U Tovarnik, posljednje selo u Zapadnom Srijemu prije hrvatsko-srpske granice, rodno selo pjesnika Antuna Gustava Matoša, u srijedu navečer stigao je vlak s izbjeglicama. Tovarnik, iz smjera Srbije prvo je selo u Zapadnom Srijemu na hrvatskom teritoriju, i tranzitni je centar za izbjeglice iz Sirije i drugih zemalja Bliskog Istoka zahvaćenih ratom. Ti ljudi nastoje se domoći Njemačke i drugih, bogatijih europskih zemalja.

Naši su fotoreporteri Ladislav Tomičić i Denis Lovrović još prošlog tjedna posjetili Tovarnik i tada otkrili da Tovarnik već ima svog Sirijca!

Zapravo, čovjek živi u Lovasu, radi kao stomatolog, a zove se Nizar Shoukry. Nekoliko telefonskih poziva i susret sa sirijskim zubarom na radu i životu u Srijemu bio je dogovoren. Nizar Shoukry dočekao ih je u svom stanu. Na šalicama na jednoj od polica motivi iz Alepa. To je njegov grad.

– Došao sam tu na studij, vratio se u Siriju pa opet došao ovdje. Tu sam našao svoj život, kaže pa stane govoriti o Siriji, »jednoj od najljepših zemalja svijeta«. Nizar je u situaciju u Siriji i okolici upućeniji nego bilo tko u Srijemu. Kako i ne bi bio kad mu je u Siriji gotovo cijela šira obitelj. Među izbjeglicama koje hrle u Europu našli su se i neki njegovi prijatelji. 

– Jedan od mojih prijatelja bio je sa suprugom i djecom na brodu koji je doživio brodolom. Tri sata su bili u moru prije nego ih je policija skupila i vratila u Tursku. Na koncu su ipak uspjeli doći do Njemačke. Ljudi ne razumiju da Sirijci koji bježe u Europu ovu situaciju doživljavaju kao sad ili nikad. Oni vrlo dobro prate sve što se događa, znaju kakvo je stanje na kojoj granici i kako će biti primljeni u određenoj zemlji. Oni u Hrvatsku neće doći, jer ovdje za njih ničega nema. Cilj je Njemačka, kaže Shoukry. 

Govoreći o ljudima u Srijemu, sirijski stomatolog kaže da se nađe i onih koji su »malo skeptični«, koji ne razumiju da su »u pitanju ljudi koji bježe od vatre«.

– Ipak, u Lovasu i Tovarniku ljudi uglavnom znaju o čemu se radi, jer su i sami bili izbjeglice. Meni je grozno, jako grozno. Znam kakva je bila Sirija. Bila je prekrasna. Ljudi su se tamo razumjeli, različiti narodi i vjere živjeli su jedni pored drugih. I mi smo primali izbjeglice. Zvali smo ih – gosti. Primali smo Libanonce, Palestince – u Siriji ih ima 500 tisuća, Iračane, Kuvajćane. Sad je na nas došao red da budemo izbjeglice, govori lovaški stomatolog i jasno se vidi da ga pri tome pritišću sjeta i muka.

Osmijeh na lice mu ponovo izmame dvije prekrasne kćerkice, koje dotrčavaju iz druge sobe kao da osjete da ocu treba zaklon. Razgovaramo o Arapskom proljeću. Tako su uvod u krvavi pir nazivali najveći zapadni mediji i službene politike velikih, bogatih zemalja, koje na računima imaju i na stotine tisuća mrtvih ljudi na Bliskom istoku.

Kad se vratimo na temu izbjeglica, liječnik kaže: »Ovdje ljudi na sirijske izbjeglice gledaju kroz klišeje. Iz Sirije bježe obrazovani ljudi. Sirija je imala prve fakultete, parlament i ustav u arapskom svijetu. Kad Sirijci stignu u Europu oni ostavljaju fotografije na Facebooku, na kojima su nasmijani. Pišu o smještaju i besplatnom školovanju, o novom životu. To mnoge motivira da i oni krenu na put. Tako to ide i nitko to ne može spriječiti«.