Gledano ideološki, jasno je da je HSLS nemjerljivo bliži Kukuriku koaliciji, nego Karamarku. No kako ići u suradnju sa strankama koje čine Vladu na čijoj kritici gradiš vlastitu poziciju? Ponašanje Kosorove stranke u narednim mjesecima bit će zanimljivo pratiti
Malo toga će na stranačkoj sceni u Hrvatskoj biti isto, nakon petka, 19. srpnja 2013. godine. Dan u kojem su politički brak potpisali HDZ i HSS, istina, bilo bi pretjerano uspoređivati sa gotovo točno četiri godine starijim datumom (Kastav, 15. srpnja 2009., prvi sastanak na kojem je najavljeno formiranje Kukuriku koalicije) i izvjesnim promjenama koje je tadašnji oporbeni savez navještao, no »potpisivanje« prve stranke centra za Karamarkov HDZ mogao bi značiti bitnu prekretnicu u prilično izvjesno neizvjesnoj borbi za vlast krajem 2015. godine.
Dosad se HDZ »igrao« s patuljastim partnerima i krajnjom desnicom. Osim HSPAS-a Ruže Tomašić, političku suradnju s Karamarkom dogovorila je umirovljenička frakcija nekad poznata kao »Jadrankini umirovljenici« (Blok umirovljenici zajedno), te minorna Hrvatska demokršćanska stranka iskreno iznenađenog Gorana Dodiga. Čovjeka je, naime, šokirala činjenica da HDZ želi u koaliciju s njegovom strankom za koju svakome tko je uopće znao da postoji treba odmah dati titulu političkog znalca.
No, HSS je ipak nešto drugo. I koliko god ta stranka samu sebe atomizirala i uspješno kompromitirala posljednih 6-7 godina, činjenica je da su njihovi glasački postotci, makar u središnjoj Hrvatskoj, još uvijek otporni. A dva, tri, četiri posto na rezultat HDZ-a može se konveritirati u solidan broj saborskih manadata…
Potpisivanje HSS-a stoga je neupitan politički uspjeh Tomislava Karamarka.
Ali, što je s HSS-om?
Kućenje do eutanazije
Želja za »kućenjem« u jednom od dva politička bloka je razumljiva. HSS bi samostalno, opet zahvaljujući prije svega vlastitoj kolaboraciji s Ivom Sanaderom i njegovom nasljednicom (a u tim Vladama je sjedio i njihov novi sadašnji politički stariji brat), mogao vrlo izvjesno ostati bez parlamentarnog mandata i preći na duže razdoblje u društvo »bivših« stranaka. Koalicija koju su upravo potpisali garant im je da se to neće dogoditi, jer će, nema sumnje, naposlijetku iskamčiti nekoliko izglednih mjesta na izbornim listama. S druge strane, boravak u ovom istom društvu, dakle na desnici, ih je i doveo u situaciju da moraju razmišljati o mogućnosti vlastitog nestanka.
Da, HDZ i HSS sasvim sigurno dijele ideološki konzervativne stavove o obitelji, braku i spolnom odgoju. Ali, čini se da HSS-ovo izborno tijelo ipak zna bolje od toga: naime, da nije tako, teško da bi bili tako brutalno kažnjeni zbog okretanja Sanaderu 2007. godine (iako je »teren« bio za koaliranje s Milanovićem), a i posljednje ankete pokazuju da je i dalje glasačima HSS-a kao drugi izbor mnogo bliži SDP od HDZ-a. Znači li to da bi brak s Karamarkom i, ne zaboravimo, Ružom Tomašić, mogao značiti i definitivan raskid tradicije da HSS kao tradicionalna stranka tradicionalno dobija seljačke glasove?
Bagerom na centar
Ono za čime, međutim, simpatizeri HSS-a kao relativno neovisne političke snage mogu najviše žaliti je propuštena prilika. Naime, HSS i HSLS su zajedno nastupili na europskim izborima ovog travnja i dobili solidnih 3,86 posto glasova. S takvim postotkom na parlamentarnim izborima, a obzirom na teritorijalnu raspoređenost glasača dviju stranaka, sigurno bi se moglo računati na nekoliko saborskih stolica. Ako ti mandati i ne bi odlučivali o Vladi, bili bi vrlo solidna platforma za daljni razvitak strateškog partnerstva i javne vidljivosti dviju stranaka centra u Hrvatskoj (a možda i osnova za privlačenje još nekih partija u taj politički klub).
Lose-lose situacija
Za Kukuriku koaliciju ovo sveopće okupljanje oko HDZ-a jasan je znak da moraju opet zajedno. Štoviše, trebao bi možda biti i jasan znak za lagano otvaranje i prema još nekim faktorima na političkoj sceni. I dok je teško zamisliti da bi Laburisti, zbog neovisnosti vlastite pozicije pristali na neku predizbornu priču, činjenica je da je HSLS trenutno ostavljen potpuno sam. HSS im je spektakularno brzo okrenuo leđa i stavio ih pred prilično neveseo izbor: ta stranka, naime, sama teško da može povući do izbornog praga. S lijevog centra zasad, ne trzaju nimalo na činjenicu da je Kosorova stranka na političkom tržištu, a cijeni HSLS-a na ljevici sasvim sigurno ne pomaže koalicija s Milanom Bandićem u Zagrebu.
HDZ, pak, pokazuje interes i za HSLS-om. No, doista, što bi ostalo od liberalne stranke nakon koalicije s onima koji građane dijele na Hrvate i »goste«?
Bliska povijest puna je pouka. Podržavanje Sanadera uništilo je (i) HSLS. Odlazak u još desnije ekstreme teško da nudi budućnost nekad drugoj najjačoj stranci u Hrvatskoj. No, već je sad jasno da će na narednim izborima politička scena biti bipolariziranija nego ikad dosad: ostati izvan dva bloka – i to sam – znači biti u potpunosti rastrgan. Prikloniti se nekom od njih, pak, moglo bi uništenje samo odgoditi.
Gledano ideološki, jasno je da je HSLS nemjerljivo bliži Kukuriku koaliciji, nego Karamarku. Međutim, kako ići u suradnju sa strankama koje čine Vladu na čijoj kritici gradiš vlastitu poziciju?
Svakako, zahvaljujući HSS-ovoj ekspresnoj kapitulaciji pred Antikukuriku ponudom, Darinko Kosor je stavljen u gotovo nemoguću situaciju.
Ponašanje njegove stranke u narednim mjesecima stoga će biti iznimno zanimljivo pratiti. A njihova konačna odluka o tome što i kako napraviti najesen 2015. godine mogla bi odlučiti o mnogo važnijim stvarima nego li je sudbina jedne, nekad davno velike hrvatske stranke.
