Sve je počelo uz pivo. Ovo je rečenica koja se sama od sebe nameće kao ona s kojom će početi ama svaki tekst o Tamari Vučetić i Andreju Mariću, o njihovoj tvrtki BioTech Materials i njihovu brendu Sabant, o činjenici da su njih dvoje osmislili kako proizvesti umjetnu kožu od onog što ostane pa se baci pri proizvodnji piva, a bome i gina. Sve je počelo uz pivo, od piva je, štono bi se reklo, potekla ta ideja da se od ječma i slada pravi koža. Ma, možemo mi do merituma i drukčije. Moramo, jer tko »normalan« zakaže razgovor ujutro, malo poslije osam!?

– Dobro, zašto li se samo tako rano upogonite!? Je li to rade svi koji se bave proizvodnjom umjetne, a održive kože – šalimo se.

– Nego kako! Samo se tako i ustajemo. Ovo je nama normalno – prihvaća šalu Andrej.

Štoviše, moli nas da učinimo što drugi nisu, da ga potpišemo kao hrvatskog poduzetnika. Tamara je, pak, tu da joj blago zamjerimo što je naručila čaj usprkos spomenutoj činjenici da se tu o pivu radi.

– Obično malo kasnije, oko devet, krene piva i gin – smije se Tamara.

Manimo se šale. Pogled ionako leti put torbe koju je Tamara nehajno odložila do sebe.

– Torba je lijepa i tu završava sve moje znanje o njoj. U što to zapravo gledamo kad u torbu gledamo – pitamo Tamaru.

Sabant

– Ovo je prva koža od piva, od ostatka proizvodnje piva. Također, imamo kožu od ostataka proizvodnje gina. Uzimamo ječmeni slad koji ostane nakon kuhanja piva i destilacije gina, onaj koji se obično baca. On je pun vlakana tako da taj ječam dehidriramo i sameljemo da bi ga se u što većoj količini moglo integrirati u kožu. A onda se u našoj partnerskoj tvornici u Italiji, kod Firence, po našoj formuli od svega proizvodi koža na biljnoj bazi – u najkraćem će Tamara.

PRVI BILI I OSTALI

Koža proizvedena na biljnoj osnovi. Koža proizvedena od otpada. Koža koja je kvalitetna, čvrsta i podatna za svakovrsno modeliranje. Koža koja zadovoljava sve što održivost nalaže. Samo, već i ovo malo što je Tamara kazala tjera na neka nova pitanja.

– Prva koža od piva na svijetu. Jeste li još uvijek jedini? I kako se toga nitko prije nije sjetio – pitamo.

– Ne znam jesmo li još uvijek jedini, ali prvi smo bili i ostali. A kako se nitko nije sjetio… Proces nije jednostavan, relativno je usko nišno područje i tržište. Kada je Tamara počinjala s ovim procesom, mislim da je kontaktirala jedno 80 tvornica koje bi kao potencijalni partneri mogli to proizvoditi na industrijskoj razini i od tih 80 samo se jedna profilirala kao ona s kojom bi se eventualno moglo raditi – objašnjava Andrej.

Traži ova priča, možda i prije svega, specifično znanje unutar modne industrije i inženjeringa, a kako veli Andrej, i cijela ideja »plant base« je bila u povojima u modnoj industriji kada je Tamara, a ima tome jedno četiri godine, došla na ideju. Zbog svega toga su bili prvi. A možda Tamara ne bi nikad došla na ideju ove vrste da nije, nakon što je završila studiranje na Tekstilno tehnološkom fakultetu u Zagrebu, odlučila otići u Amsterdam i upisati studij modnog poduzetništva.

– Mislim da se sama ideja, čak i sama riječ održivost, tada, prije desetak godina, nije toliko spominjala u Hrvatskoj, a u Nizozemskoj je to bio fokus svega. Naučila sam jako puno o održivosti i to mi je otvorilo vrata ideje – veli na to Tamara.

Foto Davor Kovačević

Andrej se smješka, kaže kako nije taj njen odlazak iz Hrvatske nizašto kriv, već je »kriv« povratak, odnosno nemogućnost od ponovnog bijega.

– Bio je COVID-19, cijeli svijet je stao i imali smo dosta vremena za popiti pivo i razmišljati – smije se i Tamara.

COVID, grdi COVID koji je ipak znao kadikad kome i dobra donijeti.

– Meni, recimo, ništa ne smrdi poslije COVID-19 – šali se Andrej kojem je oštetio njuh.

Spomen mirisa otvara prostor za malu digresiju.

– Miriše li ta vaša koža na pivo, kad je od piva proizvedena – ne da nam vrag mira.

– Definitivno ne, daleko od toga – na to će Tamara.

Imali su doduše oni ideju da onaj otpad od gina oplemene začinima koji se koriste za gin tonik i druge neke koktele pa da mirisa bude, ali otom-potom.

– Zapravo, ima koža miris, ali ne na pivo. Znali su nas oni koji su radili s njom zvati i reći da im radionica miriše na med i cornflakes, na žitarice. Pa bi pitali je li to normalno, a ja bih im znao reći da je normalno ako im ne smeta, ha, ha. Osjeti se nježni miris sušenih žitarica, ali tek kad se otvori svježa, tek napravljena koža – na to će Andrej.

Foto Davor Kovačević

GIN I BEER SKIN

Inače, sama kompozicija Gin skina i Beer skina je slična, a razliku čini tek to što je supstrat za dobivanje alkohola kod piva homogeniziraniji, doslovno samo ječmeni slad, dok je kod gina tu i nekih drugih primjesa, uz ječmeni slad i nešto kukuruza, različita bilja.

– Više je to izazov u proizvodnom procesu, nego što će to krajnji kupac osjetiti razliku – ističe Andrej.

Pivo, pa gin, taman da zaintrigira koji je sljedeći alkohol na redu!?

– Nismo do sada to još objavili javno, ali ono što mogu reći je da se baziramo na ječmu. Znači, alkoholi koji se destiliraju od ječma bit će neki od sljedećih proizvoda – zagonetno će Tamara.

Elem, Tamara je završila Tekstilno tehnološki fakultet, Andrej je po struci veterinar i radio je u farmaceutskoj industriji. A rade kožu. Odakle znanja? Tamara će reći da je inicijalno znanje u nje ipak ono fakultetsko.

– Ali, većina formulacija s kemijske strane dolazi od naših kolaboracija s Prirodoslovno-matematičkim fakultetom, s Odsjekom za kemiju gdje naše inicijalne ideje testiraju i realiziraju. Taman da iz manje pokušaja dobijemo finalni proizvod – ističe Tamara.

Samo, što su njih dvoje zapravo s ovom kožom htjeli postići, osim uistinu impresivnog podatka da je sastav i do 70 posto prirodan.

– Mislim da nismo ništa htjeli, već je Tamara imala ideju baziranu na svom životnom iskustvu i edukaciji. Ideja nam se činila fora, a ona originalna ideja je doslovno bila »ajmo raditi nešto zanimljivo sa svojim životom«. Onda se neki ciljevi ostvare, neki ne, a mi smo samo htjeli raditi nešto zanimljivo i korisno, nešto novo, i nadali se da ćemo kako vrijeme odmiče biti sve uspješniji – jednostavno će Andrej.

O neuspjehu kao opciji nisu razmišljali. Ili jesu!?

– Trebalo bi definirati što znači neuspjeh. Kada smo počinjali, neuspjeh bi bio da nismo dobili inicijalnu investiciju. A kada smo dobili tu investiciju, tih 50.000 eura, činilo se da smo dobili sav novac ovog svijeta – iskreno će Andrej.

Tu početnu investiciju dala im je investicijska kuća Fil Rouge Capital i bez tih sredstava i pomoći ne bi ničeg bilo, priznaje Andrej. Dobiti ta sredstva bio je prvi cilj.

– Poslije su se ciljevi pomicali, mijenjali, neki smo ostvarili, neke nismo. Bilo je perioda kad smo bili super zadovoljni, baš kao i onih kada smo bili enormno nezadovoljni. Taman da pojma nemam što nam je uspjeh – kaže Andrej.

Sabant

– Ciljevi se mijenjanju, pomiču, a kako se pomiču, tako definiramo uspjeh i neuspjeh – dodaje Tamara.

ODRŽIVA NIŠA

Održivost u Hrvata, niša je to u koju je bez sumnje bilo pametno uletjeti kad unutra još uvijek nije previše svijeta. Ali, bio je i rizik, primjećujemo. Tamara će pak kazati da se vidi jako veliki pomak na puno razina kad o ovoj temi govorimo.

– I u modnoj industriji, i u svim drugim industrijama, svi pokušavaju pričati o održivosti, zadati ciljeve, napraviti nešto. Može to, definitivno, biti i bolje, nekada je to samo s one marketinške strane da bi se izgledalo bolje, ali mislim da smo kao zemlja na pravom putu – smatra Tamara.

Andrej će sve ono što muči Hrvate staviti i u globalni kontekst.

– Radi se i o tom nekom ludom tajmingu u svijetu. Mi počinjemo ozbiljno raditi 2021. godine. Oko nas je kompletna nestabilnost na financijskom tržištu. Ljudi razmišljaju kako će platiti račun za plin, za struju, gledaju što će se dogoditi s Rusijom i Ukrajinom. Realno, to hoće li torbica biti od prave kože, umjetne kože, skaja, ili plant based kože, zadnje je ljudima bilo na pameti. Teško je stoga suditi pomak održivosti u periodu ekonomske nesigurnosti. To su uglavnom odlike stabilnijih vremena, stabilnijih tržišta. Tako da treba tek vidjeti što će se dogoditi sa stabilizacijom tržišta i kako će se to odraziti na razvoj svijesti o održivosti – elaborira Andrej.

Vratimo se mi konkretnoj koži, ovoj pivskoj. Da je treba izreklamirati, što bi rekli, zašto je drukčija, bolja, prihvatljivija od one životinjske? Reći će Andrej najprije ono očito, njih dvoje su jedini s kojima se može uz pivo pričati o koži od piva, a da je s razlogom i povodom.

– Drugo, 70 posto plastike je manje u našoj koži. Doslovno na nekoliko stotina metara možete uštedjeti nekoliko tona plastike u proizvodnji. Uz to, ono što garantiramo je lokalna proizvodnja i to u modnom centru Europe, a to je Prato u Italiji. Nema nikakvih uvoznih dijelova, prepakiranja, cijeli proces je pod našom kontrolom, od nabave biološke sirovine do svih drugih potrebnih sirovina. Garantiramo kvalitetu, tvornica s kojom radimo ima 60 godina iskustva, a ono najbitnije je da s ovim proizvodom dobivate uistinu ono što piše na etiketi. U konačnici dobije kupac savršeno produciran proizvod visoke tehnološke kvalitete koji je povrh svega toga daleko održiviji od bilo koje umjetne kože trenutno na tržištu – ističe Andrej.

Tamara će tome dodati još nešto, što im je, vjeruje, uspjelo.

– Mislim da smo uspjeli napraviti da održivost bude zabavna, da je ovo dobra marketinška priča koja privlači ljude. Ili, kako to Andrej voli reći: »Radije bih imao cipele od piva nego cipele od jabuke«. Pa ako još i ima neke stigme oko veganske kože, kada je u pitanju koža od piva ili koža od gina, imamo priču koja je dizajnerima puno uzbudljivija i zahvaljujući kojoj možemo pogurati održivost. Održivost koja je nama standard, a ne ono jedino čime se bavimo – poručuje Tamara.

PJACINA PODRŠKA

Ideja je tu, proizvod je tu, priča je tu, zabava je tu. Izazov koji je trenutno također tu je širenje poslovanja. Fokusirani su oni trenutno na inozemno tržište, baš kao i na potragu za manjim brojem kupaca koji će biti fokusirani na veći volumen. No, istaknut će Andrej i to kako im je svaka suradnja jednako bitna, bio to jedan dizajner ili ogroman konglomerat koji želi naručivati na tisuće metara kože.

– Sad smo u potrazi za jednim velikim klijentom koji bi nam dao taj poguranac – priznaje Andrej.

Sabant

– Nakon što ste dobili onomad podršku, pa i investicijsku, nogometaša Marka Pjace, najbolje bi bilo da vam ruku da recimo Modrić, ili neki od modno osviještenih svjetskih nogometnih nogometaša – velimo.

Pjaca im je, naime, uistinu dao podršku svjestan potrebe za održivošću. Smješka se Andrej, veli kako bi to bilo solucijom jedino ako će Neymar neki otvoriti tvornicu kože. Tamara priznaje da ništa o nogometu ne zna.

– Ali, stvarno je dobra fora bila suradnja s Pjacom. Imali smo sreće da smo upoznali gospodina Pjacu i da je on u tom trenutku bio voljan podržati ovaj proces. Marko je super pristupačan, bio nam je na dispoziciji, nije štedio svog vremena da nas podrži i napravi sve što treba – zahvalno će Andrej.

I da, ta suradnje pokazala je i da se lopta od njihove pivske kože napraviti može. Njihovu kožu »trpe« i autosjedala, stolci koktel barova, cjenici u kožu uvezeni, a ovisit će štogod i od toga kuda će se tržište proširiti.

– Da ne bismo mi uvozili torbe iz Švedske od hrvatske kože? Da vam to poželimo? – velimo.

– Poželite nam da nam dođe recimo Adidas i kaže: »Mi ćemo od sad do kraja života raditi samo s vašom kožom!« – smije se Andrej.

Ona mrvu ozbiljnija želja jest da tržište raste pa da se dio tog rasta prenese i na njihovu tvrtku i brend, baš kao i to da među proizvođačima raste svijest o održivosti. Dotle ipak ne bi bilo loše napraviti dobar posao na skandinavskom tržištu gdje je i veće platežne moći i razvijene svijesti o očuvanju okoliša. A koliko su Andrej i Tamara postali osjetljiviji za pitanje očuvanja okoliša otkad se »zdravom« kožom bave!? Tamara će spomenuti primjere dobre prakse i priznati da je nervira kad vidi da netko baca smeće mimo kanti. Treba, kaže, poći tu od sebe. Andrej je mrvicu stroži, ali ne prema onom tzv. običnom, malom čovjeku.

– Mene nervira kad vidim da neke velike tvornice, automobilske tvrtke kažu da rade sjedala od održive kože, a ono shvatiš da samo farbaju sjedala smeđom bojom dobivenom od kave. Nervira me kad netko kaže 100 posto plant base, a ono rade gumu od kaučuka, a ne kožu. To me počelo nervirati, ta vrst oglašavanja. Mislim da je održivost odlika jako razvijenih i bogatih društava. I pomalo zamjeram to prebacivanje odgovornosti na malog čovjeka. Prosječna plaća je 1.500 eura i sad bi ljudi trebali razmišljati od koje kože će im biti torbica!? To nije poanta. Nema mjesta ikakvom zamjeranju ili nerviranju zbog običnih ljudi. A ako me išta nervira onda je to kozmetički pristup razvoju održivosti umjesto da se stvarno s njom bavimo i da postane pristupačna svakodnevnom čovjeku – mudro će Andrej.

PRED NOSOM

Ostade nam, dakle, navijati da nam društvo bude čim razvijenije.

– Nego, da riješimo i to, vi ste stvarno pili pivo i sjetili se da bi od piva mogli raditi kožu – nismo odoljeli ne pitati.

– Bili smo u Tkalči, pili pivo, ali smo prvo htjeli raditi kožu od šljive. Ali, jesmo u jednom trenutku oboje živjeli koju ulicu od pivovare – priča Andrej.

Sabant

– I kad vidiš svaki dan da veliki, glasni kamioni ječma idu tvojom ulicom, shvatiš da je odgovor tu pred nama bio cijelo vrijeme – dodaje Tamara.

Od kamiona koji voze ulicom i lopatanja ječmenog otpada, odnosno vrućeg slada, do kože koju poput kakvog platna daju dizajnerima svih vrsta da na njemu ispričaju svoju priču. Sve to u tri, četiri godine.

– Sada ste pravi poduzetnici, hrvatski – velimo.

– E to! Uvijek sam želio da me potpišu na televiziji s: hrvatski poduzetnik – smije se Andrej.

Pa mu evo. I da, ona torba s kojom je Tamara došla, ona koja je prvi uradak napravljen od njihove kože, još uvijek izgleda k’o nova. I to može održiva koža, posve kvalitetno stariti, baš kao što održivost može biti posve cool.

TORBA OD TRI DO ŠEST PIVA

Gleda naš fotoreporter Dado Tamarinu torbu, mjerka je, pa pita posve dobro pitanje: »Koliko je piva trebalo da se dobije koža za tu torbu? Koliko popivenih boca, gajbi!?«

– To bi bio metar i pol kože… – odmah se dade na račun Andrej.

Grubi račun, jer nije mu tu njegov kalkulator ječma, ona excel tablica u kojoj sve piše.

– Ovo bi bilo negdje tri do šest piva – izbaci račun Andrej.

E, sada bi se tu dalo ić’ dalje, računati recimo koliko torbi čovjek za života popije. Tko zna gdje bi nas to odvelo, ali da je zabavno, bome jest.