Radimir je znao točno što će napraviti sa svojim životom. Bit će vozač utrka! Zauvijek će ostaviti u retrovizoru saborske svađe, koalicijske spletke i krvoločne medije
Radimiru Čačiću sve se češće činilo da se svijet urotio protiv njega, i da je netko gore zadužen samo za to da ga stalno podsjeća na njegovu nevolju: kad bi ušao u kafić, s radija bi počeo treštati Severinin »Gas, gas«; kad bi ujutro upalio televizor, dočekao bi ga dječji program s crtićem »Brzi gonzales« ili »Ptica trkačica«; kad je htio ići u kino, na repertoaru su bili samo naslovi poput »Brzi i žestoki 5«; a kad je nekidan odveo nećaka u lunapark, preko razglasa su poručivali nekom izgubljenom dječaku Vozimiru da ga roditelji čekaju kod kase.
Sve te slučajnosti činile su mu se kao okrutne provokacije zbog kojih bi se rastreseno trznuo u nelagodi
Sve te slučajnosti činile su mu se kao okrutne provokacije zbog kojih bi se rastreseno trznuo u nelagodi.
Samo, jesu li baš sve to bile slučajnosti? Mogao se zakleti da je onaj raspjevani portir pred Saborom namjerno zviždao melodiju pjesme »Vozio sam cijelu noć da ti kažem da te volim« kad bi on dolazio na sastanke kluba zastupnika.
Razmišljao je o tome vozeći se prema centru u svome crnom terencu s naljepnicom »Born to be wild«. Na radiju je bila stara pjesma Ive Amulića. Podnevna gužva u gradu bila je neizdrživa, vozio je u prvoj i nervozno tapkajući po volanu odsutno pjevušio stihove, znao ih je napamet: »Ne može nam ništa KGB / ne može nam ništa CIA / ne može nam ništa FBI / nitko nitko, aj aj aj / vozimo se sto na sat!«.
Kod Lisinskog je naglo skrenuo na parkiralište i za dlaku pokupio biciklista koji se stvorio niotkuda. Bio je to Dragutin Lesar. Usnice su mu se od straha povukle iznad desni: s tim redom sitnih zubi izgledao je kao miš stjeran u stupicu.
– Dva kotača dovoljna! – vikao je Lesar za njim.
S retrovizora mu je visjela plastična volovska glava s isplaženim jezikom; ponekad bi, dok je čekao da se na semaforu upali zeleno, iz navike dlanom tutnuo rogove i glava bi se zanjihala, to ga je smirivalo. Napravio je to i sad.
Kukuriku! Kukuriku!
Čim je parkirao na mjesto za invalide pred kavanom u kojoj se imao naći s kolegicom Vesnom Pusić, prišao mu je službenik naplate parkinga i upozorio ga na prijestup, no Radimir ga je samo prezrivo odmjerio.
– Misliš da ja nemam novaca za platit kaznu?, rekao je, stavio rejbanke, iste onakve kakve nosi Horatio iz CSI Miamija, i uputio se prema kavani.
Pa jesam, najavio sam, ali… Blefirao sam, kvragu. Mislio sam da ćete me podržati, svi vi, da ćete me, kako da kažem… moliti da se predomislim! Pa ne mogu ja samo tako… otići!
Vesna Pusić još nije stigla, ženska je imala tu iritantnu naviku da kasni na sve sastanke, pa i kad se radilo o važnim i hitnim stvarima, kao što je bilo danas. Pogledao je na sat, uzdahnuo i izvukao iz torbe laptop, da prikrati vrijeme surfanjem. Prvo je s liste Facebook prijatelja isključio one koji su mu na zid lijepili viceve tipa »Utrkivali se Raikkonen, Hakkinen i Radimir Čačić mađarskom autocestom…« i YouTube snimke pjesme »Pišonja i Žuga«. Kreteni su ga naprosto bombardirali takvim provokacijama. Vesna se za kašnjenje ispričala gledanjem reprize »Pulsa nacije« Branimira Bilića pa je zaboravila na vrijeme. Sjela je i naručila kup sladoleda.
– O čemu si htio razgovarati, medek? – rekla je, pripalivši cigaretu.
– Ne zovi me medek.
– Oprosti. Reci.
– Šuška se da koalicija želi da odem iz politike pod svaku cijenu jer im, kao, kvarim imidž.
– Ha? – namrštila se Vesna, energično zabivši žlicu u sladoledom prekrcanu zdjelicu pred sobom. – O čemu ti to?
Radimir je nestrpljivo prošao rukom kroz kosu.
– Navodno je Milanović rekao da bi bilo najbolje da zbilja odem u zatvor jer bez mene koalicija ima više šanse da dobije izbore.
– Ma daaaj! – Vesna je bezbrižno trpala sladoled u usta i oblizivala se.
– Očekujem od tebe da mi iskreno kažeš je li to istina, je li zbilja istina da me najbliži kolege žele otkloniti iz politike. I to u zatvor. Mađarski! Znaš li ti da je tamo hrana katastrofalna, prezačinjena, paprena… Dobit ću hemeroide tamo, Vesna! – zacijukao je Radimir ispod glasa.
– Smiri se, medek. Sigurno nije tako strašno. A što se tiče odlaska iz politike – pa zar nisi sam najavio da se povlačiš? - Vesna je upitno uzvinula obrve pa nastavila tamaniti desert.
– Pa jesam, najavio sam, ali… Blefirao sam, kvragu. Mislio sam da ćete me podržati, svi vi, da ćete me, kako da kažem… moliti da se predomislim! Pa ne mogu ja samo tako… otići!
– Kukuriku! Kukuriku! – zakreštala je Vesna iznenada i počela se nekontrolirano smijati. Radimir je mrzio kad se tako ponašala.
Kad je popustio napadaj smijeha, Vesna ga je suosjećajno primila za zapešće.
– Medek, život nije crno-bijel, razmisli, možda je upravo odlazak iz politike ono što ti treba. Sjećaš se koliko smo se puta složili da je bavljenje politikom najveća prostitucija? Možda je sad pravo vrijeme za to da se izvučeš, da radiš nešto u što vjeruješ do kraja, nešto što te inspirira i budi u tebi strast. Možda bi se trebao, kao što kaže pjesma, odvesti odavde.
Apstinencijska kriza
Radimir Čačić ustvari nije znao što ga više užasava: odlazak iz politike ili odlazak u zatvor. Otkako je stigla optužnica protiv njega, gotovo se isključivo bavio odvagivanjem tih dviju žrtava. Kad bi bio posve iskren prema sebi, lakše bi podnio zatvor. Politički život je dio njega, njegovo tkivo čini beskrajno repliciranje izjavama vladajuće stranke na saborskim raspravama, verbalno šamaranje oponenata u intervjuima, gostovanje u talk-showowima za koje bi ga prethodno našminkali a on se kreveljio u ogledalu, rastezao lice u grimase, kao Mel Gibson pred snimanje Smrtonosnog oružja…
Radimir Čačić ustvari nije znao što ga više užasava: odlazak iz politike ili odlazak u zatvor
Morao je priznati da su te male stvari koje idu uz politički život u njemu izazvale ovisnost. Sama pomisao na to da bi mu ih netko mogao oduzeti, budila je apstinencijsku krizu.
Navodna izdaja kukuriku-kolega nije ga prestajala tištiti. Odlučio je izravno se obratiti Zoranu Milanoviću, pitati ga što je tu na stvari. Dok je u mobitelu tražio Zokijev broj, drhtao je od treme kakvu nije osjetio od djetinjstva, kad je njegova simpatija iz osnovne škole, Slađana, rekla da će poljubiti onoga tko bude deset puta preskočio gumi-gumi, a on se sapleo i pao.
– Zorane, ajmo bit otvoreni. Misliš li ti da ja kvarim ugled kukuriku-koaliciji? – rekao je, nastojeći da zvuči odlučno i čvrsto, ali glas mu je mimo njegove volje zapiskutao kao dječaku koji mutira.
– Čekaj samo malo, gledam Masterchef, zanima me kako će ovaj tip ispeći janjetinu u škarniclu…
– Gledaj, Zoki, znam da možda sad ne stojim dobro, da na meni možda nećemo dobiti poene, ali… nećete mi valjda okrenuti leđa? Proći će i ovo, znaš da se u nas sve zaboravi za tren oka, Bančeve police, Rončevićevi kamioni, Severinin pornić, Polančecovi…
Kune ili benzin
– Ne spominji Polančeca, s njim smo sad dobri, on nam je frend – presjekao ga je Zoran.
– Joj, da. Ali znaš što hoću reći, to da vam ipak trebam, da smo zajedno u ovome, mislim, pa valjda ne želite da stvarno odem iz politike, ja imam puno toga za dati, imam kreativne ideje, građevina, cestogradnja, POS, privatizacija, Coning, fluorescentne kacige za radnike na cesti, posebne kemijske za pisanje u tunelu… – govorio je Čačić nepovezano.
Slavit ćemo kao onda na večeri kod Butkovića!
– Ma daj! – uskliknuo je Milanović. – Pa ne možeš janjetinu kombinirat sa šparogama, to je blasfemija! – zaciktao je.
– Ha?
– Ma gledam Masterchef – objasnio je Zoki.
– Zorane, nadam se da još stoji sve ono što smo zacrtali, da idemo zajedno na izbore, da jurišamo skupa dvjesto na sat, pomest ćemo vladajuću stranku, pokositi ih, pregaziti! Slavit ćemo kao onda na večeri kod Butkovića! – zanosio se Radimir.
Zoran je odsutno mumljao, zagledan valjda u omiljeni kulinarski show.
– Aha, evo reklame. Što si ono govorio? – pitao je.
– Pa to, sve. Mislim, hoću znat što ti misliš, kvarim li ja ugled kukuriku koaliciji? Jer po gradu se šuška da biste me se najradije odrekli, da ćete u izbornoj utrci bolje proći bez mene. Zorane, znaš, nije mi lako sve ovo. Kad sam bio mali, nisam se mogao dovoljno jako zatrčati da preskočim kozlić, zbog toga mi je falilo samopouzdanja… Sad mi se opet vraća taj osjećaj odbačenosti, pomalo i psihički pucam. Gdje god dođem, čujem pjesme o brzini. I viceve…
– Eeee, da! Jesi čuo ovaj – genijalan je: gužva na cesti, zastoj, kolona, i dođe Vesna Pusić do policajca i pita što je bilo, i kaže policajac da je neki manijak uhvatio Radimira Čačića i traži deset milijuna kuna ili će ga politi benzinom i zapaliti. Zato policajac ide od auta do auta i skuplja priloge. Pita Vesna policajca koliko narod daje. A znaš što policajac veli?
– Što? – zapanjeno će Radimir. Nije mogao vjerovati svojim ušima.
– Veli policajac: »Pa, daju ljudi, kako tko, prosječno 4-5 litara«! Ahahahaha, jel tako da je dobar? Ahahhaa – cenio je Zoki od smijeha. Radimir je zgroženo odmaknuo mobitel s uha i prekinuo vezu.
Trening za umiranje
Topla svibanjska večer blagotvorno je djelovala na njegove ustitrale nerve. Svi su ga, dakle, držali za luzera, čak i Vesna i Zoran, ljudi koji su mu bili najbliži, ljudi na koje je mislio da uvijek može računati. A sad na njegov račun smišljaju viceve. »Kukuriku!« – cinično je protisnuo, razljućen svojom nekadašnjom naivnošću.
Radimir je znao točno što će napraviti sa svojim životom. Bit će vozač utrka!
Izišao je ispred kuće i sjeo u auto. Smirivao ga je dodir kožnih sjedala, miris osvježivača s aromom vanilije. Isprva je htio samo sjediti unutra, zaštićen od svijeta koji mu se odjednom činio tako neprijateljskim, i stiskati volan. Ali, kad je upalio radio i začuo »Trening za umiranje« Hladnog piva, nešto ga je nagnalo da ubaci u prvu i krene. »Beskrajno prazan jurim prema zalasku / Brzina mi poklanja zaborav / S polupraznom gajbom na zadnjem sjedalu / U ritmu muzike dodajem gas…« Jednu je ruku držao na volanu, drugom si je iz kutijice Tic-Taca nasuo bombončiće mentola ravno u usta. Vozio je preko Save prema rotoru, začas se našao na naplatnim kućicama. »Ludilo me sobom vodi poput starog znanca / Vjetar miluje mi karoseriju«, pjevao je ispod glasa, jureći autocestom.
Kao jeka su mu se vratile riječi Vesne Pusić, izgovorene jutros u kavani: ono o politici kao prostituciji, i spasonosnom bijegu u nešto što u njemu budi strast, veću i od prepiranja s Lukom Bebićem! »Kroćenje opasnih krivina«, tako je rekla Vesna.
Kao sudbonosni znak, u daljini je ugledao svjetla Grobnika i osjetio trnce po cijelom tijelu. Automotodrom je, kao mitsko svetište, bio obavijen izmaglicom, samo su reklame na ogradi trkališta optimistično blještale.
I odjednom – naglo i bez najave, kako uostalom i dolaze velike promjene – Radimir je znao točno što će napraviti sa svojim životom. Bit će vozač utrka! Ovdje, na Grobniku, klanjat će se kraljici brzine u okukama koje ni Tuđmanovog unuka Sinišu Košutića nisu ostavljale ravnodušnim, zauvijek će ostaviti u retrovizoru saborske svađe, koalicijske spletke i krvoločne medije; odsad će tragovi kočenja, spaljene gume i miris benzina biti koordinate njegova oslobođenja, njegov novi list, novi svijet s pravilima koja svi znaju: ideš što brže možeš, neprijatelje ostavljaš iza sebe, i tko prvi do cilja, taj je pobjednik. Nikakve optužnice, nikakve izdaje. »Tu ću naći mir!«, gotovo je pobožno prošaptao Radimir, skrećući prema izlazu za Grobnik.
