Za pragmatično približavanje dviju glavnih stranaka jako su mali izgledi, a tako nešto je potpuno nemoguće uz sadašnje predsjednike stranaka – Karamarka i Milanovića
Uz opasku da je njegova koalicija najkompaktnija i najčvršća koju je Hrvatska imala jer nitko nikog ne ucjenjuje, premijer Zoran Milanović je prije nekoliko dana u intervjuu Romanu Bolkoviću na TV Jabuka rekao da je nemoguća velika koalicija SDP-a s HDZ-om, ali isto tako i nacionalni konsenzus. Kaže: oni kradu diplome, zapošljavaju ljude u tajnim službama i bez provjere, zapošljavaju samo na dan da bi novozaposlene prebacili u državnu službu, ti se ljudi uopće ne bi smjeli baviti politikom. Govori o njihovom kriminalu, nepotizmu i rodijaštvu. »Kako da surađujem s takvom strankom? Fantaziranje je da je demokraciju moguće voditi na razini konsenzusa, u hrvatskom su slučaju točke konsenzusa iscrpljene postignućem neovisnosti, ulaskom u NATO i EU«, rekao je predsjednik Vlade.
Svako malo se u Hrvatskoj postavlja pitanje o mogućnosti velike koalicije. Ona je privremeno postojala za vrijeme rata 1991-1992. godine i to tako da su u HDZ-ovoj vladi, uz SDP bile i druge relevantne stranke. Uspostavljena je 1. kolovoza 1991. kad je krenuo ratni napad i progon hrvatskog stanovništva u istočnoj Slavoniji i u Krajini. Nacionalna Vlada demokratskog jedinstva pod vodstvom Franje Gregurića prestala je postojati poslije ljetnih izbora 1992. godine.
Vlada jedinstva
Franjo Tuđman je u ljeto 1991. donio tu pametnu (a zapravo iznuđenu) političku odluku o nacionalnoj vladi jedinstva, podijelio je tako odgovornost za obranu i opstojnost zemlje na sve relevantne hrvatske stranke. Nije mu prijetila tada opasnost samo iz Beograda nego i od radikalne hrvatske desnice. Bez obzira na nagađanja o velikoj koaliciji i analizama o tome zašto bi bilo loše da se to dogodi i mišljenjima koji su bili za to rješenje, nikad poslije 1991. nije ni blizu bila vjerojatna realizacija takve ideje a za sklapanje velike koalicije nije bilo niti nužde. HDZ a dvaput i SDP mogli su bez problema s drugim manjim strankama iz svog programskog i ideološkog kruga stvoriti vladajuću koaliciju pa se nikad u ove 24 godine nije dogodilo ni to da vladajuća koalicija bude pritisnuta da ide u prijevremene izbore.
Tako je i drugdje – sve dok postoje međusobno bliske stranke s kojom vodeća može sklopiti vladajuću koaliciju, ne poziva se na suradnju i ne dijeli se vlast s glavnim suparnikom. Sada se opet javljaju priče o velikoj koaliciji i o glavnim (programskim) točkama o kojima je potreban opći konsenzus najjačih uglavnom zbog dva razloga. Prvi je što se iz sadašnje perspektive može prognozirati da nestaje dvostranačje koje oslikava politički pejsaž barem posljednjih petnaestak godina. To znači da će vladajuće koalicije morati biti šire, s više stranaka nego dosad. Drugi je razlog opasna ekonomsko-politička kriza u zemlji kojoj se još niti izdaleka ne vidi kraj. Čini se da za izlazak treba osmisliti strategije, da bi se o putevima izlaska trebali dogovoriti.
Javni pozivi
Unatoč tome, za nekakvo pragmatično približavanje dviju glavnih stranaka jako su mali izgledi a tako nešto je potpuno nemoguće uz sadašnje predsjednike stranaka – Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića. No, posljednjeg tjedna objelodanjeno je nekoliko javnih poziva premijeru, barem na nacionalni konsenzus, ako već ne i na veliku koaliciju. Nikica Gabrić, predsjednik Nacionalnog foruma, objavio je u Večernjem listu otvoreno pismo Milanoviću u kojem tvrdi da bez nacionalnog konsenzusa nema reformi zdravstva, mirovinskog sustava, obrazovanja niti teritorijalnog ustroja i izbornog sustava. »Ako se ne možete dogovoriti o velikoj koaliciji, dogovorite se o nacionalnom konsenzusu«, piše Gabrić Milanoviću. A Ivan Jakovčić, bivši predsjednik IDS-a, govori u intervjuu Jutarnjem listu da je situacija iznimno teška i zato predlaže koaliciju najjačih stranaka (po uzoru na Austriju i Njemačku), siguran je i da bi je podržala većina hrvatskih građana, ali, naravno, ne vjeruje da bi je prihvatili Milanović i Karamarko. Jakovčić spominje da je on osobno projekt vlade nacionalnog jedinstva prije nekoliko godina bio predlagao Ivici Račanu i Ivi Sanaderu. Valjda to ipak nije bilo javno objelodanjeno, jer toga se nitko ne sjeća.
Predsjednik Republike Ivo Josipović dvaput je u posljednjih petnaestak dana pozvao na postizanje konsenzusa o bitnim strateškim pitanjima. To su iste one točke o kojima kasnije piše Gabrić Milanoviću – reforma lokalne samouprave, mirovinskog i zdravstvenog sustava. Josipović dodaje i globalni razvoj znanosti i tehnologije a založio se i za drukčije reguliranje političkih stranaka čiji broj i dalje nezaustavljivo raste jer ne postoje bilo kakvi propisani uvjeti za njihovo osnivanje i opstanak.
Zagovornici konsenzusa oko glavnih pitanja svakako imaju i osobnih razloga da se za njega zalažu. Gabrić je često spominjao potrebu konsenzusa a potiranje u drugi plan ideoloških stranačkih razlika jer je najvažnija ekonomija i jedino nas ona može izvući iz krize. Kao centristička stranka, Nacionalni forum može biti koalicijski partner i ljevici i desnici i zato želi izmirenje ideoloških razlika. Slično je s Ivanom Jakovčićem jer se IDS počeo izvlačiti iz sadašnje Kukuriku koalicije i dogovara povezivanje s Čačićevim narodnjacima-reformistima, s Milanom Bandićem, s Nacionalnim forumom i HSLS-om. Osim toga, Jakovčić vjerojatno ne može biti miran što se tiče njegovog povezivanja s velikom aferom Hypo banke. S druge strane, ipak je nezamislivo koaliciranje IDS-a s HDZ-om jer nema šanse da Istrani takvu koaliciju podrže.
Predsjednik Ivo Josipović u predizbornoj predsjedničkoj kampanji će očito pokušati prikupiti i glasove desnog biračkog tijela, pa će se iz predsjedničke pozicije u kampanji zalagati za konsenzus svih oko strategijskih pitanja. Osim toga, sa svojom je komisijom počeo rad na novom Ustavu RH, a da bi Ustav mogao proći u Saboru, trebalo bi za prijedlog glasati dvije trećine zastupnika.
Fundamentalne teme
Dr. Tihomil Cipek, profesor Fakulteta političkih znanosti, govori nam da je potreban i dobrodošao razgovor o budućim pravcima hrvatskog društva. Odgovorne političke stranke trebale bi se dogovoriti oko fundamentalnih tema. Jedna od tih tema je i vanjska politika. U vezi našeg pozicioniranja unutar EU, zatim u vezi pozicioniranja na jugoistoku Europe. Cipek kaže da se ništa ne zna o tome dijelimo li stavove oko nekih bitnih pitanja s grupacijom srednjoeuropskih zemalja – Poljskom, Češkom, Slovačkom, itd., ili pak s nekom drugom grupom. Najprije će biti da nikakvog posebnog plana u vezi svega toga i nema.
Potrebno bi se bilo dogovoriti i u vezi ekonomske strategije. Hoćemo li se prikloniti politici neprekidnih rezova, ili ćemo se odlučiti pak za jednu blažu varijantu – kontrolirane štednje? Cipek govori da je za takvu poreznu politiku koja bi stimulirala potrošnju. Ako svima sve srežemo, tko će kupiti hrvatske proizvode? Međutim, Cipek kaže da ne vidi da u vezi toga netko daje neke prijedloge za opći dogovor. Vlast treba nekoga pridobiti za promjene, reforme koje čini. Nikad se razvoj društva nije temeljio na konfliktu, posao je Vlade da izmiruje sukobe. Ali, Cipek ne misli da je u Hrvatskoj potrebna velika koalicija. U načelu, kaže on, velike koalicije dovode u pitanje smisao demokracije, a taj je smisao da ljudi biraju koga žele na vlasti. Navodi primjer austrijske velike koalicije narodnjaka i socijalista pa kaže da je Austrijska slobodarska stranka Jörga Haidera nastala zato jer je politički prostor u Austriji bio zatvoren velikom koalicijom. Pitanje oko kojih bi se temeljnih vrijednosti u Hrvatskoj uopće sklopila velika koalicija, govori Cipek.
Za tjedan dana održat će se euroizbori koji će pokazati daljnji smjer kojim ide Europa sljedeće četiri godine. I hrvatskih novih 11 zastupnika će kroz EP dati tom političkom smjeru svoj minimalni, razmjerni doprinos. No, rezultati izbora u Hrvatskoj (u jednoj izbornoj jedinici) prilično precizno će oslikati našu političku scenu pa će biti precizna provjera i ogled pred parlamentarne izbore. Na osnovu euroizbora, počet će predizborna kombinatorika i novo grupiranje političkih stranaka. To pregrupiranje sigurno neće značiti i veliku koaliciju. Ali, bit će novih konsenzusa i dogovora a posljednja godina i pol dana pokazat će i to mogu li hrvatski građani s postojećom vladom ipak profitirati, imaju li se čemu nadati.
