Nekim poznatim političarima koji su se upustili u poduzetništvo posao nije pošao za rukom. Bivši premijer Nikica Valentić, bivši potpredsjednik Vlade Radimir Čačić i ministar gospodarstva Goranko Fižulić doživjeli su krah svojih poduzeća. To je potaknulo kritičke komentare među kojima i sljedeći: »Ti su ljudi mislili da znaju voditi državu, a nisu znali voditi ni vlastitu firmu, pa nije čudno što Hrvatskoj danas tako loše ide i što pada na dno Europske unije«.

Doista, urušavanje Valentićeve firme Niva, koja se bavila trgovinom i nekretninama, traje već godinama. Prema nedavnom izvješću Trgovačkog suda, prodano je već 99 nekretnina Nive kako bi se namirili vjerovnici kojima je Valentićeva tvrtka ostala dužna oko 130 milijuna kuna.

Čačićev Coning, koji se bavio građevinsko-turističkim biznisom, također će završiti na bubnju. Prema pisanju Slobodne Dalmacije, zbog dugova od oko 180 milijuna kuna, bit će prodane Coningove nekretnine kao što su hotel Trakošćan i apartmansko naselje Zelena Punta na otoku Ugljanu.

Fižulićeva tvrtka Magma International s glasovitim prodavaonicama Turbo limač i Turbo sport također je doživjela slom, što se poklopilo s Fižulićevom bolešću. Kad je 2008. izbila financijska kriza, dotad uspješni poslovni pothvati Goranka Fižulića i njegove supruge Biserke odjednom se počeli urušavati kao kula od karata. Kažu da je utemeljitelj Magme jedva preživio posljedice tog šoka.

Ništa neobično

Propast poduzeća trojice političara nije ništa neobično, iako to neki u Hrvatskoj smatraju dokazom njihove nesposobnosti. Međutim, na tržištu svaki dan neke tvrtke propadaju, a nove se pojavljuju. U SAD-u, primjerice, nije nikakva sramota ako poduzeće ode u stečaj. Ako mu jedan posao ne pođe za rukom, poduzetnik se laća drugoga, u nadi da će biti uspješniji nego prvi put.

Postoje i objektivni razlozi za krahiranje tvrtki Valentića, Čačića i Fižulića. Sve one bavile su se trgovinom i građevinarstvom, dvjema djelatnostima koje su od početka 1990-ih do polovine 2000-ih godina bile vrlo unosne.

Goranko Fižulić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Trgovaca i građevinara nagomilalo se kao gljiva poslije kiše. Međutim, nakon izbijanja krize iz 2008. godine, stvari su krenule nizbrdo. Barem trećina trgovina u Hrvatskoj, osobito onih malih, morala je zatvoriti vrata, zbog pada potrošnje građana za 15 do 20 posto. Investicije su se preko noći prepolovile, pa su stotine malih i velikih tvrtki u građevinarstvu ostale bez posla i propale. Zbog naglog pada potražnje za stanovima, kućama i poslovnim prostorima vjerojatno su ključ u bravu morale staviti i prezadužene tvrtke poput Valentićeve i Čačićeve. Čak i da je Fižulićeva Magma uspjela prebroditi prvotni šok iz 2008. godine, pitanje je bi li mogla opstati danas, kada je Hrvatska ušla u EU i postala dio jedinstvenog europskog tržišta. Hrvatski su trgovci – kao i ostala poduzeća – postali izloženi nemilosrdnoj konkurenciji daleko većih stranih trgovačkih lanaca. Borba s njima u startu je neravnopravna, poput one između Davida i Golijata.

Ukratko, nevolja nije u tome što su se neki političari pokazali kao neuspješni poduzetnici. Veći je problem to što znatan dio hrvatske javnosti vjeruje kako su uspješni poduzetnici nešto posve drugo i da bi upravo takvi trebali obavljati državne i lokalne dužnosti. Mnogi vjeruju da će uspješni poduzetnici i menadžeri, koji su sebi priskrbili bogatstvo, zasigurno znati kako unaprijediti nacionalno gospodarstvo i blagostanje svih ljudi. Takvo je mišljenje uglavnom pogrešno, što su pokazali poduzetnik Željko Kerum, kada je postao gradonačelnik Splita, Plivin menadžer Tihomir Orešković, kada je postao hrvatski premijer, kao i mnogi drugi. Naime, posao poduzetnika uvelike se razlikuje od posla političara. U pravilu, privatnom poduzetniku osnovni je cilj postići što bolju prodaju i profit za svoju kompaniju – makar i na štetu ostalih sudionika na tržištu i države. Političar, pak, treba brinuti o javnom dobru, za napredak cijeloga gospodarstva i naroda.

Primjerice, poduzetnik može otpustiti 1.000 radnika i umjesto njih zaposliti 500 novih, mlađih, obrazovanijih i okretnijih. Međutim, ako dođe na vlast, taj isti poduzetnik morat će osigurati naknade ljudima koje je otpustio. Morat će pobrinuti i za posljedice koje su njegove odluke u poduzeću ostavile na mirovinski, zdravstveni i socijalni sustav Hrvatske.

(Neo)liberalna škola

Na tom javnom ispitu mnogi poduzetnici padaju. Jedan od primjera je američki predsjednik Donald Trump. Njegovi protivnici kažu da je taj bivši poduzetnik donosio odluke u korist velikih američkih firmi i uspio ubrzati rast gospodarstva, ali da je njegova politika istodobno povećala socijalne nejednakosti te snizila kvalitetu života većini Amerikanaca.

Nikica Valentić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Ipak, najveći je problem u tome što se posljednjih desetljeća u Hrvatskoj i ostalim zapadnim zemljama raširilo mišljenje prema kojem cijelu politiku i društvo treba staviti u funkciju poduzetnika i kapitala. Pripadnici te (neo)liberalne ekonomske škole tvrde da vlasti ne trebaju puno razmišljati, ni planirati. »Samo pitajte poduzetnike što im treba i ispunite njihove želje, pa će gospodarstvo samo po sebi uzletjeti«, ponavljaju.

Razvoj događaja je pokazao da to nije tako. Država nije isto što i poduzeće. Interesi poduzetnika mogu se poklapati s interesima društva i države, ali i ne moraju. To se vidi u nekim zahtjevima koje poduzetnici stalno ponavljaju. Neki neprekidno traže smanjivanje poreza – što vodi u kolaps javnih službi – kao i labavljenje Zakona o radu, kako bi radnike mogli lakše otpuštati i slabo plaćati.

Sve hrvatske vlade, bez obzira na stranačke boje, u posljednjih četvrt stoljeća uglavnom su slijedile naputke poduzetnika, ali rezultati su bili gotovo katastrofalni. Hrvatsko je gospodarstvo od 1989. do 2018. postiglo realni rast od samo 10 posto, prema podacima profesora Ljube Jurčića i mnogih drugih ekonomista. Naša zemlja pada na začelje EU-a, uz nezapamćeno iseljavanje ljudi. Država i gospodarstvo prestaju služiti potrebama većine građana. Gospodarstvo je namješteno tako da djeluje ponajprije u korist manjine ljudi, koja se neprekidno bogati. Većina naroda je zanemarena, gubeći povjerenje u političare, poduzetnike i sustav.

Ukratko, Hrvatska ne zaostaje zato što je nisu vodili sposobni privatni poduzetnici, nego zato što dosadašnje vladajuće političke ekipe nisu pokazale poduzetnički duh na razini države, koji bi pomogao i gospodarstvu, i cijelom društvu. Mnogi ekonomisti smatraju kako problem nije u tome što u gospodarstvu ima previše države, nego u tome što se ona gotovo potpuno povukla iz gospodarstva.

Naputci iz inozemstva

Vladajuće ekipe su previše vjerovale inozemnim savjetnicima koji su im preporučivali liberalizaciju, deregulaciju i privatizaciju hrvatskoga gospodarstva. Kao da nisu shvaćale da se iza toga krije interes velikih međunarodnih korporacija i banaka, koje su željele u Hrvatskoj pokupovati ono najbolje te zavladati njezinim tržištem. Opterećene nasljeđem državnog socijalizma, vladajuće ekipe u Hrvatskoj otišle su u drugu krajnost te gospodarstvo prepustile na milost i nemilost slobodnom tržištu. Ostavile su ga bez prikladne pomoći države, što je dovelo do propadanja industrije, proizvodnje, kao temelja svakog uspješnog gospodarstva.

Od završetka Domovinskog rata hrvatske vlade nemaju suvisle ekonomske politike, a Hrvatska narodna banka (HNB) nema monetarne i tečajne politike koja pomagala domaću proizvodnju. Vlasti su ukinule Zavod za planiranje, ne koriste se znanjem hrvatskih stručnjaka i instituta, već se radije okreću naputcima iz inozemstva. Ne stvaraju se politike i institucije koje bi uz pomoć Vlade i HNB-a usmjeravale gospodarstvo na put bržeg i kvalitetnijeg razvoja. Takav razvoj događaja još 1999. žestoko su kritizirali članovi Akademije tehničkih znanosti Hrvatske na čelu s Jurjem Božičevićem. »Zemlja bez proizvodnje siromašna je, osuđena je na podređeni položaj, a njezin narod na izumiranje«, proročanski su napisali članovi te akademije u poruci vlastima i javnosti. Ali, vapaji hrvatskih stručnjaka bili su uzaludni.

Podsjećamo, nekadašnji guverner HNB-a Marko Škreb uvjeravao je javnost da država ne može planirati i voditi ekonomski razvoj, jer je to mišljenje ostatak socijalizma. »Tržište će odlučivati o tome što će se u Hrvatskoj razvijati«, objašnjavao je Škreb, koji je potkraj 1990-ih godina od zapadnih medija dobio nagradu za guvernera godine u svijetu, a bankarski sustav u Hrvatskoj nakon toga je kolabirao. Znakovito, taj tržišni fundamentalizam, koji je zahvatio hrvatske vladajuće krugove, kritizirao je čak i Škrebov nasljednik na mjestu guvernera HNB-a, Željko Rohatinski, ali tek kada je otišao u mirovinu. Prema člancima na njegovu internetskom blogu, Vlada i HNB trebaju promijeniti pristup i svojim mjerama izravno podržati hrvatsku proizvodnju. Ne smijemo dopustiti, kazao je, da postanemo zemlja monokulture, ovisna o turizmu. »To je potpuno pogrešan stav. Ako nemate konzistentnu razvojnu politiku, kao što je Hrvatska nema, onda idete linijom manjeg otpora: više turista, više prodanog sladoleda i svi sretni i zadovoljni. To je vrlo kratkoročan način gledanja na stvari koji je dugoročno vrlo štetan«, upozorio je Rohatinski.

Prema mišljanju Ljube Jurčića, jedna od glavnih prepreka razvoju hrvatskoga gospodarstva jest nepostojanje industrijske politike. »Ona se ne uklapa u ideologiju slobodnog tržišta, ni u preporuke inozemnih krugova, koji su Hrvatskoj savjetovali već spomenute liberalizacije, deregulacije i privatizacije«, napisao je Jurčić u članku o tome zašto Hrvatska stagnira u Europskoj uniji, objavljenom u prosincu u Ekonomskom pregledu.

Taj dugogodišnji otpor stvaranju hrvatske industrijske politike i jačanju uloge države u gospodarstvu nema nikakve logike.

Industrijska politika

Sva gospodarstva koja danas u svijetu nešto znače, uspjela su zahvaljujući upravo industrijskoj politici te sustavnoj stručnoj, institucionalnoj i financijskoj potpori država, njihovih vlada i centralnih banaka. Zahvaljujući industrijskoj politici, u gospodarske sile svojedobno su izrasle Velika Britanija, SAD, Njemačka, Japan, Francuska, Južna Koreja, a danas i Kina, koja uspješno koristi povijesna iskustva zapadnih zemalja. Da su svoje gospodarstvo prepustile tržištu i oslanjale se samo na svoje prirodne komparativne prednosti – kao Hrvatska na turizam – Južna Koreja i Tajvan vjerojatno bi se i danas bavili poljoprivredom i ribarstvom. Uz pomoć ciljane industrijske politike, međutim, te su se zemlje svrstale u vrh svjetske elektroničke industrije.

Ponavljamo, za zaostajanje Hrvatske nisu krivi političari koji ne uspijevaju uspješno voditi firme. Našu zemlju iz ekonomskih nevolja neće izvući ni uspješni poduzetnici ako dođu na vlast. Ključ razvoja ne leži u samom privatnom poduzetništvu. Da bi privatno poduzetništvo napredovalo, potrebno je i stvaranje poduzetničke države. Potrebne su nam poduzetne vlasti koje će ciljanom industrijskom politikom i poticanjem razvoja tehnologije organizirano preokrenuti negativne gospodarske tijekove u Hrvatskoj, koristeći pritom sve državne poluge koje su im na raspolaganju, od državnog proračuna do nacionalne valute – kako je to nedavno otkrio i pokojni Rohatinski.

– Ne može nastati složen proizvod u državi koja ima samo jednostavnu, »plitku« i nekonzistentnu organizaciju. Zemlja koja ima relativno malo konkurentnih proizvoda na svjetskom tržištu ima neučinkovito i nesposobno političko vodstvo države, tvrdi profesor Jurčić.