Kad su pravila u pitanju, za domaće i uvozno vrijedi isto – proizvođač sam nadzire svoju proizvodnju, a ako dovoljno samokontrole nema, riskira, no i potrošač nastrada
Mlijeko zatrovano mikotoksinima dolazi s domaćih farmi – konstatiralo je Ministarstvo poljoprivrede nedugo nakon što je potrošače obavijestilo da se iz prodaje povlače određena pakiranja trajnog mlijeka Dukata i Vindije. Dan kasnije, hrvatski su seljaci – proizvođači sirovog mlijeka, zgroženo reagirali, odgovarajući da mlijeko nije njihovo, već uvozno, da bi opasne, kancerogene plijesni, uskoro bile otkrivene i u bosanskom mlijeku namijenjenom hrvatskom tržištu.
Čije je zapravo kancerogeno mlijeko, u ovoj je priči, na kraju krajeva, manje bitno pitanje od pitanja tko je sve u lancu, od polja do stola, zakazao, odnosno nije obavio svoj posao. Kako je uopće moguće da je toksično mlijeko do stola stiglo, tim više što se moglo očekivati da će suša uzrokovati nastajanje plijesni, mikotoksina, na stočnoj hrani? Kako je moguće da se naše inspekcije oko toga nisu angažirale, i stočnu hranu, a zatim i proizvode životinjskog porijekla, temeljitije kontrolirale, odnosno kontrolirale općenito, na mikotoksine? To se propustilo učiniti, i netko će za to morati odgovarati, dok će posljedice, ekonomske i zdravstvene, biti velike.
A kad znamo da odgovarajuće kontrole, očigledno, nije bilo, što nam više uopće znači ona dobra stara da je naše, »domaće«, bolje od uvoznog? Ima li, na globalnom tržištu, između »domaćeg« i uvoznog više ikakve razlike? Nema, jer osim što polovicu onoga što pojedemo uvozimo, odnosno puno »domaćeg« proizvodimo iz uvozne sirovine, činjenica je i to da, kad su pravila proizvodnje u pitanju, za svih vrijedi isto – proizvođač sam nadzire svoju proizvodnju, a ukoliko dovoljno samokontrole nema, riskira, no i potrošač nastrada. Naše je zdravlje, bilo da jedemo »domaće«, koje to više nije, ili uvozno, isključivo u rukama proizvođača. Država hranu kontrolira, ali tek u malom postotku, sukladno planu monitoringa, ili, kao što je slučaj sada s mlijekom, ako postoji sumnja u zdravstvenu ispravnost.
Skeptični potrošači
Unatoč svim pravilima, potrošači su, s razlogom, sve skeptičniji, jer utrka za profitom ne zaobilazi ni najmanje proizvođače hrane. Dapače, kažu iskusni, više ne treba vjerovati ni »bakici« s placa, koja prodaje plodove iz svoga vrta. Ni ona se, radi većeg profita, sigurno ne može oduprijeti upotrebi pesticida koje će, ne znajući sa čim zapravo ima posla, možda koristiti i više nego što treba, »jer od viška glava ne boli«, i kad za »prskanje« možda i nije vrijeme…
Kad kupujemo voće i povrće na tržnicama ili u trgovinama, i možda se divimo »domaćem« zelenilu, ne znamo da nam velika većina te »zelenjave« dolazi izvana. Prošle smo godine, naime, voća i povrća izvezli u vrijednosti 477 milijuna kuna, a uvezli za čak 2,2 milijarde! Žitarica smo izvezli koliko i uvezli, oko 1,30 milijardi kuna, hrane za životinje, zanimljiv je podatak, izvezli za 320 milijuna, a uvezli za čak 1,2 milijarde kuna! Preračunato, riječ je o 160 milijuna eura, čak 50 milijuna eura više negoli što smo hrane za životinje uvezli 2010. godine!
Kad nam nude »hrvatsko«, nude li nam hrvatsko zaista? Jedemo li, na primjer, »dalmatinski« pršut, odnosno jedemo li pršut za kojeg je »sirovina« u Dalmaciji i rasla, kad Hrvatska vlastitom proizvodnjom zadovoljava tek deset posto potreba u proizvodnji pršuta? Kad jedemo sir, tko nam garantira da je mlijeko za taj sir proizvedeno u Hrvatskoj, a da nije, zapravo, riječ o mlijeku u prahu iz uvoza, ili pak sir iz uvoza, nazvan zatim našim imenom?
– Upravo tako. Na sir, gotov proizvod iz uvoza, koji je nastao iz mlijeka iz nekog drugog uvoza, jedan dan se »lijepi« jedan hrvatski naziv, drugi dan drugi, i tako redom. Kupujemo hrvatski sir hrvatskog imena, koji to ustvari nije. Iz BiH nam godišnje dolazi 40 milijuna litara mlijeka, a BiH sama vlastitim mlijekom zadovoljava osam posto svojih potreba. Odakle im onda toliko mlijeka za izvoz u Hrvatsku, ako ne iz uvoza? Isto je sa mesom, i svom ostalom hranom, napominje Mato Mlinarić, predsjednik Nezavisnih hrvatskih seljaka.
Među prvima se pobunio zbog izjave iz Ministarstva poljoprivrede po kojoj je kancerogeno mlijeko stiglo s domaćih farmi. Na upit zašto bi Ministarstvo poljoprivrede ako to nije točno, svojom izjavom bacalo ljagu na vlastite, domaće proizvođače mlijeka, Mlinarić odgovara kako je upravo to namjera države – uništiti male domaće proizvođače zbog jakog, prejakog uvoznog lobija.
Kontrola uvoza
Tko taj uvoz, u sve većim količinama, laboratorijski kontrolira, i tko nam može garantirati da mikotoksina, i drugih štetnih tvari, nema i u drugim proizvodima koje konzumiramo? Lani je križevački, referentni laboratorij za ispitivanje stočne hrane, na ispitivanje prisutnosti mikotoksina u stočnoj hrani dobio tek 18 uzoraka. Svi su, srećom, bili negativni, ali je i svako uzorkovanje seljak morao platiti sam, otprilike 300 kuna po uzorku. Tek sada, nekoliko dana od izbijanja afere sa mikotoksinima u mlijeku, kontrolira se sve, no pitanje je dokad će taj entuzijazam trajati. Europska su pravila, naime, drugačija, a sve češće afere s hranom otvaraju Pandorinu kutiju koja pokazuje sve manjkavosti sustava tzv. samokontrole proizvođača hrane, uvedenog u Europi prije osam godina. Prije takvih, modernih pravila, kontrolirali smo, cijela je Europa kontrolirala, sve što joj je na granice dolazilo, pa tako i mi, dok je i svako prehrambeno poduzeće imalo, čak i na desetke, svojih prehrambenih inženjera. Sada, međutim, u dobroj vjeri preuzimamo europske certifikate koji prate proizvod, i redovitim monitorinzima provjeravamo samo određene parametre, i u određenim periodima. Samokontrola zapravo znači da svatko tko sudjeluje u prehrambenom lancu, od polja do stola, treba garantirati za ono što proizvodi. Od polja do stola proizvođač certifikatom prati proizvod i »nadopunjava« ga, no jednako tako, u dobroj vjeri on proizvod, ili poluproizvod, sjeme ili namirnicu, sirovinu, preuzima od svog prethodnika, te ju nastavlja obrađivati, uzgajati, prerađivati, da bi ona jednom dospjela na stol krajnjeg potrošača. Želi li ostati na tržištu, svatko u proizvodnom lancu, dakle, mora brinuti o sigurnosti onoga što prodaje i proizvodi, i tu samokontrolu, dakako, plaća. Napravi li grešku, ili grešku zataji javnosti, plaća ju najviše. Kad je greška već na stolu, međutim, potrošaču zdravlje nitko ne može vratiti.
Prije dvije godine na njemačkim je peradarskim farmama u hrani otkriven izrazito opasan dioksin, no informacija je zakasnila devet mjeseci, koliko ju je nizozemski proizvođač hrane za životinje tajio. Što li je tek onda s kontrolom hrane u drugim, i daleko nerazvijenijim zemljama EU-a od Njemačke, i zemljama koje u EU još nisu?
