Koga bi mogli pobijediti Picula i Stier 25. svibnja?

Ironijom političkih sudbina, nije uopće nezamislivo da dva danas izvrsna suradnika iz europskih hodnika u ne tako dalekoj budućnosti predvode međusobno suprotstavljene (političke) legije pod crvenim i plavim zastavama 

Kao i zilijun puta dosad, suština će nam i ovoj priči ostati u sedmom planu. U priči u izborima za Europski parlament. Radi se, naime, o velikoj prilici da građani Unije (a već smo se navikli da se to odnosi i na građane Hrvatske) odluče o tome koji će smjer razvoja imati u narednih pet godina cijela grupacija od 28 zemalja. Idemo li prema više ili manje Europe? Je li za razvoj važnije smanjenje nejednakosti ili što slobodnije ruke poduzetničkom kapitalu? Izlazi li se iz krize financijskom konsolidacijom ili državnom stimulacijom?

 To su pitanja na koja će i na hrvatskim biralištima valjati odgovoriti na nekadašnji Dan mladosti. Najbitnija pitanja. Sve ostalo je zanimljivo i važno, ali je tek pod b), c) i niže.  

 Lani – čisti remi

Stoga, iako će svi naslovi vrištati o tome je li pobijedio Milanović ili Karamarko, imamo li novu (možda staru?) Ružu hrvatsku, kako su prošli »disidenti« i novi igrači, samo će jedna stvar biti doista bitna. Tko je iz Hrvatske u svoje stranačke klubove u Europskom parlamentu poslao više ljudi. Odnosi li prevagu ljevica ili desnica. Primjena tog kriterija na lanjske izbore bi pokazala jasno neriješen rezultat (6:6), ali on nije imao smisla, jer se tim izborima ionako nije mogao promijeniti globalni odnos snaga u europarlamentu uspostavljen 2009. godine (one za koju je Ivo Sanader obećavao da će biti prva na kojoj ćemo glasati za EP, ako se itko još sjeća).

 Sad je drugačije. Kreće se od nule, a snage su, sudeći po anketama, opasno izjednačene. Stoga će krajem 25. svibnja 2014. najbitniji biti ukupni odnos snaga ljevice i desnice, kako u EU, tako i u Hrvatskoj.   Nažalost, kako stvari zasad stoje, o pitanjima o kojima će se doista lomiti koplja i suodlučivati (jer su uz Parlament tu i druga tijela koja uglavnom popunjavaju Vlade zemalja članica) o tome kako ćemo svi skupa od Dublina do Vukovara živjeti u narednih pet godina, slabo ćemo čuti u domaćoj kampanji. Ima još, jasno, dovoljno vremena da budemo ugodno iznenađeni, ali zasad se sve svodi na poznato prepucavanje na domaćem terenu, obogaćeno tek s nekoliko novih glasova koji pretendiraju na titulu »trećeg puta«.   

Karamarkov pogled u ponor

Kad smo to ustanovili, valja se ipak posvetiti stvarima pod b) i dalje. Naime, jasno je da će rezultat europskih izbora značajno odrediti sudbinu Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka. Značajno, ali ne i presudno, pogotovo u primjeru Milanovića. Njemu je pozicija neupitna do parlamentarnih izbora, makar opet izgubio na briselskom frontu od Tomice i Vase. No, poraz sasvim sigurno ne bi bio ugodan i otvorio bi niz novih pitanja, sukoba i, vjerojatno, dodatno smanjio ionako jednosmjerni rejting SDP-a. Karamarko bi, međutim, mogao imati ozbiljnijih problema. Osim ovih kakvi bi u slučaju poraza mučili Milanovića, šefa HDZ-a krajem godine čeka još jedna potencijalno vrlo opasna igra – predsjednički izbori. U ovom trenutku se čini da ni teoretski ne postoji netko tko bi mogao ugroziti drugi mandat Ivi Josipoviću. Izgubiti od predsjednika koji ima mandat, međutim, nije preveliki poraz. Ali, što ako se HDZ-u dogodi, kao i prije četiri godine, da im predsjednički kandidat ne uđe ni u drugi krug? Ako anketno najnepopularniji političar u zemlji izgubi europske izbore, pa još njegov kandidat krajem godine ostane ispod crte za doigravanje s Josipovićem? E onda bi moglo doista biti svega u HDZ-u, pa nije nemoguće ni da tu stranku u izbore ne povedu već notorni borac protiv zvijezde petokrake i njegov glavni tajnik čija je diploma upravo poništena jer je prepisao diplomski rad.  

 Birači najvole one koje Vođe ne vole?

O bitki za treće mjesto i nova lica (laburisti, Nacionalni forum plus HSLS, Savez za Hrvatsku, ORaH) već se dosta toga napisalo. Njihovi rezultati u svibnju će također bitno odrediti budućnost njihovih stranaka i koalicija. No, ima još jedan detalj, recimo da je pod d), a koji će biti iznimno bitan u tumačenju izbornih rezultata. Radi se o uspjehu svojevrsnih stranačkih »disidenata«, Tonina Picule na jednoj i Davora Ive Stiera na drugoj strani. Obojica su dobili neatraktivna, ali vjerojatno ulazna mjesta (Picula peto, Stier, valjda, četvrto).

 No, nije bit u tome hoće li oni u europarlament, jer najvjerojatnije hoće, nego koliko će dobiti preferencijalnih glasova. Izbori za europski parlament su, naime, (zasad) jedini u hrvatskom političkom sustavu na kojima građani, osim za listu, mogu glasati i za još jednog kandidata na njoj. Takva vrst glasanja napravila je od Ruže Tomašić pravu političku zvijezdu prošlog travnja, jer je na HDZ-ovoj koalicijskoj listi dobila uvjerljivo najviše glasova (iako je dobio skoro dvostruko više glasova od Tomašić, Piculin rezultat sa SDP-ove koalicijske liste ostao je pomalo u drugom planu). Ovaj put bi ti, preferencijalni glasovi, mogli bitno odrediti političke budućnosti dvojice europarlamentaraca koji su zapravo sjajno surađivali u ovih 11 mjeseci, obzirom da dolaze iz dva na domaćem terenu gadno suprostavljena bloka.   

Milanović nakon Milanovića

Dobije li Picula opet najveći broj glasova, pogotovo bude li prednost znatna, to će svakako predstavljati značajan politički kapital u budućoj podjeli karata. Ostane li Milanović, ni ovaj put ga se neće moći olako riješiti, bez obzira na temeljito narušene odnose između njih dvojice. Ode li, pak, Zoki u političku povijest silaskom u oporbu, dva velika rezultata na izborima za Europski parlament Piculi će biti najbolja preporuka na najviše pozicije u SDP-u. Garancija kvalitete koju prepoznaju birači. S današnje pozicije, ukoliko se stvari u svibnju tako odigraju, teško je vidjeti kvalificiranijeg kandidata za »Milanovića nakon Milanovića« (uz laganu osobnu molbicu kolegama i »analitičarima«, molim da čovjeka koji je još prije 14 godina postao ministar vanjskih poslova ne titulirate »novom« i »svježom« snagom SDP-a. Hvala.).

 Sa Stierom je priča gotovo navlas ista. Samo bi se mogla odviti mnogo brže. Eventualna svibanjska preferencijalna pobjeda pokazala bi da birači HDZ-a baš najvole one koje šef stranke ne voli. A ako bi spiralu poraza Karamarku dodatno zavrtila bitka za Pantovčak, nije isključeno da Davor Ivo u najvećoj političkoj bitci, onoj za hrvatski parlament (sljedećoj ili onoj zakazanoj za 2019. godinu), osvane ili pri vrhu, ili na samom čelu HDZ-ove kolone.

 Dakle, ironijom političkih sudbina, nije uopće nezamislivo da dva danas izvrsna suradnika iz europskih hodnika u ne tako dalekoj budućnosti predvode međusobno suprotstavljene (političke) legije pod crvenim i plavim zastavama. Bi li to povećalo izglede za Veliku koaliciju? I formira li se pred tom perspektivom knedla u grlu trećeputašima?

 Sjeme svih tih budućih zbivanja i drama u europskoj i domaćoj politici (a ima ih i još mnogo više od ovih nabrojanih u gornjim redcima) bit će zasijano jednim jednostavnim nekolikominutnim izlaskom do najbližeg birališta za manje od dva mjeseca. Izlaznost 20 posto? Ajmo se malo uozbiljiti ovaj put…