Godinama nakon krvavih sukoba na jugoistoku Europe, stotine tisuća osoba još uvijek osjećaju njihove posljedice. I dok se prizori nasilja, izbjeglištva i smrti stalno vrte u njihovoj svijesti, terapeutska pomoć žrtvama jedva da postoji. 

   Blerta vrišti noću, trese se i škripi zubima, a kad se probudi najćešće se ničeg ne sjeća. Ne razumije zbog čega ima toliko noćnih mora. Blerta M. je sa čitavom obitelji nasilno protjerana s Kosova 1990. godine. Vojnici su tukli njenog oca i braću. Blerta se panično bojala da će ih ubiti. Ne sjeća se bijega. Psiholozi to nazivaju disocijativni poremećaj ličnosti: subjekt razdvaja percepciju događaja od sjećanja na njih. Događaji se nižu kao u filmu, ili u snu. Ali, budući da su se stvarno dogodili, film se vrti bez prestanka. Ova je patologija česta kod žrtava traumatskih iskustava. 

Psihološka terapija

   U Bosni i Hercegovini srpski i hrvatski vojnici sistematski su silovali, mučili i u logore zatočili više desetina tisuća Bošnjakinja. Neke od njih su liječene u psihijatrijskim odjelima nakon pokušaja samoubojstva. Veliki broj žena i dalje odbija govoriti o tom traumatskom iskustvu, zbog toga što je seksualno nasilje još uvijek tabu u patrijarhalnim društvima. Na Kosovu, gdje je također bilo masovnog silovanja, ono se shvaća kao sramota, udarac na čast obitelji, dok same žrtve znaju biti odbačene. Ginekologinja i specijalist za prava žena, Monika Hauser, koja je nakon ratova u Bosni i Hercegovini i na Kosovu otvorila s udrugom »Medica mondiale« centre za pomoć žrtvama seksualnog nasilja, naglašava važnost empatije kako bi žrtve progovorile o nasilju. Važno je također da žene imaju kontrolu nad svojim riječima tijekom terapeutskog procesa, da bi se zaštitile od silovitih emocija koje izbijaju kad se sjećaju događaja. 

   Terapeuti se najprije nastoje upoznati sa simptomima žrtava kako bi stabilizirali njihovo stanje. U sljedećoj fazi pomaže im se da verbaliziraju traumatsko iskustvo. Trauma se potom mora »usvojiti«, kako se žena više ne bi percipirala kao žrtva, već kao osoba koja je preživjela traumu. Žene koje su bile podvrgnute psihološkoj terapiji odmah nakon silovanja lakše govore o njemu, objašnjava Monika Hauser.

Masovno silovanje

   To je bio slučaj sa suđenjem za masovno silovanje u ljeto 1992. u Foči, na istoku Bosne i Hercegovine, koje je održano pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. Dok su muškarci bili proganjani i ubijani, žene su izlazile iz logora nakon što su ih vojnici silovali u obližnjim hotelima i stanovima. To je bio oblik »psihološkog rata«. Od 2006. godine bosanska država je priznala status žrtve silovanim ženama koje imaju liječničku potvrdu o tome i one danas imaju pravo na malu nadoknadu, što je jedinstveni slučaj za jednu zemlju nakon rata. 

   Javna obilježavanja sjećanja na traumatske događaje, ili javna isprika onih koji su politički bili odgovorni za zločine, također mogu pomoći žrtvama. »Potrebno je da društvo prizna traumu«. 

Fenomen »heroizacije«

U Hrvatskoj je 2010. godine isti poremećaj dijagnosticiran kod 32.000 osoba. Istraživanja pokazuju da PTSP pogađa najmanje trećinu stanovništva države koja je prošla kroz rat. Medicinsko istraživanje provedeno nad kosovskim Albancima otkrilo je da 22,6 posto ispitanika pokazuje simptome PTSP-a, tjeskobe ili depresije. Istraživači su također potvrdili da je 40 posto bosanskih izbjeglica razvilo PTSP.   

   Centar za psiho-traumu iz Zagreba nudi četiri terapeutska programa. Neki pacijenti u centru ostaju nekoliko tjedana, drugi sudjeluju u grupnoj terapiji, treći se odlučuju na induvidualnu terapiju. Centar raspolaže s 30 kreveta i stalno je prepun. Lista čekanja je duga. Oko 2.100 osoba prima se na liječenje svaki mjesec. Čak i danas, toliko godina nakon rata, događa se da grmljavina ili vrata koja se uz tresak zatvore potaknu sjećanje na traumatske događaje. Čak i miris, ili film mogu probuditi sjećanje na nasilno iskustvo. Teško je ustvrditi da li i nadasve kada, pričanje o preživljenim događajima pomaže žrtvama traume: to ovisi najprije o osobnosti žrtve. 

   Stručnjaci smatraju da društva »probavljaju« traumu tek nakon tri generacije. Osim u slučaju fenomena »heroizacije«, kolektivna se trauma često potiskuje, o njoj se ne govori. Za psihijatricu Kožarić-Kovačić, 18 godina nakon rata hrvatsko društvo smatra da »još uvijek nije vrijeme da se o tome govori«. U međuvremenu, primjećuje se da se u obiteljima žrtava »sekundarna trauma« prenosi kroz tri generacije. Česti je slučaj da se u društvima koja su prošla kroz rat ljudi snažno identificiraju s pobjednicima, ili takozvanim »herojima«, bez obzira što su neki optuženi za ratne zločine. Međutim, rijetko se identificira sa žrtvama, odnosno s ljudima na koje je rat ostavio duboke fizičke i psihičke posljedice. Oni žive u strahu da će ih se smatrati »ludima« ako potraže psihološku ili psihijatrijsku pomoć. Teška ekonomska situacija povećava strah od stigmatizacije. Oni koji otvoreno priznaju da pate od psihičkog poremećaja dovode se u opasnost da budu otpušteni s posla. A u zemljama nastalim iz bivše Jugoslavije, nezaposlenost dosiže nezavidnu razinu od 30 do 40 posto.