Zastrašujuća je brojnost slučajeva progona političara, što opet ukazuje na tezu da na sceni imamo generaciju političara koja je devedesetih naučila da kriminal sa stranačkom iskaznicom u džepu rijetko biva sankcioniran
ZAGREB Datum 28. siječnja 2000. u Hrvatskoj bi mogao biti obilježavan kao datum kad je javnosti od strane državnih organa po prvi put ponuđena »potvrda« da kriminal i politika u ovoj zemlji stupaju ruku pod ruku. Tog dana, naime, uhićen je Ivan Herak, ministar turizma u vladi premijera Zlatka Mateše. Četiri godine kasnije Herak je pred Županijskim sudom u Puli nepravomoćno osuđen na 4,6 godina zatvora zbog zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju. Još tri godine sudovanja trebale su proći da sud usvoji žalbe Herakovog braniteljskog tima i donese nepravomoćnu oslobađajuću presudu. Sudska trakavica završena je 2010. kad je Vrhovni sud Heraka oslobodio optužbi. Njegovo uhićenje, dakle, bilo je samo predstava za javnost, koja je ondašnjim policijskim i pravosudnim strukturama poslužila da pokažu svoju neovisnost o Hrvatskoj demokratskoj zajednici uzdrmanoj smrću Franje Tuđmana i gubitkom izbora.
Herakovo uhićenje valjda je trebalo poslužiti da pokrije godine policijskog, tužiteljskog i sudskog nerada kad je u pitanju kriminal u izvedbi počinitelja koji su se uzdali da im članska iskaznica vladajuće partije daje dovoljnu zaštitu od progona. Da je u Hrvatskoj u devedesetima takvih bilo dovoljno i za izvoz potvrdile su revizije privatizacije. Ispod malo koje revizije u zaključku ne stoji rečenica: Postupci privatizacije nisu obavljeni u potpunosti u skladu sa zakonskim propisima. Jasno je da sustavni kriminal u privatizaciji nije mogao proći bez podrške ljudi iz vlasti, koju je tad u svojim rukama čvrsto držala Hrvatska demokratska zajednica.
Ništa od obračuna
Iako je u predizbornoj kampanji prije smjene vlasti 2000. najavljivan na sva usta, veliki obračun s kriminalom u političkim redovima u vrijeme Ivice Račana se nije dogodio. Generacije mladih i sredovječnih ljudi koji su u to vrijeme tek ulazili u politiku naučili su poraznu lekciju: politički kriminal u Hrvatskoj uglavnom ostaje nekažnjen. Mnogi su stoga politiku doživjeli kao prečicu do materijalnog bogatstva, pri čemu zakonske odredbe ne predstavljaju veliku prepreku. Godine 2002. na dužnost Glavnog državnog odvjetnika u Hrvatskoj stupio je Mladen Bajić, čovjek koji će odigrati ključnu ulogu u obračunima s političkim kriminalom, pri čemu, percepcija je znatnog dijela javnosti – ni sam neće ostati čista obraza.
Privatizacijski kriminal ostao je (uglavnom) nesankcioniran, a hapšenje ministra Heraka pak bila je dobra uvertira za antikorupcijske kampanje na hrvatski način, koje osim privođenja pravdi, počesto imaju manipulativni karakter.
Račanov mandat, rekosmo, prohujao bez velikog obračuna s političkom korupcijom, a onda je na scenu stupio samouvjereni poliglot Ivo Sanader. U njegovom drugom mandatu na poziciji premijera dužnosnici Hrvatske demokratske zajednice, kako ih danas terete optužnice, razvili su pravi kriminalni sustav, zbog čega Hrvatsku demokratsku zajednicu iz tog vremena danas nerijetko nazivaju zločinačkom organizacijom. Kako će pokazati istrage nakon Sanaderovog odlaska s vlasti, Hrvatska demokratska zajednica organizirano je putem marketinških agencija izvlačila novac iz javnih poduzeća, da bi ga koristila za stranačke kampanje i osobno bogaćenje pojedinaca. Veliki kriminalni poduhvati HDZ-a pritom su u potpunosti u drugi plan bacili kriminal koji se događao na razinama lokalnih samouprava. Ponegdje će te radnje doći na naplatu, a ponegdje će ostati samo sumnja u nečasne radnje.
Samo je smrdjelo
Najbolji primjer je Grad Zagreb, gdje se u režiji administracije pod kontrolom Milana Bandića – tad još uvijek SDP-ovog čovjeka – događao cijeli niz radnji koje su smrdjele na kršenje zakona. Prisjetimo se na ovom mjestu zamjena zemljišta, gradnje basnoslovno skupih montažnih WC-a, sumnji u namještanje natječaja. Nikad, međutim, nije dokazano da je posrijedi uistinu bio kriminal, što nipošto ne znači da ga nije bilo. Kako bilo, klica obračuna s korupcijom niknula je zahvaljujući zahtjevima Europske unije, pod čijim pritiskom u zakone unošene odredbe koje su Glavnom državnom odvjetniku davale sve više manevarskog prostora za ozbiljan rad.
Cinična igra sudbine tako je htjela da obračun s korupcijom u Hrvatskoj pokrene upravo korumpirana administracija Ive Sanadera. Kad je Sanader prepustio vlast Jadranki Kosor, a nedugo zatim i sam postao predmet istraga, medije su stale puniti vijesti o kriminalu vrha HDZ-a. Stekao se dojam da je politički kriminal način operiranja isključivo ove stranke, ali svi koji su pozorno pratili afere što se s vremena na vrijeme pojavljivale u medijima odavno su se mogli uvjeriti da kriminal nema stranačku boju. HDZ je tek iskoračio korak dalje pa kriminalno operirao od dna sve do samog vrha, do predsjednika stranke. U pitanju je bio politički zločinački orkestar, zbog čega je predmetom progona postala i sama stranka. Bivši ministar iz ove stranke Petar Čobanković pravomoćno je poslan na guljenje krumpira, Sanaderu je određeno »guljenje robije«, ali mnogi članovi stranke uspjeli su se izvući. Njihove grijehe otkupio je bivši premijer.
Ispod radara
Policijski, a potom i pravosudni progon najviđenijih HDZ-ovaca imao je i dodanu vrijednost. Isti je, nadamo se trajno, promijenio odnos društva i institucija prema političkom kriminalu, odnosno kriminalu u politici, a rezultate vidimo danas kad političari u policiji završavaju i za iznose od pet tisuća kuna. Pritom je na mjestu primjedba da ispod radara prolaze puno ozbiljnije kriminalne radnje u političkim redovima, ali nitko od političara tko je prekršio zakon više nije tako siguran da neće završiti pred sudom, što je značajan pomak nabolje u odnosu na devedesete godine. Značajna je i novost da od policijskog progona nisu osigurani niti ljudi koji pripadaju stranci na vlasti, čemu svjedoče slučajevi SDP-ovog vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe, županice Marine Lovrić Merzel, slučaj kaznene prijave protiv ravnateljice Porezne uprave Nade Čavlović Smiljanec, SDP-ove zastupnice i gradonačelnice Koprivnice Vesne Želježnjak… Kad se podvuče crta, jasno je da su – kad je kriminal političara i političkih stranaka u pitanju – najozbiljniji dio kriminalnih radova izveli političari u dresu Hrvatske demokratske zajednice, ali recentni slučajevi progona SDP-ovih dužnosnika pokazuju da niti ova stranka nije imuna na korupciju i zloupotrebe položaja i ovlasti. Pri svemu tome, znakovita je i zastrašujuća brojnost slučajeva progona političara, što opet ukazuje na ranije rečenu tezu da na sceni imamo generaciju političara koja je devedesetih naučila da kriminal sa stranačkom iskaznicom u džepu rijetko biva sankcioniran. Situacija je danas drugačija, ali još uvijek je to daleko od razine kojom bi društvo moglo biti zadovoljno. Da bi zabilježili nove pomake u obračunu s kriminalom u politici, valjalo bi najprije reformirati sudstvo, gdje istaknute uloge i danas igraju politički delegirani kadrovi. S njima u sedlu, potpuni obračun s kriminalom u političkim strukturama neće biti moguć.
