Ne smatram da bi sustav visokog obrazovanja trebao biti odsječen od dinamike na tržištu rada, ali smatram da je svođenje sustava na servis za potrebe tržišta promašeno. Time se marginalizira kritička pedagogija nužna za ostvarivanje boljeg, pravednijeg društva
Uvođenje tržišnih principa u sve segmente društva, pa i u obrazovanje i znanost, tipična je posljedica neoliberalnog poimanja svijeta, u kojem se ekonomiziranje iz svijeta proizvodnje i potrošnje seli i prema svim drugim aspektima ljudskog djelovanja, istiskujući pojam i opseg javnog dobra i društvene solidarnosti. O tekućim procesima u visokom obrazovanju i znanosti, razgovaramo s doc.dr. Karin Doolan s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru.
– Da, javno dobro i društvena solidarnost nikako nisu dio neoliberalne terminologije. 2006. godine tadašnja je vlada usvojila Strateški okvir za razvoj Republike Hrvatske za period 2006.-2013. u kojem je neoliberalni diskurs privatizacije i kompeticije eklatantan. Navodi se kako ne smijemo očekivati da će se država pobrinuti za nas već se moramo osloniti sami na sebe, kako je konkurencija preduvjet za bolje rezultate i kako je privatno vlasništvo uspješnije od državnog. Ključni neoliberalni pojmovi individualizma, kompeticije i komodifikacije. Slažem se s Girouxom koji karakterizira neoliberalizam kao »najopasniju ideologiju povijesnog trenutka« koja između ostaloga izlaže tržišnoj logici one sektore društva koji tradicionalno nisu bili podložni toj logici kao što je obrazovanje ili pak zdravstvo.
Kako se očituje neoliberalizam u znanosti i visokom obrazovanju: student je potrošač, čovjek resurs… ?
– Neoliberalizam se u znanosti i visokom obrazovanju očituje u hiper-naglašavanju ekonomskog imperativa. O studijskim područjima se raspravlja u kontekstu njihove tržišne isplativosti, naglašava se vrijednost znanja koje je korisno za ekonomski razvoj, što za posljedicu ima na primjer uključivanje predstavnika gospodarskog sektora u upravljačke strukture znanstveno-nastavnih institucija ili se pak znanstveni projekti vrednuju i prema potencijalu za komercijalizaciju njihovih rezultata. Zagovara se kompeticija kroz rangiranje sveučilišta, stvara se enormni broj administrativnih poslova koji su akademski radnici prisiljeni preuzeti ne bi li dokazali svoju učinkovitost. Neoliberalizam se očituje i u smanjenim državnim izdvajanjima za te sektore. Zagovaraju se jednake mogućnosti u obrazovanju kako bi se povećao udio visokoobrazovanih pojedinaca kao preduvjet za ekonomski razvoj, a ne zbog vrijednosti društvene pravednosti. U neoliberalizmu cilj je kompetitivno sveučilište, a ne socijalno inkluzivno ili pak ekološki osviješteno sveučilište.
U jednom ste predavanju povodom ne tako davne studentske blokade upozorili na mogući scenarij u kojem netko neće moći doktorirati ili dobiti posao na fakultetu, ne više zato što mu radnja nije »politički podobna«, kao što je navodno bilo primjera u prošlom sistemu, nego zato što nije ekonomski profitabilna. Možete li to pojasniti? Ispada, dakle, da i danas, u demokratskom društvu, ima nepodobnih svjetonazora. Na kojoj se onda osi danas svjetonazori sudaraju – a čini mi se da je neka vrsta polarizacije tu sve više prisutna?
»Ne za profit«
Kako se ta polarizacija preklapa ili ne preklapa s političkim okvirom? Socijaldemokracija, od koje bi čovjek očekivao humanistički progresivne stavove u polju znanosti i obrazovanja, pokazuje upravo suprotne tendencije, kada govori o znanju kao robi, profitabilnim i neprofitabilnim granama i slično. Koje reforme dakle obilježavaju razdoblje i što nam u tom smislu govore?
– Ideal tipski gledano, socijaldemokratske obrazovne politike su u svojoj osnovi redistributivne, odnosno financijska sredstva usmjeravaju na intervenciju protiv nejednakosti u obrazovanju, a s ciljem doprinosa egalitarnijem društvu. Polazište im je prepoznavanje kako nemaju svi jednake mogućnosti u obrazovanju. S druge strane, naglasak neoliberalnih obrazovnih politika je na distribuciji financijskih sredstava na temelju različitih indikatora učinkovitosti. U tom su scenariju sredstva češće usmjerena na najviše sposobne, na »izvrsne« pri čemu je pretpostavka da je sustav meritokratski. U stvarnosti se često radi o hibridnim obrazovnim politikama. Primjer te hibridnosti u hrvatskom kontekstu su pilot programski ugovori u visokom obrazovanju. Dok u svom temelju sadrže distribuciju financijskih sredstava na temelju različitih indikatora učinkovitosti kao što su povećanje broja osoba sa završenim studijem u tehničkim ili prirodnim znanostima ili pak povećanje suradnje sveučilišta s gospodarstvom i lokalnom zajednicom, neki od ciljeva vezani su i uz inkluzivnost. Tako je jedan od mogućih ciljeva u programskim ugovorima i olakšanje pristupa studiju i podrška za vrijeme trajanja studija za studente slabijeg socio-ekonomskog statusa. Što se tiče uloge visokog obrazovanja čini mi se da je kod nas dominantan naglasak na visokom obrazovanju primarno kao mehanizmu ekonomskog razvoja. Martha Nussbaum polemizira s tom pozicijom u svojoj knjizi Ne za profit u kojoj izražava zabrinutost za prenaglašenost obrazovnog cilja stvaranja ekonomski produktivnog ljudskog kapitala, a ne kritički osviještenih i empatičnih građana. Ne smatram da bi sustav visokog obrazovanja trebao biti odsječen od dinamike na tržištu rada, ali isto tako smatram da je svođenje sustava visokog obrazovanja na servis za postojeće potrebe tržišta unutar nacionalnih okvira promašeno. Time se marginalizira kritička pedagogija koja je nužna za ostvarivanje boljeg, pravednijeg društva.
Kako taj diskurs »izvrsnosti«, stalne kompeticije, djeluje na motivaciju ljudi? Ta stalna i forsirana kompeticija, ne znam je li uvijek čak i najproduktivnija u takvim sustavima…
– Nemam uvid u empirijske podatke za to pitanje, ali rekla bih da kompeticija može djelovati dvojako. S jedne strane poticajno, a s druge frustrirajuće. Poticajno za onu manjinu koja ima šansu da pobjedi i frustrirajuće za većinu koji nemaju. O ovoj frustriranoj i anksioznoj većini piše Renata Salecl opisujući kapitalizam kao neurozu čovječanstva. Uzmimo kao primjer rangiranje sveučilišta kao oblik natjecanja u visokoobrazovnom sektoru na globalnoj razini. U tom natjecanju postoje pobjednici, oni »izvrsni« kao što su Harvard, Stanford, Cambridge ili Oxford koji su u rangiranjima u top deset svjetskih sveučilišta i kojima su takva rangiranja pretpostavljam i u interesu i onda postoje sveučilišta kojih nema ni na popisu. I sada se postavlja pitanje koliko je produktivan taj vid natjecanja kada on ne uzima u obzir strukturne čimbenike koji određuju mjesto na rang listi kao što su financiranje sveučilišta ili pak povijest institucije. Za koju poziciju bi se hrvatska sveučilišta trebala natjecati? U tom nepravednom sustavu »natjecanje« je za većinu sveučilišta na ovom svijetu frustrirajuće i demotivirajuće jer uključuje i na primjer nemoguću misiju brze produkcije nobelovaca. Postoje primjeri poznatih sveučilišta koja su odbila sudjelovati u rangiranjima argumentima kako ona ne govore ništa o tome kako se njeguje znanje na visokoškolskim institucijama ili koliko se pomaže studentima.
Karin Doolan je docentica na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru. Doktorirala je i magistrirala u području sociologije obrazovanja na Sveučilištu u Cambridgeu, a tijekom godina se usavršavala i na Sveučilištu Columbia u New Yorku te LSE-ju u Londonu. Njeni znanstveni interesi uključuju društvene nejednakosti u obrazovanju i obrazovne politike u visokom obrazovanju iz perspektive kritičke teorije. Sudjelovala je u brojnim zagovaračkim i istraživačkim nacionalnim i međunarodnim projektima fokusiranim na društvenu pravednost.
Podfinanciran sustav
No, nije li ideja – biti bolji, ići naprijed, otkriti nešto novo – nešto što se ionako u znanosti podrazumijeva, bez toga znanost i nije znanost, pa čemu toj ideji onda pridavati toliki prizvuk ekskluziviteta, elitizma, kao da je to nešto što tek sada otkrivamo, kao da sve kreće od nule? Prvo, ne bi li istina trebala biti dostupna svima, odnosno to bi bar trebala biti polazna točka, a drugo, je li sustav domaće znanosti i obrazovanja uistinu tako loš, da mu treba docirati na taj način?
– Mislim da ovdje valja razlikovati korištenje pojma »izvrsnost« kao retorički alat aspiracije za kvalitetu u znanosti koja je oduvijek prisutna i onda pojam »izvrsnosti« kako je korišten u dominantnoj obrazovnoj retorici. U pogledu potonjeg diskutabilno je kako definirati »izvrsnost«. S jedne strane o znanstvenoj izvrsnosti možemo govoriti u pogledu značajnog doprinosa fondu znanja. Europsko istraživačko vijeće promovira izvrsnu znanost kao istraživanja »na granici«, temeljna istraživanja koja prelaze disciplinske barijere i uključuju put u nepoznato i kao primjere navode bolje razumijevanje toga kako zvijezde nastaju i kako naši mozgovi rade. A možemo govoriti i o znanstvenoj izvrsnosti kao značajnom doprinosu razvoju industrije ili društva. U ovim se slučajevima radi o nečemu što je zapravo dohvatljivo samo manjem broju znanstvenika i u tom pogledu mi se ne čini produktivnim načelom za cijeli sustav. Mislim da je privrženost znanstvenoj kvaliteti ključna. Što se tiče ocjene domaće znanosti, uvjeti u kojima znanstvenici u Hrvatskoj rade uključuju podfinanciran sustav. Dok su ukupna ulaganja mjerena bruto domaćim izdacima za istraživanje i razvoj u EU27 zemljama 2 posto, u Hrvatskoj se ulaže 0,75 posto BDP-a. To zasigurno doprinosi komparativno gledajući niskoj znanstvenoj produktivnosti hrvatskih znanstvenika, iako naravno i u Hrvatskoj postoje znanstvenici koji usprkos tomu daju značajan doprinos svom području rada. Ono za što je teško naći opravdanje u našem sustavu je klijentelizam koji prožima sustav, obilježava izbore u znanstveno-nastavna zvanja kao i objavljivanje u domaćim časopisima. Ne bi smjeli imati situaciju kao sada gdje odluku o izboru u zvanje i objavljivanju radova donose ljudi koji se međusobno poznaju. Uz to, kriteriji za izbor u znanstveno-nastavna zvanja su kod nas zaista minimalni što ne doprinosi kulturi znanstvene kvalitete.
– Mislim da u Hrvatskoj različiti akteri različito koriste taj diskurs. Neki u sustavu znanosti diskurs izvrsnosti doživljavaju kao doprinos dovođenju sustava u red, pooštravanje kriterija pri čemu kao da zaboravljaju da se taj diskurs koristi i za ekonomsku intrumentalizaciju znanosti koja marginalizira doprinos javnom dobru koji daju brojna akademska područja. Neki ga pak koriste i kao opravdanje za podfinanciranje sustava ili rezove u sustavu. Prema toj poziciji ne treba ulagati više u loš sustav. No, znamo da postoji veza između investicija u znanost i znanstvene produktivnosti mjerene kao broj objavljenih znanstvenih radova, zemlje koje više ulažu su i znanstveno produktivnije. Hrvatski je sustav znanosti i visokog obrazovanja još uvijek velikim dijelom javno financiran i nismo svjedočili slučaju zatvaranja nekih smjerova jer nisu profitabilni kao što je to bio slučaj sa studijem filozofije na Sveučilištu Middlesex. Nadamo se da se nećemo morati nositi s takvim privilegiranjem komercijalnog nad akademskim.
Fetišizacija kvantitativnog
Koliko je to nas hrvatski, a koliko zapravo i globalni problem? Čini se, međutim, da upravo najsiromašnija društva, ona koja bi svoja postignuća, kakva god ona bila, morala još vise čuvati i cijeniti, najbrže prihvaćaju ideje koje se još ne stignu ni implementirati, a vani ih već prokažu kao prevladane? Kakve su najnovije tendencije u svijetu? Javljaju li se nove znanstvene paradigme, kao reakcija na neoliberalni okvir, koje već i naše inzistiranje na ekskluzivitetu čine zastarjelim?
– Rasprave o definiranju izvrsnosti, njenoj evaluaciji, o ulozi znanosti i visokog obrazovanja vode se naravno globalno. U pogledu evaluacije znanstvene izvrsnosti, mi trenutno imamo sustav koji omogućuje radikalnu subjektivnost, pogodovanje i klijentelizam i to oko zadovoljavanja minimalnih kriterija. To se mora hitno mijenjati. No, neki zagovaraju promjenu kriterija isključivo u smjeru kvantitativnih pokazatelja broja radova i citiranosti u visoko rangiranim časopisima na temelju uvjerenja da je to jedini način objektivne procjene znanstvene kvalitete. Reakcija na takvu fetišizaciju kvantitativnog je primjerice San Francisco Deklaracija o procjeni istraživačkog rada u kojoj se naglašava kako kvantitativni kriteriji ne smiju zasjeniti kvalitativne procjene. Takve su procjene vezane uz specifičnost područja, procjenu važnosti nekog znanstvenog rada na nacionalnoj razini ili pak opseg doprinosa koji je znanstvenik imao u radu ako se radi o koautorstvu. Zaključak da informacije o citiranosti nisu dovoljno robustne da bi ih se koristilo kao primarni indikator kvalitete proizlazi i iz bibliometrijskog pilot-istraživanja provedenog pod pokroviteljstvom Savjeta za financiranje visokog školstva u Engleskoj. Poučeni ovakvim iskustvima u našem sustavu bismo trebali onda težiti uključivanju i kvantitativnih kriterija i kvalitativne procjene pri evaluaciji znanstvene kvalitete pri čemu za kvalitativnu procjenu ne smiju biti zaduženi suradnici i prijatelji. S obzirom da smo se dotakle i obrazovanja, jedan od načina promišljanja alternative neoliberalnom naglasku na kompeticiji i komercijalizaciji je kroz paradigmu zajedničkih dobara koja u obrazovnom kontekstu znači prenošenje znanja potrebnih za održivi razvoj, za kritičko poznavanje sebe i društva kao ključnih znanja u borbi za društvenu pravdu, jačanje horizontalnih načina donošenja odluka ili pak otvoreni pristup obrazovnim resursima, uključujući i znanstvene članke. Trenutno imamo situaciju gdje objavljivanje u visoko citiranim časopisima koji najčešće nemaju otvoreni pristup znači omogućavanje profita izdavačima i ograničavanje pristupa znanju.
