Na autobusnoj liniji 125 Zagrebačkog električnog tramvaja (ZET), onoj što vozi na relaciji Črnomerec – Gornje Vrapče, u ponedjeljak u 17.15 sati i nije bila velika gužva. Ljeto je, grad se dobrano ispraznio, ali ritual je na ovoj liniji, i to zahvaljujući jednom vozaču, jednak kao i kad je recimo jesenska špica a autobus pun onih koji s posla hitaju doma. »Poštovani putnici, želim vam ugodnu vožnju!«, kazuje Marijan Jurak u mikrofon prije nego što je ubacio u prvu i krenuo na put do Gornjeg Vrapča pa natrag na okretište. Put malo duži od pola sata, dakako kad gužve nema.

Znate li da vas vozi vozač za kojeg kažu da je najljubazniji vozač ZET-a – pitamo gospođu Emiliju Piškor, kojoj je ovo uobičajena ruta.
Veli da ne zna, ali da zna iz vlastitog iskustva da postoji vozač koji je uvijek lijepo pozdravi, a onda i ona njega.

– To tako lijepo izgleda da vam nemrem reći. Ali, trebali bi i putnici biti ljubazniji – veli nam Piškor.

Lijepa riječ je ono što popravi i najteže trenutke, kaže.

– Treba raditi s voljom svoj posao jer ako ga ne radite s voljom, nećete nikad uspjeti. Čovjek mora biti čovjek – ne dvoji Piškor.

Lijepa riječ je ono što popravi i najteže trenutke, kaže Emilija Piškor Siniši Paviću / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Pozitivan stav

Pozitivan stav, lijepa riječ i ljubav! To je, veli, »ubojica« svega lošega.

– I COVID-a!? – pitamo.

– I COVID-a – smije se ona, prije nago je sišla na svojoj stanici i poželjela nam da uživamo u svom poslu.

Za to vrijeme šofer Jurak suvereno vozi hirovitim asfaltom put Gornjeg Vrapča. Stigne on u retrovizoru primijetiti majku s djetetom i kolicima koja kasni na bus, pa ih pričekati. Pozdravi rukom poznata lica sa svoje rute. A ako se dogodi da ne reagira na vrijeme kod izlaska putnika, slijedi iskrena isprika: »Pardon, ispričavam se!« I tako, barem na ovoj ruti, devet puta tamo i amo za ove smjene. Mnogima bi dalo na živce. Jurak, međutim, kad doveze putnike na okretište i onu zadnju stanicu, uzme mikrofon te im zahvali: »Poštovane dame i gospodo, hvala na suradnji i povjerenju!«

Nakon što su putnici izašli na okretištu, Jurak je autobus 125 predao u ruke mlađem smjenskom kolegi Kristijanu.

Kako je sjesti za volan poslije ovakve legende – pitamo Kristijana.

– Teško. Nema mu premca, iskreno će Kristijan.

Dobar dan, hvala, doviđenja…

Dohvatite li se vi katkad mikrofona na sličan način – pitamo ga.

– Rijetko. Ovisi o situaciji – priznaje Kristijan.

– Fali mu malo hrabrosti. Morat će vježbati malo »na suhom«, dobacuje uz smijeh Jurak.

Smije se i Krsitijan na to, no još je to grlenije na naše pitanje hoće li Jurak znati moći bez mikrofona kad ode u mirovinu.

– Hahaha! Ne znam – smije se Krsitijan.

Marijan Jurak i sam je u čudu što je medijima zapeo za oko jer putnicima zna reći i kazuje; dobar dan, hvala, doviđenja. No vremena su upravo takva da smo u čudu kad naletimo na pozitivno, dobro, pristojno. A opet, činjenica je i to da nema u nas puno vozača gradskog prijevoza koji su se sjetili da mikrofon u autobusima može poslužiti i da se vožnja učini svima ugodnija. Jurak to radi godinama i lako moguće da je prvi i jedini koji se toga sjetio.

– Kad dolazim na određeno mjesto gdje će veći broj ljudi izaći iz autobusa, onda kažem: »Poštovane dame i gospodo, hvala na suradnji i povjerenju!« Zavisi i koje je doba dana; ako je došlo poslijepodne, onda dodam »ugodan ostatak dana«, petkom im poželim ugodan vikend, blagdanima čestitam Božić, poželim sretnu novu godinu – priča Jurak.

I kako ljudi reagiraju – pitamo.

– Pozitiva! – k’o iz topa će Jurak.

Mikrofon je vaš

Ali kako su samo reagirali onaj prvi put kada se usudio učiniti što se u pravilu ne čini i pozdraviti ih preko mikrofona!?

– E, to je bilo zanimljivo. Prvih pet buseva s mikrofonima je došlo u Dugave i treba s njima krenuti, a ja velim sebi – idem probati! I kad sam vidio koja je pozitiva… Još mi nitko nije došao da mi kaže što negativno, u stilu »što piješ« i »nemoj tako«. Da mi dođe, još bih i razmislio, ali nitko nije s tim došao i tako je sve krenulo – jednostavno će Jurak.

Pravila službe ništa ovakvoga ne brane, dapače, makar ne bi bilo uopće loše da ovakvo što propisuju. No kako je Juraku uopće palo na pamet da pozdravlja putnike?

– Kad su došli prvi ovakvi busevi, nije bilo govornih najava stanica, postaja. Pa nam je na sastanku rečeno da ako netko pita koja je sljedeća stanica, mi to preko mikrofona kažemo. I jednostavno mi je kliknulo! Baš sam navečer radio, pa sam poželio ugodnu i mirnu večer i laku noć putnicima. I to je to – kazuje Jurak.

Sve se dogodilo spontano. Jedino što očito treba talenta za govorenje u autobusu.

– Malo treba i hrabrosti. Evo, Kristijan bi mogao to probati, ali boji se reakcije. Boje se ljudi novoga – na to će Jurak.

Samo pozitiva – Marijan Jurak / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Puno zdravlja Marijanu Vrbanu

Dok smo čekali da krene linija 125, malo smo cimali i Jurakove kolege, a oni udarili u šalu pa vele kako je njemu važnije da mu radi u autobusu mikrofon nego klima.

– To je zezancija, lakše mi je bez mikrofona jer je jedna obaveza manje. Ali ljudi vele »dobar dan«, ja kažem »dobar dan« i tako od 1995. godine – govori nam Jurak.

U ZET je došao 1990. godine. Prijavio se za vozača, ZET je platio polaganje potrebne vozačke kategorije, a obaveza je bila te troškove i ulaganja vratiti kroz minimalno dvije godine rada.

– Položio sam D kategoriju, hvala Bogu isprve, i propise i vožnju. I kada sam došao u Podsused u garažu, dobio sam iskusnog vozača da me uputi u rad, rad s putnicima, s voznim kartama, u odnos prema vozilu… To je gospodin Marijan Vrban, kojem ovim putem u cvijetu starosti želim puno zdravlja. On je 47 godina proveo u ZET-u! – priča Jurak.

Dok priča, moli nas da, ako je moguće, spomenemo neke ljude koji su zaslužni za ovo što je danas. Recimo, Berač Marijan i Škvorc Vinko, koji su ga podučili tehnici vožnje na onim autobusima s klasičnim mjenjačima, a ne da su automatici kao danas. Ali i tad je uz promjenu brzina i opet od njih učio o dobrom odnosu prema ljudima.

– Dobar dan, izvolite, hvala lijepo i čim manje razgovora s putnicima. To je ono najvažnije jer kad pričate u vožnji, usporite se. A vidite kakav je promet i vozna vremena – veli nam Jurak.

Priznaje Jurak da se ne libi podsjetiti i putnike koliko vrijedi ona da lijepa riječ sva vrata otvara. Pa kad ga krenu pitati nešto bez pristojna uvoda, on im odgovara s – dobar dan! Dok ne shvate što su zaboravili reći.

– Ali sa osmijehom na licu – ističe.
Ništa bez osmijeha!? – velimo.
– Ja mislim da osmijeh otvara sva vrata ovoga svijeta – na to će Jurak.

Marijan Jurak / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Domovinski rat i povjerenje na povratku

Njegovu vozačku karijeru na tren prekida Domovinski rat. Dio je 100. i 144. brigade Hrvatske vojske.
– Ratni zapovjednik mi je bio Alija Abdulah Bečirević, kojega ću pamtiti cijeli život jer je stvarno bio zapovjednik za sve. On nikada nije došao među svoje ljude na teren da nije donio makar deset deka kave. To je nama značilo neopisivo puno. On je bio prvo čovjek pa zapovjednik – ističe Jurak.
Domovinski rat, povratak i dolazak niskopodnih autobusa, ovih s mikrofonom i automatikom. Juraka naziva šef prometa i javlja mu da je predviđen za niskopodne autobuse. Ostavilo ga je to u čudu, tek je pet godina bio u ZET-u, ali odluka je pala. Zaslužio je povjerenje da skrbi za autobus nov novcat i moderan, vrijedan nekih 250.000 tadašnjih njemačkih maraka.
I to je taj s mikrofonom – velimo.
– To je taj s mikrofonom – »priznaje« Jurak.
Godina je dakle 1995. a mediji tek sad otkrili da imaju pred nosom najljubaznijeg vozača autobusa!? Smije se na to Jurak, kaže, ne radi on ovo zbog medija. Inače, u njega je, kako doznajemo, često ideja kako unaprijediti sam posao. Pače, i sindikalno je aktivan, pa je prvi odgovor na pitanje što treba učiniti da vozačima autobusa postane posao lakši, da ih ne vrijeđaju i napadaju neodgovorni ljudi, a bez ikakvih sankcija praktički, ovaj: »Vozač autobusa treba postati službena osoba na radnom mjestu. I kad se netko približi vozaču verbalno, njega se treba tretirati kao napad na službenu osobu, da to nije prekršajno djelo, nego krivično.« Samo, to bi trebali, dodaje, riješiti oni koji u Saboru sjede, ali oni to ne čine. Možda, reklo bi se, i zato što se autobusima ne voze.
Marijan Jurak mogao bi, i vjerojatno hoće, za jedno tri godine u mirovinu.
Ali nemate nasljednika!? – primjećujemo.
– Ti je poslovodstvo, oni će ga smislit’ – duhovito će Jurak.
Samo, kako će ga izmisliti kad se za ovo treba roditi, s tim talentom da se lijepo priča, pa i u autobusu.
– Ja sam samo vozač autobusa. Opet ponavljam, 90 posto kolega radi posao možda i bolje od mene. Jedina je razlika taj razglas – naglašava Jurak.

Marijan Jurak – najljubazniji vozač ZET-a / Foto Davor Kovačević

Pozdrav kolegama

Pitamo Juraka što bi iz ove priče mogli naučiti gradski prijevoznici u drugim gradovima, recimo Rijeci, Splitu. On na to mudro zbori da bi prvo trebao u Rijeci provesti barem pola godine da o tome može kompetentno pričati.
– Ali Autotrolej i Riječane pozdravljam, baš kao i Imoćane, Splićane i sve druge s kojima se nalazimo na sportskim susretima povodom godišnjice Sindikata vozača i prometnih radnika ZET-a. I baš nam je lijepo – pozdravlja Jurak.
Ali ja čujem da je i u takvim situacijama i prigodama mikrofon vaš – kazujemo Juraku ono što smo neslužbeno doznali.
On kao da se malo iznenadio, da bi na to u svom stilu kazao: »Ne radim ništa, ako me se ne traži!«
Takav je Marijan Jurak, najljubazniji vozač ZET-ova autobusa. Ono što smo mi za vožnje od Črnomerca do Gornjeg Vrapča primijetili jest i da ima oko za lijepe putnice, a bome je demonstrirao i zavidnu vještinu pričanja viceva, pri čemu ne štedi ni vozače. Vicevi su i jedna od tema razgovora što ih vodi s ekipom s posla, s društvom s kojim dijeli samo smijeh i pozitivu. Pa i njih nabraja; Mirko, Mate, Vice, Ljiljanka, Branko! Tu se, s njima, brusi dobra volja. Uz njih je težak posao vozača lakši.
Kažete, pozitiva. Dobro, zašto je nema više oko nas – pitamo.
– Ma. Svuda je pozitiva – ne da se Jurak.
Čini se, primjećujemo uz smijeh, kao da ne živimo u istim gradu i zemlji.
Dakle da se drugi put rodite, i opet biste bili vozač autobusa? – velimo mu.
– Ne znam kaj bi bil’. Velite da znam radit’ s ljudima, pa možda bih bio predsjednik države – kaže.
– Da ima škola za to, i ja bih rado bio predsjednik države – priznaje i nižepotpisani novinar.
– Ma sigurno bih s ljudima radio. Ali s pravom ekipom. Samo pozitiva – zaključuje Jurak.
Za kraj teksta evo odjave, njegova dakako, koja kaže: »Za kraj pozdravljam sve profesionalne vozače u Hrvatskoj, posebice čitatelje Novog lista, i kolege i kolegice iz cijeloga ZET-a!