogu dozvoliti da se na javni natječaj jave, dovodeći u pitanje svoju poziciju. Javljanjem na natječaj svaki od njih svojoj sredini poručuje da želi otići, a posao će dobiti samo jedan«, kazao je Pejnović za Poslovni dnevnik. Kako je dodao, i na izbore za miss ne izlaze najljepše djevojke, već one koje su lijepe, ali su imale i dovoljno hrabrosti da se na izbor jave.
Cijeli članak pročitajte u tiskanom izdanju
