Prozivaju nas i pozivaju da se svrstamo na ovu ili onu stranu, osudimo, napadnemo nekoga u atmosferi gdje svi o svemu nekritično govore, gdje se devalviraju sve postavke i kriteriji. Akademija odolijeva tome
Na čelo Hrvatske akademija znanosti i umjetnosti, najviše znanstvene i umjetničke institucije u državi ponovo je izabran akademik Zvonko Kusić – predstojnik Klinike za onkologiju i nuklearnu medicinu KB Sestre milosrdnice, redoviti profesor u trajnom zvanju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i pročelnik Katedre za kliničku onkologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu.
Ovaj renomirani liječnik, nekadašnji dekan Medicinskog fakulteta i ravnatelj KB Sestre milosrdnice, stručno se usavršavao u SAD-u i Velikoj Britaniji. Redoviti je član HAZU-a od 2000. godine, a od 2004. do 2010. godine bio je tajnik Razreda za medicinske znanosti. Za predsjednika HAZU izabran je 2010. a novi mandat potvrđen mu je prije nekoliko dana.
U govoru pri vašem reizboru kazali ste da Akademija trebala preuzeti inicijativu, a ne samo reagirati na događaje. Što kanite poduzeti? – HAZU je spremna suočiti se sa svim izazovima s kojima se suočava hrvatsko društvo kao dio globaliziranog svijeta. Akademija je siguran oslonac nacije u ovim turbulentnim vremenima užurbanih promjena i ona pridonosi konsenzusu oko strateških nacionalnih ciljeva, uz njegovanje temeljnih vrednota društva. Bolja Hrvatska može se izgrađivati samo uz neprestani znanstveni i kulturni napredak kako bismo izborili mjesto među jačim i razvijenijim nacijama. Akademija treba imati viziju i davati strateške smjernice o ključnim pitanjima nacije bez natruha ideologije. Devet razreda i svih 30 znanstvenih vijeća i odbora HAZU-a koji okupljaju najkompetentnije znanstvenike i stručnjake, ne samo iz Akademije, neprestano se bave aktualnim pitanjima iz svojih područja i o njima organiziraju kongrese, simpozije, konferencije, znanstvene skupove, okrugle stolove, predavanja, promocije knjiga i ostala događanja. Na njima se uvijek donose zaključci koji imaju odrednice strateških dokumenata. Teme koje sad postaju aktualne u društvu, već su detaljno obrađene u Akademiji prije dvije-tri godine i doneseni su zaključci i prijedlozi, izdane su i publikacije. Te se teme sad nameću u Saboru i društvo raspravlja o tim njima. Tu je Akademija pokazala svoju bitnu ulogu da predviđa situacije i daje strateške i znanstvene podloge za rješenje pojedinih situacija. Akademija već dugo poziva na konsenzus o strateškim nacionalnim pitanjima, pa i kad se radi o gospodarskom razvoju o kojem sve ovisi. Još 1995. Akademija je upozorila na negativne trendove u kretanju vanjskotrgovinske bilance, inozemnog duga i nezaposlenosti.
Brojne deklaracije
Kako biste rezimirali prvi mandat. Jeste li zadovoljni postignutim? – Na čelo Akademije došao sam u vrijeme krize. Smanjena su novčana izdvajanja za znanost i kulturu, ali unatoč tim nepovoljnim okolnostima uspjeli smo unaprijediti rad. Samo lani je održano 399 događanja u Akademiji i tiskano 200 edicija, a u cijelom mandatu, u nepune četiri godine održano je 1.233 događanja i tiskana su 632 izdanja. Tu treba spomenuti vrhunske umjetničke manifestacije, kao što su koncerti, izložbe slikarstva, kiparstva, arhitekture, neka i u inozemstvu, zatim književni susreti. Održano je niz znanstvenih skupova, okruglih stolova, simpozija i na njima su sudjelovali znanstvenici i stručnjaci izvan Akademije. Tu su obrađena gotovo sva područja iz gospodarstva, poljoprivrede, pravosuđa, energetike, industrije, zdravstva, prometa, okoliša… Istaknuo bih mnoge deklaracije Akademije. Prva je Deklaracija o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, gdje smo pozvali građane da glasaju za ulazak u EU. Zatim smo deklaracijom osudili presudu našim generalima u Haagu. U prošlom razdoblju uveli smo forume četvrtkom kao dijalog s javnošću što se pokazalo odličnim potezom, javnost je to dobro primila. Akademija je predvodila izradu smjernica za Strategiju znanosti i obrazovanja i to je bilo prvi put da je institucionalno radila takav dokument, zajedno sa Sveučilištem i Ministarstvom znanosti. HAZU je s Maticom hrvatskom, Sveučilištem i još nekim institucijama bila inicijator osnutka Trećeg programa na Hrvatskoj televiziji. Uvedene su stalne konferencije za medije koje su pridonijele boljoj vidljivosti rada Akademije.
Spomenuo bih i osnutak dvaju zavoda – u Križevcima je osnovan Zavod za znanstveno-istraživački s naglaskom na poljoprivredu, a u Rijeci Zavod za kliničku i transplantacijsku imunologiju i molekularnu medicinu i tu je Akademija pokazala svoje praćenje tokova u društvu u razvoju jer to su područja za koja se smatra da će biti nosioci razvoja Hrvatske. Uveli smo Dane otvorenih vrata i ta je manifestacija pobudila veliku pozornost, posebno među mladima. Mislite li da ste uspjeli modernizirati imidž HAZU u društvu? – Ponosan sam na činjenicu da smo posljednjih godina u potpunosti otvorili Akademiju javnosti. HAZU se često percipira kao zatvorenu instituciju u koju obični građani nemaju pristupa, no to nije tako. Mi smo elitna, ali ne i elitistička institucija. Sva događanja u Akademiji – predavanja, tribine, okrugli stolovi, promocije knjiga – otvoreni su za javnost. No nije dovoljno što se Akademija otvorila javnosti jer ona mora i utjecati na društvo. Rad Akademije ponekad nije dovoljno atraktivan medijima jer tu nema senzacionalizma ni žutila. Velik dio aktivnosti akademika nije dovoljno prepoznat u široj javnosti. Dva su razloga tome. S jedne strane, dio rada akademika prezentira se u drugim institucijama pa se ne doživljava kao da je to rad Akademije. S druge strane, akademci se obično bave tzv. ozbiljnim temama koje društvu spektakla i estrade nisu dovoljno atraktivne pa dobivaju nedovoljno medijskog prostora. To nastojimo promijeniti većim angažmanom. Da bi se promovirala neka ozbiljna stvar, treba više truda. Nema drugoga izlaza, mediji su komercijalni, nemilosrdni i često podilaze publici tako da se mora uložiti veći trud da se na Akademijin rad svrati pozornost. Ali, istovremeno, Akademija mora držati jednu razinu ispod koje ne smije ići i ne podilaziti senzacionalizmu. I u znanosti ima zanimljivih tema pa ćemo ih nastojati promovirati, a do kraja godine izdat ćemo i prvi broj Glasnika HAZU koji će biti namijenjen široj javnosti.
Dugoročni utjecaj
Koliko vaše smjernice djeluju na političke odluke? – Često me pitaju koliko utječemo na društveni razvoj, slušaju li nas političari. Svjesni smo da djelujemo dugoročno. Naš utjecaj ne može i ne smije biti direktan. Akademija ima poslanje da utječe na promjenu društvene svijesti, a ne direktno na politička odlučivanja. Akademija se nikada ne bavi dnevnom politikom. To bi bilo pogubno za Akademiju. Prozivaju nas i pozivaju da se svrstamo na ovu ili onu stranu, da osudimo nekoga napadnemo nekoga u atmosferi gdje svi o svemu nekritično govore, gdje se gubi objektivnost kritičkog razmišljanja, gdje se devalviraju sve postavke i kriteriji. Akademija odolijeva tome. Mi često prozivamo i da se svjetonazorski opredijelimo za jednu ili drugu stranu. Mi smo Akademija svih građana Hrvatske, svih svjetonazora. HAZU i mora biti nadstranački i nadideološki i zaista štititi nacionalne interese, bez ikakvih ideoloških konotacija.
Zaslužni ste za suzbijanje gušavosti na ovim prostorima. Povećanim jodiranjem soli prevenirali smo brojne zdravstvene probleme izazvane nedostatkom joda. – Bio sam inicijator osnutka i predsjednik Hrvatskoga društva za štitnjaču, voditelj Referentnog centra za bolesti štitnjače i predsjednik Komisije za suzbijanje gušavosti Ministarstva zdravstva od 1992. koja je 1996. inicirala novi Zakon o jodiranju soli, što je dovelo do eliminacije gušavosti i drugih poremećaja uzrokovanih nedostatkom joda. Time se Hrvatska uvrstila među države koje su najuspješnije riješile ovaj važan javnozdravstveni problem. Hrvatska je prošla put od stanja teške endemske gušavosti s kretenizmom pedesetih godina 20. stoljeća do eliminacije gušavosti i svih poremećaja uzrokovanih nedostatkom joda, od kojih je najvažnije zaostajanje u psihomotornom razvoju, što je od neprocjenjivog značenja za svaku populaciju. Hrvatska je najbolji primjer ostalim europskim zemljama u rješavanju ovoga važnoga javnozdravstvenog problema koji u potpunosti nisu riješile ni mnoge razvijene zemlje, poput Belgije, Velike Britanije i Italije. Da se radi o velikom problemu, govori podatak potvrđen nizom istraživanja da je jodni deficit važan uzrok nižeg kvocijenta inteligencije. Suzbijanje gušavosti i drugih problema uzrokovanih nedostatkom joda u organizmu jedno od rijetkih područja gdje je Hrvatska prepoznata u svijetu, i to zahvaljujući sustavnom radu.
Koje ciljeve ste zacrtali u drugom mandatu? – Postoji poznata izreka da program vrijedi koliko je izvediv, a druga kaže da su obično najbolji programi neizvedivi. Kontinuitet postojećeg rada treba svakako nastaviti. Nastavit ćemo s organiziranjem kongresa, simpozija, konferencija, znanstvenih skupova, okruglih stolova, predavanja, promocija knjiga, izložbi, koncerata i ostalih događaja kojima se promiče znanstvena djelatnost i umjetničko stvaralaštvo. Tu spada i održavanje predavanja četvrtkom u Knjižnici HAZU, što je oblik dijaloga HAZU s javnošću. Nastavit će se s radom znanstvenih vijeća i odbora koji okupljaju najkompetentnije znanstvenike i stručnjake iz i izvan Akademije. Postoji ideja da Akademija počne jedan veliki projekt koji bi nas nadživio i koji bi imao dugoročno značenje. Primjerice, veliki rječnik suvremenog hrvatskog jezika koji bi bio golem projekt na kojem bi sudjelovali brojni stručnjaci. No to je samo jedan u nizu projekata koje će predlagati članovi pojedinih razreda.
Strateške odrednice razvitka promatrat će se u skladu s programom Obzor 2020 koji određuje budućnost istraživanja i inovacija u svim zemljama EU, a obuhvaća tri ključna prioriteta: vrhunsku znanost, industrijsko liderstvo i društvene izazove. Intelektualni kapital je najvredniji kapital, no danas je on u Hrvatskoj ugrožen sve većim odljevom stručnjaka u inozemstvo. Kakva nam je perspektiva u tom kontekstu? – Uvijek su najbolji kadrovi odlazili u inozemstvo gdje su im se pružali bolji uvjeti za nastavak karijere i to je nemoguće zaustaviti. Ti procesi događaju se i u drugim društvima. U takvim okolnostima treba mladim znanstvenicima i stručnjacima osigurati što bolje uvjete kako bi ostali u domovini, a one koji su vani što je moguće više vezati s hrvatskom znanstvenom i stručnom zajednicom kako bi time Hrvatska barem posredno imala koristi od njih. Potrebno je stvoriti ozračje u kojem će apatiju i beznađe zamijeniti optimizam i nada da u Hrvatskoj ipak može biti bolje. To nije lak zadatak, ali tek tada će mladi intelektualci shvatiti da je njihovo mjesto ovdje, u Hrvatskoj, i da svojim znanjima mogu dati doprinos njenoj izgradnji, umjesto da radi gole egzistencije moraju odlaziti u inozemstvo. Treba iskoristiti pozitivne strane globalizacije koja danas omogućava brže usvajanje znanja i umreženost s cijelim svijetom, a tu se upravo mladima otvara šansa da postepeno preuzimaju odgovornost za Hrvatsku. Mladi trebaju shvatiti da će im biti onako kako sami odluče i da ne ovise o tome hoće li im netko sa strane nešto pokloniti ili oduzeti. To znači da će morati cijeli život učiti i prilagođavati se brzim promjenama. To nije lako, ali to je jedini put do stvaranja bolje Hrvatske.
Kriza sustava vrijednosti
Kako biste dijagnosticirali trenutno stanje hrvatskog društva i kako HAZU može pomoći u njegovom oporavku? – U protekla dva desetljeća imali smo niz velikih događaja. U prvom redu stvorili smo svoju državu, onda smo jedan sistem zamijenili drugim, onda je došla globalizacija, pa ekonomska kriza, onda smo ušli u EU, dakle, izašli smo iz jedne zajednice i nakon 20 godina smo odmah ušli u jednu puno kompleksniju zajednicu nego što smo bili. Kao da se povijest tu zgusnula u tih 20 godina ili kao da je prebrzo išla, tako da je došlo do stanja u društvu u kojem se nalazimo, do osjećaja da se ne možemo sa svim tim nositi. Došlo je do dezorijentacije u društvu, do krize koja nije samo ekonomska, nego kriza duha i sustava vrijednosti.
Na prvi pogled čini se da nismo na pravi način iskoristili članstvo u EU jer se izravni učinci tog članstva ne vide, posebno ne kad je u pitanju razvoj gospodarstva i standard građana. Pitanje je, međutim, nije li godinu dana prekratak period da se pozicioniramo u EU i iskoristimo sve mogućnosti koje nam se daju na raspolaganje, posebno strukturne fondove. Mi smo prepisali više o 100.000 stranica zakonskih akata iz Europe. Mi to nismo stvarali, već smo to prepisali od zemalja koje su te pravne akte stvarale godinama i oni su odraz njihovog vrijednosnog sustava. I sad kad smo to prepisali očekuje se da ćemo te akte odmah staviti u funkciju, a to je nemoguće. Mi sada u svim područjima života postavljamo norme EU, ali mi nismo dorasli tome niti financijski niti kapacitetom društva. No iako postoje raskoraci važan je trend. Ja mislim da napredak postoji i to je važno. Uvijek treba slijediti boljega od sebe. Mi trebamo slijediti druge zemlje EU i polako usvajati njihove norme, a to će sigurno ići brže kad imamo okvir. Sada je nužno potreban konsenzus nacije oko nekih temeljnih pitanja i HAZU to može i treba osigurati. Ova kriza je iznijela na vidjelo sve ono što nismo dobro radili u proteklim razdobljima. Osim gospodarske postoji i kriza duha i poremećen sustav vrijednosti. Došlo je i do destrukcija gotovo svih institucija i raspada većine proklamiranih vrijednosti i relativizacija svih mjerila. Sada to treba mijenjati i tu su potrebna odricanja i solidarnost. Poseban je problem zakonodavni okvir. Mnogi zakoni i propisi su neprovedivi ili teško provedivi što dovodi do toga de se slabo pridržavamo i drugih propisa. Zakoni i pravila se prečesto mijenjaju što daje osjećaj nesigurnosti. Tu treba uvesti reda.
Akademija je startala s 1861. godine s 16 članova i tri razreda, nekad odjela, danas ima 9 razreda i 160 članova. Planirate li nove razrede, primjerice, filmski umjetnici, još nemaju svoje mjesto u HAZU? – Formiranjem novoga razreda koji bi imao mali broj članova povećao bi se rizik subjektivnosti prilikom izbora novih članova. Nema nijedne Akademije koja ima Razred za film. Postoje primjeri razreda kao što je npr. Razred za društvene znanosti u kojemu se nalaze pravnici, ekonomisti, filozofi, povjesničari, sociolozi, demografi te ne postoji mogućnost da svaka struka ima svoj zaseban razred, kao npr. niti Razred za informacijsko-komunikacijske znanosti čiji značaj u ovo doba ne treba niti naglašavati. Postoji mogućnosti primanja umjetnika iz prikazbenih područja u Akademiju, što dokazuju primjeri bivših i sadašnjih članova Akademije kao što su Branko Gavella, Zlatko Bourek, Boris Senker i Ruža Pospiš Baldani. Sporno je, anakrono i prevladano formiranje posebnog razreda. To nije u skladu s organizacijom suvremenih akademija koje kreću u potpuno suprotnom pravcu, budući da danas prevladava interdisciplinarnost u znanosti i umjetnosti. Većina Akademija stoga ima samo jedan umjetnički razred. Uvođenjem desetog razreda naša Akademija bi imala najveći broj razreda (poslije Ukrajine). Nema potrebe formirati deseti razred.
Za promjene navika i mentaliteta potrebno je dugo vremena i stalni rad svih u društvu i u najmanjim stvarima što je dio civilizacijske razine i kulture. Kriza koju imamo nije posljedica samo nečijih grešaka, već načina života suvremenog čovjeka, konzumerizma, života na dug. Mi smo decenijima trošili više nego što smo zarađivali. Moramo se naučiti da ćemo raditi više za daleko manje. Dodatna je teškoća loša ekonomska situacija većeg broja građana koji nisu krivi za svoj položaj i često ne mogu podnijeti i shvatiti reformske promjene koje bi trebalo provesti, a za koje bi bio potreban opći društveni konsenzus. Bilo kojoj vladi će samoj to biti teško, promjene u društvu nisu lagane, rezultati su dugoročni i nisu vidljivi odmah, a u nas u skoro ničemu nema kontinuiteta. Svi se grčevito opiru promjenama. S druge strane utjecaj bilo koje vlade je zapravo mnogo manji nego što mi to doživljavamo jer je mnogo više zadanih okolnosti. Široki konsenzus bi bio znak zrelosti društva u jednoj ozbiljnoj situaciji. Bojim se da bez toga neće biti lako izvršiti potrebne promjene. Ako u tome ne uspijemo, u EU ćemo zauzeti mjesto kao slabo neorganizirano društvo. Tada ne samo da nećemo iskoristiti prednosti i šanse koje se pružaju već će nam drugi uređivati život i donositi odluke.
Sklonost dramatičnim potezima
Kako trgnuti društvo iz letargije? – Hrvatsku se najviše voli kada se mnogo radi i djeluje uvažavajući svjetske kriterije, onda kad se uspoređujemo s najboljima, kada želimo doseći njihove standarde. Trebamo se okrenuti sebi i poticati uspješne. Pritom je važan društveni optimizam. Svi bismo morali više raditi, biti odgovorni i disciplinirani i držati se propisa. Kad ljudi o tome govore, uvijek misle na neke druge. Ili očekuju da će doći političari i riješiti probleme nekim dekretom. To je utopija. Svatko treba radom sudjelovati u svome području, to je civilizacijska i kulturološka stvar. Ne radi se o jednoj ili drugoj političkoj opciji, jer će politike uvijek biti slične. Promjena odnosa prema radu, odgovornosti i pridržavanju propisa u svim sferama života te vladavina prava uz socijalnu osjetljivost preduvjet su i za gospodarski razvoj. Mi smo skloni dramatičnim potezima a ne učinkovitoj organizaciji, pridržavanju propisa, disciplini, samozatajnom, sustavnom i strpljivom radu koji jedino donosi dugoročno rezultate. To je ono što je osnovno i najvažnije za izlaz iz krize i preduvjet je koji ne ovisi o političkoj opciji na vlasti. Tada ćemo imati i toliko željene investicije za kojima čeznemo. To, međutim, traži promjenu odnosa prema radu, rješavanje loše državne i javne uprave i pravne nesigurnosti, ukratko promjenu mentaliteta, a to je najteže. Radi se o tisuću malih poteza, a ne jednom velikom.
Trenutno je velik nesrazmjer u muškom i ženskom dijelu članstva. Pri nedavnom primanju novih akademika od 11 novih članova tek jedna je žena, no kažete da će Akademija dugoročno imati više žena. – HAZU u ovom trenutku ima 15 redovitih članica, što je 10 posto ukupnog članstva, a to je više nego u akademijama nekih zapadnih zemalja, poput Francuske, Nizozemske, Italije, Austrije, Mađarske i Slovenije. Velik broj žena je među članovima suradnicima, oko 40 posto, a budući da se redoviti članovi vrlo često biraju iz redova suradnika, u budućnosti bi broj akademkinja trebao biti i veći. Naravno da bismo voljeli da među akademicima imamo više žena i mladih, međutim spol i dob ne mogu imati ključnu ulogu kod primanja nekog istaknutog znanstvenika i umjetnika u HAZU. HAZU ima ograničen broj članova, mnogo manji nego što ima kandidata ili onih koji bi željeli biti kandidati, a novi članovi mogu se birati samo na ona mjesta koja se isprazne nečijom smrću. Uvijek će biti prigovora zašto je netko izabran za akademika, a netko ne. Nije lako zadovoljiti očekivanja stručne i šire javnosti. S jedne strane se prigovara zašto neka starija osoba nije akademik, a kad ju se napokon izabere tada se čuju progovori zašto među akademicima nema više mladih.
