Nakon što je 2018. pretrpio dva moždana udara, predviđanja su da jedan od najvećih umjetnika koji su djelovali na području jazz glazbe, pijanist i skladatelj Keith Jarrett, nakon šezdeset godina djelovanja više neće nastupiti u javnosti, a vjerojatno ni snimati nova diskografska izdanja. No, ne trebamo sumnjati da će još godinama biti objavljivani njegovi albumi.

Naime, u ladicama Manfreda Eichera, producenta diskografske kuće ECM, zasigurno je pohranjeno još puno snimaka koje je Jarrett ostvario, posebice na koncertima, a zavređuju objavljivanje. Možemo to zaključiti po nekim prethodnim izdanjima koja su svjetlo dana ugledala godinama nakon što su snimljena, a to je slučaj i s novim Jarrettovim albumima koje je objavio ECM: »Munich 2016« i »Budapest Concert«.

Unutarnji poriv

Od osamdesetak albuma koje je dosad objavio, njih dvadeset i pet snimio je svirajući solo, od toga samo jedan nije za diskografsku kuću ECM. Zapravo prvi koji je objavio za ECM upravo je solo album »Facing You«. Među svim tim solo izdanjima tek ih je nekoliko na kojima ne svira jedino koncertni klavir. Od toga, najviše je onih koji donose solo izvedbe snimljene na koncertima, čak šesnaest. Poput novog, mnogi od njih nazvani su, sasvim jednostavno, po gradovima u kojima su snimljeni, primjerice »Solo Concerts: Bremen/Lausanne«, »The Köln Concert«, »Paris Concert«, »Vienna Concert«, »Paris/London: Testament«, »Rio«, »Munich«.

Zapravo, u slučaju Jarretta važne su koncertne dvorane u tim gradovima, uvjeti koje pružaju, a on je uvijek težio savršenim uvjetima, što uključuje kvalitetne glasovire, dobru akustiku prostora i opremu za reprodukciju zvuka. Zato su mnogi od njih snimljeni na koncertima u dvoranama koje su namijenjene za izvedbe djela klasične glazbe, uključujući i opere.

Novi album donosi snimku solo koncerta što ga je Jarrett održao 3. srpnja 2016. u Koncertnoj dvorani Bele Bartoka u Budimpešti, tijekom iste, svoje posljednje turneje koju je zaključio 16. srpnja koncertom u Minhenskoj fiharmoniji s kojeg je snimka objavljena na prethodnom, također dvostrukom albumu »Munich 2016« što ga je ECM objavio prošle godine. Za Jarretta, čiji obiteljski korijeni sežu do Mađarske, koncert u Budimpešti bio je nešto kao sentimentalni povratak u rodni kraj, što ga je dodatno nadahnulo na kreativne improvizacije. Naime, koncept je isti kao i kod koncerta u Münchenu: niz slobodnih improvizacija i tek poneki jazz standard u dodatku.

Kasniji Jarrettovi solo albumi, pa tako i ovaj, uvelike se razlikuju od ranijih, posebice od megapopularnog »The Köln Concerta«. Zapravo, radi se o svojevrsnom kontinuitetu, prepoznatljivom zvuku i načinu promišljanja glazbe, ispoljavanju trenutnog unutarnjeg poriva, ali i neprestanoj potrazi za novim glazbenim dostignućima. U njegovim se izvedbama izmjenjuje atonalno i melodično, energično i nježno, klasika i jazz, gospel i country, blues i boogie woogie, ali uvijek kroz meditativne, introspektivne, produhovljene improvizacije. Iako se skladbe stilski razlikuju, Jarrett u te promjene ulazi gotovo neprimjetno, kao da se šulja među raznim stilovima, poigrava se spomenutim stilovima u svim njihovim podžanrovima. Mogla bi to, primjerice, biti glazba za neki dokumentarac ili igrani film…

Biseri improvizacije

Na svim svojim albumima Jarrett je dokumentirao enorman broj vlastitih skladbi, iako su rijetke one koje sviraju i drugi glazbenici, i to tek povremeno. Mnoge od njih zapravo nije napisao, već su nastale kao spontane improvizacije na licu mjesta, bez predumišljaja, slijedeći protok misli u trenutku izvedbe, i ne može ih ponoviti. Uostalom, ne želi ih više nikad ponoviti. Za tim nema potrebe, nema smisla. Zato je važno da postoje dokumenti u vidu diskografskih izdanja, a ovaj je album, osim kao dvostruki CD, objavljen i kao dvostruko LP izdanje.

Jarrett je ovim albumom predstavljen u najboljem svjetlu, u punoj formi. Za svaku izvedbu dobio je buran pljesak, ali poseban je trenutak bila izvedba neimenovane blues improvizacije. Čim je krenuo, publika se trznula. Čuje se to po povicima, kao da ih je nešto izbacilo iz rutine, prodrmalo i prebacilo u posve novi kontekst. Bila je dovoljna tek sekunda, a pažnju je zadržao do kraja izvedbe za koju je osvojio ovacije. Tom je izvedbom pokazao koliko mu je stalo i do zdrave tradicije jazza, a učinio je to i u nastavku.

Naime, koncert je priveo kraju s dvjema obradama popularnih skladbi iz ranog razdoblja jazza: »It’s a Lonesome Old Town« i »Answer Me, My Love«. No i tu je naglasak na izvedbi, a skladba služi tek kao lagani poguranac. Radi se o istinskim biserima improvizirane glazbe. Izvedbe obiju tih skladbi objavio je i na spomenutom CD-u »Munich 2016«, što ukazuje na to da su to bile skladbe koje je izvodio u dodacima koncerata što ih je svirao na toj turneji. Naravno, svaki put drukčije.
Kao što je Jarrett i do sada bio idol mnogim naraštajima jazz pijanista, i ne samo pijanista, ovaj će njegov album također izvršiti velik utjecaj na jazz i ne samo jazz glazbenike koji djeluju na današnjoj sceni, ali i one koji će tek uskočiti u taj vlak. Što se tiče publike, ovo će izdanje biti referentno u vrednovanju današnje glazbe, ostat će primjer kvalitete, inventivnosti i estetike.