Da čovjek na ulici prvi put u životu vidi Kim Levaj, jedino oko čega ne bi imao baš nikakvu dilemu jest to da pred sobom ima lijepu mladu ženu zarazna osmijeha.

Sve drugo, od toga iz koje to zemlje dolazi pa do toga kojim se poslom bavi, bilo bi za dilemu ili one prvoloptaške zaključke. I ne bi bilo običnom smrtniku za zamjeriti previše, jer cijeli svijet je igralište bilo i bit će ovoj generalnoj menadžerici zagrebačkog art’otela, luksuznog hotela navrh Petrinjske ulice.

Samo, umjesto da mi prvi zaskočimo Kim s pitanjima, ona vuče prvi potez.

– Vi ste iz Splita? – pita Kim.

Dobro, nije joj to bilo teško razaznati, ma drugi su tu motivi za ovakvo pitanje. Jedan važan obiteljski krak obitelji Levaj i sa Splitom ima veze. No, da bi se došlo do pradjeda, dosta je važno spomenuti šukundjeda.

– Šukundjed je u Nagykanizsi bio poštanski inspektor. Pa je dobio službu u Splitu i tamo se oženio Talijankom. U Splitu se rodio moj pradjed, big nono, Antun Levaj, koji je čak i igrao za Hajduk – smije se Kim.

– Za Hajduk!? Pa to mora da je bilo na početku prošlog stoljeće, prve generacije Hajduka, prva utakmica – velimo.

– Da, da, doma je fotografija visjela – na to će Kim.

Antun se oženio za Splićanku Olgu, da bi nedugo zatim dobili oni sina Željka.

– Željko je završio trgovačku akademiju i oženio se za moju nonu, moju baku koja je s Brača, iz Milne, Poklepović. Godine 1956. su djed i baka otišli iz Splita u Umag, tamo je djed počeo raditi – priča Kim.

Filmska priča

Svega, a ni počeli nismo pričati. I bome, lijepo se tu proučilo obiteljsko stablo s očeve strane. Puno rodbine ima tako Kim i u Splitu i u Milni na Braču, ma to nije ni pola priče. Doći ćemo mi na to, nakon što riješimo nešto »sitno«.

– Kad smo već ovako u startu krenuli pričati o obitelji, moram pitati tko je bolji, žene ili muškarci!? Koja je struja jača!? Tko je tu pazio na tri kantuna kuće!? – pitamo.

Smije se Kim, ne odgovara direktno na ovo pitanje, a i kako bi kad još nismo spomenuli ni oca joj Bracu ni mamu Georginu. A valjalo bi, jer tu se tek sve »razigralo« i to na posve romantičnoj osnovi, pa još na velikim visinama.

– Moj tata rođen je u Splitu, odakle je otišao živjeti u Umag. Studirao je u Dubrovniku, počeo raditi i onda mu je moj djed našao posao u Italiji. Živio je u Italiji, prvo u Toskani, a onda u blizini Milana. Zbog posla često je morao putovati i na jednom od putovanja je upoznao mamu koja je Filipinka – sažima Kim.

Tu već priča počinje biti posve filmska. Godina je 1983., nema ni mobitela ni društvenih mreža, a nije baš ni da je uobičajeno bilo tražiti bračnog druga ili družicu po bijelom svijetu.

Važi to kako za Hrvatsku, tako i za Mindanao, mali otok i regiju na Filipinima, važi možda tek nešto manje nego u Manili gdje je mama završila fakultet, studirala marketing.

– Ona je najmlađa od tri sestre. Njena starija sestra otišla je živjeti u Ameriku i još uvijek je na Floridi, druga sestra je počela raditi kao stjuardesa i sada je u Kanadi, a i mama je počela raditi kao stjuardesa, makar djed nije baš time bio zadovoljan.

Inače, s mamine strane cijela obitelj ima i španjolske krvi s obzirom na to da su Filipini bili španjolska kolonija – priča Kim.

I tamo negdje u avionu, što je letio iz Hong Konga do Manile, lijepa stjuardesa zapela je za oko momku iz Hrvatske. Kako li ju je samo osvojio!?

– Tata je putovao s prijateljem iz Italije kojem se svidjela mamina prijateljica, ali Talijan nije pričao dobro engleski pa je moj tata morao uskočiti. Tako su se upoznali.

Tata ju je i pozvao da izađu van, ali mamu to nije zanimalo. Ali, nakon par dana su bili na istom letu u povratku, pa su u Hong Kongu izašli na piće. A kad su se sreli i pred let u Bangkok, više nije bilo natrag – veselo će Kim.

Voljelo se dvoje mladih i na daljinu godinu dana, da bi se odlučili skrasiti, živjeti u Italiji, u gradiću imena Vigevano. Tu se rodila Kim.

– Dobro, kako vi uopće okupite obitelj na gomilu!? Ima vas posvuda – šalimo se.

– Nije lako, priznaje Kim.

Najljepše more

A što se njenog karijernog puta tiče, ima nešto »krivnje« i na starijoj sestri Nataši. Nataša je nakon završene škole u Trstu (jer živjelo se i u Trstu, op.a.) odlučila poći studirati u Ameriku, u Kaliforniju, u San Diego.

Evo je i danas tamo udane za supruga kojem je obitelj porijeklom iz Grčke, ali je odrastao u Kanadi, taman da još malo proširimo vidike.

– I ja sam poslije srednje škole pošla studirati kod sestre u Kaliforniju. A obično se nađemo svako ljeto u Umagu – veli Kim.

– Znači li to da je hrvatsko more stvarno najljepše? – pitamo.

– Da – k’o iz topa će Kim.

Ljeti Umag, a za ovaj Božić im je uspjelo obići što Trst, što Umag, i naći se par dana na skijanju u Nassfeldu.

– Došli su i u Zagreb, sestra prvi put dulje od kada živim ovdje, a njen muž prvi put uopće. Za Božić smo bili tu mama, tata, sestra sa suprugom i djecom, i ja. I Zagreb im se sviđa jako – ističe Kim.

Kim je, pak, u Zagreb doselila u svibnju 2023. godine, došla pa ravno u hotel, da bi u malo vremena postala generalna menadžerica, prva među jednakima, štono bi se reklo. Doći ćemo mi i do toga, ali..

– Ako je tata za suprugu našao Filipinku, pradjed Talijanku, sestra za muža čovjeka iz Kanade, gdje ćete samo vi potražiti suputnika životnog!? Kud bi se to moglo nastaviti!? Odakle je Kim? – pokušavamo utvrditi.

Smije se Kim, kaže nije to lako pitanje.

– Rođena sam u Italiji i tamo sam živjela 19 godina i kad su me na faksu u Kaliforniji pitali odakle sam, rekla bih prvo da sam iz Italije. A kad bi pričali malo dulje, objasnila bih da mi je mama Filipinka, tata Hrvat.

Odrasla sam kao neki miks. Doma smo uvijek pričali talijanski zbog škole, s mamom engleski, a s tatom i hrvatski i talijanski. S bakom hrvatski, sa sestrom uvijek talijanski – objašnjava Kim.

E da, znanje stranih jezika. Talijanski, hrvatski, engleski, a učio se u talijanskim školama i njemački, baš kao i španjolski u jezičnoj gimnaziji.

– I onda se potrefilo da sam nakon završetka studiranja u Kaliforniji na Fakultetu za menadžment u ugostiteljstvu i turizam, i nakon godinu dana rada u Hyatt hotelu, našla odličnu priliku da radim u Ritz Carltonu u Beču koji se taman otvorio – vraća Kim priču u poslovni kolosijek.

Mediteranka u srcu

Ritz Carlton! Iz perspektive, posebice američkog čovjeka, veliko je to i za životopis važno. U Beču je Kim živjela i radila dvije godine, pri čemu joj znanje njemačkog uopće nije odmoglo, dapače.

Reći će ona da joj je posao u Beču onaj prvi ozbiljan. Godina joj je 23 kad na sedmom katu hotela dočekuje VIP goste. Životopis se počeo pisati na sjajan način. Mogla je u Beču ostati i dulje.

– Ali, tada sam dobila jednu lijepu priliku i otišla raditi u Španjolsku, u Marbellu blizu Malage – priča Kim.

Veliki hotel, golf tereni, restoran s Michelinovim zvjezdicama, visok nivo. No, ništa manje »visoko« nije ni Kempinski grupacija, njena sljedeće španjolska stanica na poslovnom putu. I tamo je Kim počela kao recepcionerka.

– Nije meni to nikada bio problem. Promijenila sam državu, promijenila jezik, počinje neki novi život i normalno da kreneš kao recepcioner. Nisam nikada sumnjala da ću se dokazati – jednostavno će Kim.

Lako je razumjeti poslodavce u hotelima u kojima je radila, netko ovako srdačan idealan je da ga gosti prvog vide po ulasku u hotel.

– Naljutite li se vi ikada u životu!? Meni je to teško i zamisliti – priznajemo.

– Ha, ha, ha! Da, naljutim se nekada, ali volim biti vesela – smije se Kim.

Španjolska joj je ostala u najboljem sjećanju. Vrijeme, ljudi, sunce, plaža, ali i dobra organizacija posla, kaže Kim.

– Kad sam odlazila iz Beča u Španjolsku, tata je bio malo nezadovoljan. Govorio je da je Austrija ipak Austrija, Beč pogotovo, ali moram reći da je u Španjolskoj stvarno dobar balans između posla i privatnog života. Ima se slobodnog vremena, vremena za prijatelje, ljudi su otvoreni i srdačni – kaže Kim.

– Je li onda istina to da smo svi na Mediteranu manje više isti – pitamo.

– Da, slični smo. Makar, ne volim kad ljudi robuju stereotipima, kad recimo kažu »Nijemci su hladni«, jer svaka osoba je drugačija. Ali, Mediteranka sam ja – iskreno će Kim.

– Onda sigurno »ubijete oko« poslije ručka – šalimo se.

– Sada više ne – smije se Kim.

Australska epizoda

Iz hotela u Španjolskoj još se Hrvatske i Zagreba nije vidjelo. Ode Kim na godinu dana i u Australiju zahvaljujući programu za mlade zvanom Work and holiday. Pa je i radila u Sydneyu.

– Jer i tamo imam, naravno, obitelj, ha, ha, ha, mamine sestrične koje su pola Australke, pola Filipinke. Našla sam posla u hotelu Westin u centru, veliki hotel od 400 soba, totalno drugačije – kaže Kim.

Pitamo je što joj je dala Australija, to iskustvo rada.

– Čini mi se da je Australija dobar miks između Amerike i Europe. Sustav je nalik američkom, ali su ljudi opušteniji. Odgovaralo mi je i sviđa mi se što je Sydney veliki miks ljudi sa svih strana svijeta – veli Kim.

Od početka je ona znala, ili slutila barem, da je ovo čime se bavi njen životni poziv. Znanje jezika, rad s ljudima, sve je to vodilo k čelnom mjestu u velikom hotelu.

– Kada sam radila svoj prvi posao u Kaliforniji, na recepciji, nisam uopće imala osjećaj da odlazim jutrom na posao. Sreća je i ta da sam uvijek imala i dobre menadžere, dobre kolege, većinom i dobre goste – objašnjava Kim.

Taman da je pitamo koji bi savjet dala mladosti koja je taman pred odabirom životna puta.

– Nađi ono što voliš i nećeš imati osjećaj da ideš na posao već da je to dio tvog života – na to će Kim.

Ne znači to, dodaje, da nema i loših dana, ali nikada nije bilo da joj je »svega dosta«.

– A jesu li na tom putu »gori« gosti ili zaposlenici, kolege – pitamo.

– Ovisi, ha, ha, ha. Što se gostiju tiče, mislim da je jako bitno staviti se na mjesto druge osobe, gledati sve iz njihove pozicije, jer samo tako čovjeka možeš razumjeti – kaže Kim.

Kažu da je gost, baš kao i kupac, uvijek u pravu, no i nije to baš tako.

– Mislim da se to malo promijenilo, nije uvijek upravu. Gost je platio uslugu i mora dobiti ono što je platio, ali jednako tako mora prije svega imati poštovanja prema ljudima koji tu rade.

Vidi se tu razlika i među gostima, oni koji puno putuju imaju više razumijevanja za sve što se može dogoditi. S naše strane, nas koji radimo, najbitnije je osigurati da se gost osjeća ugodno.

Razlika između hotela s dvije zvjezdice i pet zvjezdica ne smije biti usluga, razlika smije biti samo onaj sadržaj. U svakom hotelu gost se mora osjećati ugodno i dobrodošlo – naglašava Kim.

I svijeta, i hotela, i ljudi

Ovako govori ona koja je vidjela i svijeta i hotela i ljudi najrazličitijih. A na pitanje može li se ipak kazati gdje je ponajviše iskustva »pokupila«, Kim će apostrofirati Pulu i hotel Histria!

– Taj mi je hotel baš bio poseban. Naime, kad je počeo COVID-19 došla sam doma u Umag. Tada sam saznala za Arena hospitality Grupu koja većinu hotela ima u Puli, išla vidjeti i bilo mi je zanimljivo. I mogu reći da je rad preko sezone u Puli, na moru u Hrvatskoj, stvarno zahtjevan – smješka se Kim.

COVID je na neki način učinio Kim dobro. U hotelu Histria je radila dvije i pol godine, postala i voditelj recepcije, baš kao što je odradila i jednu zimu u Nassfeldu gdje Arena Hospitality grupa ima skijalište.

Taman tu negdje krenula je priča o novom hotelu u Zagrebu, novom brendu, gradskom hotelu koji će raditi cijelu godinu, na odličnoj lokaciji. Kim je imala jasnu računicu.

– Sve mi je odgovaralo, manja grupacija od onih u kojima sam radila s 30-tak hotela u Njemačkoj, Austriji, Budimpešti i Hrvatskoj, baš kao i kolege iz drugih hotela. Taman da promijenim destinaciju, jer Zagreb je ipak metropola, a blizu je Umaga – objašnjava Kim.

Svibanj je 2023. kada dolazi u Zagreb, u art’otel za voditeljicu recepcije. Valjalo je otvoriti hotel, naći ljude, složiti tim. U listopadu iste godine hotel je otvoren. Danas ga krasi štošta, primjerice panazijski restoran, ili bar na krovu s kojeg puca sjajan pogled.

– Počeli smo polako, ali svake godine radimo sve bolje i bolje – reći će Kim.

Stepenicu po stepenicu, ako ne i po par njih, ide i ona. Nije prošlo dugo i ona postaje operation manager, druga osoba po važnosti u hotelu, ona koja koordinira rad između svih odjela, taman da istakne kako je jako bitno imati za svaki odjel imati dobre voditelje.

A onda, krajem prošle godine, Kim je dobila priliku biti direktoricom. Službeno je na funkciji od 1. siječnja 2025., taman da evo razgovaramo nakon godinu dana njenog mandata. Je li zadovoljna!?

– Da, jako – na to će Kim.

K’o urica

Direktorica je ona u hotelu od 110 soba, na brizi joj je 85 zaposlenih, a primjera radi, samo u odjelu hrane i pića je njih 50-tak na čelu s chefom Dinom Kneževićem. Sve funkcionira kao urica, no je li trebalo Zagrebu i njegovom stanovništvu neko vrijeme da prihvati novi hotel.

– Trebalo je, premda je na početku naš restoran imao veliki bum. Zagrepčani vole ići van na nova mjesta i još restoran radi jako dobro i stalno pokušavamo nešto novo ponuditi. Mislim da su nas prihvatili dobro i Zagrepčani i gosti zbog lokacije, usluge i cijelog koncepta – veli Kim.

Kim Levaj, Filipinka i Hrvatica, a bome i Talijanka, direktorica je hotela zaraznog smješka. Da je čovjek vidi na cesti, malo što bi od toga pogodio. Posao je tesala posvuda po svijetu. Je li se igdje osjećala strankinjom?

– Jesam, skoro svugdje, ha, ha, ha. Nije mi nikada smetalo, mislim da sam se uvijek dobro uklopila u tim. Jezik je pritom jako bitan – kaže Kim.

– A o čemu je obitelj pričala sada kad ste se okupili – pitamo.

– O svemu, o obiteljskim stvarima uglavnom. Bilo mi je jako drago kada mi je starija sestra rekla da je jako ponosna na mene – iskreno će Kim.

Što se života u Zagrebu tiče, i mimo hotela, centar je njeno stanište, špica, Zrinjevac, šetnja. U Trst se ide vidjeti s prijateljicama iz srednje škole i potvrditi odanost onom brzom, kratkom espressu što se s nogu pije. Štoviše, prijateljice su za advent došle i k njoj u Zagreb.

– I nije im prvi put, jer Zagreb im se jako svidio. Vole ljudi sve više i više doći u Hrvatsku – smješka se Kim.

– Nego, da ne biste vi jednom otvorili neki hotel, mali, svoj – pade nam na pamet pitati.

– Voljela bih, ali ne još – iskreno će Kim.

Drugo nešto je njoj možda i preče.

– Trebala bih malo obići otoke, dalmatinske pogotovo. Tete stalno zovu u Milnu – veli Kim, posve posebna direktorica.

A počelo je zbog jedne ljubavi u nebeskim visinama…

Upoznajte naše priče

Udruga jedinstvenih hotela Impresia i njen prvi čovjek Nenad Nizić, vlasnik splitskog hotela Vestibul, kriv je da smo nema dugo naletjeli na Kim. Njen art’otel dio je grupacije koja mladim ljudima što se školuju u branši daje prigodu da upoznaju baš sve što čini dobra hotel.

– Impresia ima projekt »Upoznajte naše priče«. Tijekom cijele godine učenici i studenti dolaze k nama, upoznaju voditelje odjele i mene, pokažemo im i objasnimo kako sve funkcionira. Mislim da je jako bitno dobiti informacije iznutra. Znam da je meni to na početku pomoglo – ističe Kim.

Dobar radnik u hotelijerstvu zlata vrijedi. Kako ga naći? Na koncu, stranih radnika je u Hrvatskoj sve više. Kako je u njenoj grupaciji?

– Mi u kuhinji imamo stranih radnika iz Indonezije. Godinama naša firma surađuje s jednom školom za ugostiteljstvo na Baliju. Jako dobro rade, zadovoljni su, imaju smještaj.

Mogu reći da je iskustvo jako pozitivno sa stranim radnicima, a znam da naši hoteli imaju i radnike s Filipina, iz Ukrajine, Makedonije… A teško je ponekad jedino zato što se zakonodavstvo brzo i često mijenja – kazuje Kim.