"Pogledajte i Zagreb Pride. Tko je uhvatio prvi transparent? Nas troje koji smo bili nenormirani", kazuje nam, dodajući da unutar Zagreb Pride danas nema nikakvog razdvajanja niti isključivanja
Nekad je prevladavajući osjećaj bio strah, danas je to ponos – Zagreb Pride od 2002. do danas prešao je dugačak put.
– Puno godina sam na prvom transparentu, pa uvijek pokupimo prvi val reakcija, što pozitivnih, što negativnih. No, strah se s godinama smanjivao, a njegovo mjesto sada zauzima osjećaj uspjeha i ponosa, kaže Jelena Poštić, prisjećajući se prvih deset godina Povorke ponosa. Razgovarali smo s našim sugovornikom dan uoči Pridea.Prvi Pride bio je, kaže, stvarno velika stvar. To je bio trenutak kad su ljudi počeli izlaziti u javnost, a zahvaljujući beogradskoj povorci koja je održana prije toga “znali smo kako će izgledati kad prvi puta izađemo u javnost”. Reakcije su, prisjeća se, bile negativne na mnogo načina. Nije se radilo samo o bacanju predmeta i suzavca na sudionike povorke, nego i o danas potpuno nezamislivim pitanjima na koje su organizatori u to vrijeme morali odgovarati. No, ni okupljeni protivnici nisu bili za zanemariti. Znajući kakve bi mogle biti reakcije, čak se razgovaralo i o tome da se povorka ne održi, jer “Zagreb nije spreman za Pride”.
– Ali, tadašnji ministar unutarnjih poslova Šime Lučin priključio se povorci. To je bilo značajno i mislim da je pridonijelo tome da nije bilo eskalacije nasilja. No, Pride su “spasili” podržavatelji i podržavateljice, aktivisti i aktivistkinje za ljudska prava i osvješteni građani i građanke, kaže Jelena. Ipak, priznaje da je tada povremeno “izgledalo kao da idemo na pogreb“, dok je danas situacija potpuno drugačija, povorka je “puno veselija i jača, a podrška puno šira”. Tada, 2002., povorci se nije priključilo ni puno ljudi iz zajednice. – Nas je možda bilo tridesetak, prisjeća se naš sugovornik.
Na dan Povorke ponosa, pripadnici LGBT zajednice i dalje se svakodnevno susreću s mnogim predrasudama, No, ako se kroz sve te godine Zagreb i promijenio, barem diskriminacijom, pa i nasiljem. I Jelena je među njima.
Ali, Hrvatsku od SAD-a po tom pitanju još uvijek ipak dijeli cijeli ocean
– Napali su nas jednom u Zagrebu, jednom u Makarskoj. U Zagrebu, u Branimirovoj ulici, vidio sam ih kako se pregrupiraju, pa su me počeli vrijeđati, a mislim da je to zato što su me prepoznali. U Makarskoj smo, pak, pili kavu ujutro na jednoj terasi i čitali novine, ja sam naslonio glavu na osobu s kojom sam bio i onda se neki tip sa susjednog stola digao i počeo vikati “lezbe!”, otkriva nam naš sugovornik, dodajući da je situaciju na kraju smirio neki njegov prijatelj koji je također sjedio na terasi. Izravnu diskriminaciju u školi ili na radnom mjestu naš sugovornik nije doživio iz jednostavnog razloga – školovao se u Poljskoj, pa u SAD-u gdje je i posljednje dvije godine na postdiplomskom. No, u nekim stvarima doživljava svakodnevnu diskriminaciju, pogotovo tamo gdje postoji stroga rodna podijela, poput WC-a u javnim ustanovama. Doživio je i svakakvih “čudnih pogleda”.
– Znaju me čudno pogledati na placu, recimo, pa pitaju jesam li muško ili žensko, ispričao nam je, potvrđujući da rodno “prekoračenje” ljudima jako smeta. No, i sam organizirani LGBT pokret krenuo je s ljudima “koji su imali najmanje za izgubiti, uglavnom onima čije rodno izražavanje nije uklopljeno u norme”. – Pogledajte i Zagreb Pride. Tko je uhvatio prvi transparent? Nas troje koji smo bili nenormirani, kazuje nam, dodajući da unutar Zagreb Pride danas nema nikakvog razdvajanja niti isključivanja.
Nakon Zagreba, Jelena se nada da će i na pride u San Francisco gdje je bio 1999. godine, kao i na nekim drugim prideovima u Americi. Ali, Hrvatsku od SAD-a po tom pitanju još uvijek ipak dijeli cijeli ocean.
