Bez snažne podrške banaka teško je očekivati bilo kakav značajniji razvoj brodarstva u Hrvatskoj, tvrdi kapetan Berislav Vranić, priznati međunarodni stručnjak za prijevoz rashlađenih tereta morem. Stručnost kostrenskog  kapetana Vranića prepoznata je u brojnim svjetskim pomorskim organizacijama, od krovnog IMO-a (Međunarodne pomorske organizacije) čiji je ambasador, do Nautical instituta u Londonu čiji je član i potpredsjednik Odbora za imenovanja, te brojnih drugih, a odnedavno je i nositelj najvišeg državnog civilnog priznanja Madagaskara za zasluge u organizaciji izvoza ličija, jedne vrste voća koja je među najznačajnijim izvoznim proizvodima te zemlje. 

Vranić je rođen u Rijeci, ali njega se slobodno može nazvati kostrenskim kapetanom, gdje i danas živi. Iz tradicionalno je pomorske Kostrene, a karijeru započeo na brodovima Jugolinije, da bi  kasnije na brodovima za prijevoz rashlađenih tereta došao do zvanja kapetana, nakon čega seli u London i radi »na kraju«. Danas je savjetnik Sea Tradea, nizozemske kompanije s najvećom flotom brodova frižidera u svijetu, zbog čega je, kako sam kaže, više od sto puta godišnje »u zraku«, putujući širom svijeta. Uz to, vlasnik je tvrtke Damaco koja se bavi crewingom te tehničkim managementom. Bio je i brodovlasnik, s dva broda frižidera, a kaže kako bi se i opet upustio u taj posao, no u Hrvatskoj je to, zbog nepostojanja banaka koje bi bile zainteresirane da prate brodare, gotovo nemoguća misija.

– Odustao sam od brodarstva u trenutku kada sam prodao brodove. Trebalo je kupiti nove, ali nisam mogao dobiti potporu banke. U cijelom svijetu bez bankarstva nema ni brodarstva, to je vrlo jednostavno. U Hrvatskoj, nažalost, nema banke koja bi bila zainteresirana za poslovanje u brodarstvu i to je enorman problem. Dok se to ne uredi, nećemo imati nove brodarske kompanije. Ja bih i sada kupio brodove da imam banku iza sebe, ali njima se očito najviše isplati malim klijentima, građanima, davati kredite za automobile, stanove i slično, a pomorstvo ih ne zanima – kaže Vranić, ističući kako je segment prijevoza rashlađenih tereta i dan danas isplativ, uz odgovarajuće stručno znanje.

Zatvorena vrata

A toga mu ne manjka, što dokazuju i objavljene četiri stručne knjige na temu prijevoza rashlađenih tereta, objavljene na engleskom jeziku.

– Htio bih ući i u investiciju u novogradnji, ali vrata su zatvorena jer nemam poznanstava koja su očito presudna da bi banke ulagale u neki biznis, a ne činjenica da taj biznis donosi zaradu – ističe Vranić koji kaže kako brodarstvo u svijetu često prate manje, takozvane KG banke, u koje svoj novac investiraju manji poduzetnici i građani.

– Te banke onda kupuju brodove, one su u biti vlasnici broda, a njime upravlja za to specijalizirana kompanija za menadžment. U pravilu se inzistira da menadžment bude u istoj državi u kojoj je i banka, jer ga banka želi imati pod kontrolom. No mi svojih banaka više gotovo da i nemamo, a strane banke teško da će biti zaintesirane ulagati u hrvatsko brodarstvo i pomorstvo općenito – kaže Vranić. 

Uz slab, odnosno nikakav interes banaka, najvećom preprekom za stvaranje novih brodarskih kompanija drži i nezainteresiranost domaće politike.

– Nekad smo bili pomorska zemlja, a sad smo samo primorska. Apsurdno je da pomoraca imamo sve više, a pomorstvo u cjelini nam je sve slabije. Netko je za to odgovoran, kako za propast nekadašnjih brodarskih tvrtki, tako i za to što nisu stvoreni uvjeti da se brodarstvo regenerira, da opet stanemo na noge i tom segmentu. Politika je u cijeloj priči najodgovornija. Evo, primjerice, imamo mnogo tvrtki koje se bave djelatnostima vezanim uz pomorstvo, poput Jadrolinije, brodogradilišta i slično. Pametnom politikom bankama bi se moglo dati do znanja da će te tvrtke poslovati preko one banke koja će zauzvrat financirati pomorstvo i brodarstvo. A politika itekako može i samim brodarima osigurati poslove i opstanak na tržištu. Primjer je termoelektrana Plomin o čijoj izgradnji se već godinama govori. Je li ona potrebna ili štetna, u to ne ulazim, ali ono što bode u oči je da naša politika nije ni pokušala uvjetovati, recimo, da prijevoz ugljena, kojeg će trebati stotine i stotine tisuća tona, obavlja neka od domaćih brodarskih tvrtki. Jednako tako, u Rijeci se gradi Zagrebačka obala, gdje radove izvodi talijanska tvrtka koja je pobijedila na natječaju. Zašto nije uvjetovano da kamen za nasipavanje dovozi domaći brodar, zašto nitko na tome nije inzistirao – pita se kapetan Vranić, dodajući kako je to najjednostavniji način da država doprinese razvoju pomorskog poduzetništva, moguće i uz podršku stranih partnera.

Traže partnere

– Sea Trade, tvrtka za koju kao savjetnik radim već dugi niz godina, traži partnere za gradnju nekoliko manjih brodova frižidera. Vozarine su u tom segmentu i dalje vrlo dobre, a cijena takvog broda manja od dvadeset milijuna dolara. Vjerujem da bi se, s razumnom politikom i pristupom, uz takve partnere, lako moglo osnovati brodarsko poduzeće u Rijeci i nastaviti poslovati u tom segmentu – kaže Vranić.

Unatoč ovakvim nepovoljnim uvjetima za brodare, Vranić smatra da ima prostora da se stvari okrenu, prvenstveno zbog činjenice da Hrvatska raspolaže vrhunskim kadrovima i stručnjacima u pomorstvu, sposobnim ljudima koji su se dokazali na globalnom pomorskom tržištu, ali uz uvjet da dobiju potporu državnog vrha.

– Imamo zaista velik broj sposobnih, pravih stručnjaka. Prvi uvjet je da se takvi ljudi, sposobni, a ne podobni, biraju za ključne pozicije u pomorstvu. Ja u svojoj tvrtki neću zaposliti nikoga zato što je on član neke stranke, ali ću zaposliti onoga tko je sposoban, neovisno o njegovim političkim afinitetima. Tako bi se i država trebala ponašati. Stvari se mogu mijenjati kada bi se stručnjacima, dokazanim poznavateljima ovog posla, barem dala prilika da razgovaraju s ljudima iz vlasti koji bi ih bili voljni zaista saslušati. Tako se to radi u svijetu, ne mora političar na nekoj funkciji, primjerice ministra, biti stručnjak za sve, ali treba se okružiti stručnjacima koji znaju svoj posao. Tada nije teško biti uspješan, kad imaš oko sebe ljude koji su vrhunski u svojoj struci, zaključuje Vranić.