Kandidatkinja Radničke fronte vjeruje u promjene

Katarina Peović za Novi list: ‘Demokratski socijalizam je budućnost 21. stoljeća’

Damir Cupać

Snimio Vedran KARUZA

Snimio Vedran KARUZA

Vizija demokratskog socijalizma 21. stoljeća je budućnost koja će u nas možda i prije stići nego u bogate zemlje koje također pokazuju interes za ovu ideju, jer smo mi imali iskustvo oba sustava. Ljudi nisu slijepi, uz sve mane, u našem obliku socijalističkog eksperimenta - živjeli smo bolje



Katarina Peović prema ispitivanjima javnog mnijenja neće ući u drugi krug predsjedničkih izbora. Ali ona je u ovoj predsjedničkoj kampanji i te kako ostavila traga zbog načina na koju ju je vodila i zbog retorike koju je koristila, kakvu javnost dugo nije imala prilike čuti.


Ona se vrlo jasno pod sloganom »Za narodnu većinu, a ne bogatu manjinu« zalaže za demokratski socijalizam 21. stoljeća, odnosno za potpunu promjenu društvenog i političkog sustava.


Kao što navodi u svom programu »Demokratski socijalizam 21. stoljeća  je vizija društva koja podrazumijeva društveno vlasništvo – ekonomiju i imovinu dominantno u vlasti čitavog društva; društvenu proizvodnju koju organiziraju radnici; te proizvodnju kojoj cilj nije jurnjava za privatnim profitom, već zadovoljavanje društvenih moralno važnih potreba kao što su obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, prehrana«.


U socijalizmu je bilo bolje


Gotovo godinu dana ste u kampanji za predsjedničke izbore. Je li vam žao što ste se uopće kandidirali?




– Nije mi žao, prvi put se govori o potrebi korjenitih promjena, promjena sistema, a ne da se naše loše stanje tumači našim navodnim lošim mentalitetom. Mi degradiramo jer smo stavljeni u ekonomski okvir u kojem se ne možemo razviti. U ovoj kampanji je prava ljevica stala na stranu obespravljenih i poniženih. Obespravljenih i poniženih se sjete svi ali kako – ili uz pokliče lažnog patriotizma ili mjera štednje ili opskurnih teorija zavjere.



Rijeka je grad za koji se lijepi epitet »crvena«. Ali vi ste jako kritični kada je riječ o SDP-ovoj riječkoj vlasti. Zašto?– SDP je odgovoran za mnogo štošta, i osim folklora u domeni antifašizma malo što ostaje – a i tu se SDP više ne može kriti da su antifašisti jer potpisuju svakakve dokumente poput Rezolucije u EU parlamentu koja izjednačava nacizam i komunizam, kao što su za to glasali svi naši europarlamentarci. Riječki SDP ostaje u okviru tog prigodničarskog antifašizma i otpora nacionalizmu, ali u polit-ekonomskom smislu ni po čemu ne vodi nit zagovara lijeve politike i ništa nisu poduzeli da zaustave višedesetljetnu silaznu putanju Rijeke. Rijeka je u sedam godina izgubila čak preko 11 tisuća stanovnika. Unatoč golemoj devastaciji riječke industrije Rijeka je još 1995. godine bila prema BDP-u »per capita« čak 88 posto iznad hrvatskog prosjeka, da bi 2010. godine bila tek 11 posto iznad tog prosjeka, što jasno pokazuje i učinke SDP-ove lokalne politike ali i politike SDP-ovih vlada koje nisu gotovo ništa učinile za Rijeku.


U Hrvatskoj je gotovo pa svetogrđe sve što ima veze sa socijalizmom, a vi se zalažete za demokratski socijalizam 21. stoljeća. Jeste li imali problema zbog toga? I što je demokratski socijalizam 21. stoljeća?


– Imala sam i problema zbog korištenja riječi socijalizam i isticanja crvene zvijezde, pa i prijetnje koje više ni ne registriram. No potrebno je jasno komunicirati što je potrebno promijeniti i koji su razlozi našeg zaostajanja, koji su razlozi sve veće nejednakosti i nepravde – takva jasna pozicija ide protiv onih koji imaju izravne koristi od ovog sustava, ali i od ljudi koji su prevareni i obmanuti nacionalizmom i demoniziranjem svake vizije pravednijeg društva. Vizija demokratskog socijalizma 21. stoljeća je budućnost koja će u nas možda i prije stići nego u neke bogate zemlje koje također pokazuju interes za ovu ideju, jer smo mi imali iskustvo oba sustava. Ljudi danas uspoređuju, nisu slijepi, jasno nam je da smo uz sve mane, u našem obliku socijalističkog eksperimenta – živjeli bolje. Mirovine su bile 70 posto plaće, danas su jedva 39 posto plaće, radnici su imali sigurnost – danas je preko 90 posto ugovora na određeno vrijeme, a prvi smo u EU-u po broju ugovora do tri mjeseca, čak 1/3 ljudi je živjela u društvenim stanovima, danas se ulazi u dužničko ropstvo da bi se imalo krov nad glavom, čak 300.000 djece danas živi u siromaštvu u Republici Hrvatskoj. A Kolinda Grabar-Kitarović priča o vrstama jogurta… Danas, koliko god bilo obilja, veliki broj ljudi si ne može puno toga priuštiti, što onda znači izbor ako je to izbor samo za neke?


Karakter umjesto programa


Ankete vam ne daju nikakve izglede kada je riječ o ulasku u drugi krug. Kako to komentirate?


– Ne svodimo politiku na ankete, puno ljudi će čuti naše poruke i to nam je za sada primarni cilj. Nova ekonomska kriza koja po svemu sudeći dolazi, vjerojatno uvođenje eura, još privatizacije i deindustrijalizacije još će produbiti nejednakosti. Takvo će stanje političari na vlasti i dalje tumačiti nekim našim kvarnim mentalitetom – »takav smo mi narod« – i sličnim autorasističkim i autokolonijalnim konstrukcijama ili će pak huškati na nacionalne manjine ili imigrante kao izvor problema – a najčešće će činiti jedno i drugo. Naš je zadatak da prebacimo fokus s takve interpretacije na polit-ekonomsku dijagnozu koja će biti temelj za viziju drugačijeg društva i drugačijih rješenja za prevladavanje razloga obespravljenosti narodne većine.


Na desnoj strani političkog spektra vodi se pravi politički rat. S druge strane tvrdi se da ljevica nema kandidata osim Zorana Milanovića. Je li Milanović uopće kandidat ljevice?


– Milanović je kandidat koji nedostatak programa zamjenjuje karakterom – svakako nije kandidat ljevice jer je provjereno političar koji ne cijeni radnike ni obespravljene, koji je provodio najokrutnije neoliberalne mjere koje su štitile tajkune i degradirale radništvo. On je pokazao koga bi štitio da mu se ukaže ponovno prilika – to je pokazao zakonom o predstečajnim nagodbama kojima je opraštao dugove najbogatijima, a kome bi uzeo – to je pak pokazao Zakonom o radu koji je omogućio lakša otpuštanja i rastezanje do beskraja rada na određeno.


Sebi ću smanjiti plaću


Koliko je teško biti u kampanji vama koja se zalažete za potpunu promjenu društvene paradigme i shvaćaju li građani uopće o čemu pričate?


– Ništa nije teško kada vidite da vas ljudi podržavaju i da nam se priključuju. No jasno da nije jednostavan zadatak da se u šumi poruka radnici i obespravljeni odluče za postupne i korjenite promjene, a ne brza instant rješenja koja predlažu neki koji bi sebi povećavali ovlasti i glumili autoritarne vođe obećavajući brda i doline kao što je u ostalom obećavala i obećava Kolinda Grabar-Kitarović. Ona je doslovno spremna za iluzionističke i bajkovite laži pred kraj kampanje o nekim ogromnim novcima koje će Hrvati zarađivati ne zna ni sama kako, ali zna da će to biti – preko interneta. Ljudi će prije ili kasnije shvatiti koliko je to isprazna priča.


Vi ste najavili da bi u slučaju pobjede smanjili predsjedničku plaću na prosječnu hrvatsku plaću. Bi li to stvarno napravili ili je riječ o demagogiji?


– Od 2017. od kada sam u politici nisam niti lipe uzela od politike, sve svoje naknade iz mjesnog odbora gdje sam aktualna vijećnica i iz Skupštine grada Zagreba gdje sam bila vijećnica – donirala sam stranci za politički rad stranke. Koliko bi bilo aktivnih političara da svoje političke stavove artikuliraju pod tim uvjetima? Rekla sam i stojim iza toga da bih u slučaju pobjede kao predsjednica svaki mjesec zadržala iznos do prosječne plaće u Republici Hrvatskoj, a ostatak donirala za političko organiziranje i borbu koja će biti u svrhu mobilizacije obespravljenih radnika, nezaposlenih, umirovljenika.


Budući da vi ne vidite smisla u političkom sustavu kakav je danas, zbog čega ste se uopće kandidirali i nije li kandidatura podrška i davanje legitimiteta tom političkom sustavu?


– Radnička fronta i ja koristimo sve što nam je na raspolaganju da zagovaramo politike u korist većine, a protiv bogatih elita i to ćemo činiti i dalje. Izborne politike samo su dio našeg djelovanja – još je važniji rad na terenu s radnicima, sindikalistima, organiziranje prosvjeda, sudjelovanje u štrajkovima i svim oblicima radničkih borbi. Ulazak u predstavnička tijela koristimo i kako bismo stekli materijalna sredstva za svoj rad, a ne da bismo se osobno okoristili ili izgradili političke karijere.