Hrvatska danas, 2015. godine nije fašistička država. Hrvatska danas, 2015. godine, međutim, nije više ni antifašistička država. Bez obzira što piše u njenom Ustavu, bez obzira na to što desnica (još) nema saborsku većinu i Vladu, bez obzira na ovotjedna svečana obilježavanja 70 godina pobjede nad fašizmom i oslobođenja zemlje – Hrvatska, nema nikakve sumnje, nije više antifašistička zemlja. 

  Za to što je Hrvatska postala danas i, još mnogo više, za ono što bi vrlo lako mogla biti sutra, teško je naći baš precizno ime. Rasnih zakona i konc logora nema, na snazi je (još) liberalno demokratsko uređenje, ali opet, diskriminacijski zanos koji već godinama titra u zraku gust je i ljepljiv. Vrijeme je neobjavljenog lova na drugačije, bilo kakve, na njihove brakove, na njihova pisma, na njihova politička uvjerenja, na njihovu slobodu govora. Drugačiji uglavnom još nisu i fizički ugroženi, ali zanos je, valja ponoviti, u zraku, gust i ljepljiv. I sve opklade za sutra su na stolu, u zemlji koja pluta između fašizma i antifašizma, prava i diskriminacije, slobode i pritiska – i to u krivom smjeru. Hrvatska danas, 2015. godine je anti-antifašistička država. Sa solidnom prognozom da će biti još gore. 

 Povratak Jugoslavena

Kad je prije sedam godina krenula svjetska gospodarska kriza (za koju je tadašnja HDZ-ova Vlada tvrdila da se neće preliti na Hrvatsku) moglo se predvidjeti da bi se mogle događati gadne stvari na političkoj sceni. Duboke gospodarske depresije rađaju totalitarne lidere, njihove epolete, bijele konje i golu silu. Uostalom, nakon jedne takve svijet je dobio Führera. No, za Hrvatsku ipak nije trebalo previše strepjeti, zaboga, zemlja je taman trebala ući u Europsku uniju, a krajem 2011. godine dobila je i vlast lijevog centra, koja je po definiciji osjetljivija na diskrminacije bilo kakave vrste. Bude li se, međutim, jednog dana pisala povijesna kronika hrvatskog zaokreta od antifašizma (i demokracije kakvom je uglavnom shvaća zapadni svijet) jedan od ključnih datuma mogao bi biti baš 4. prosinca 2011. godine. Dan kad je HDZ sišao s vlasti. Uskoro je postalo jasno da se za povratak sredstva neće birati. 

  U kampanji za predsjednika poražene stranke Tomislav Karamarko je lansirao tvrdnje koje smo dugo smatrali potpuno preživljenima; o »crvenima«, »Jugoslavenima« i ostalim stvarima koje HDZ nije koristio još otkad im je maskota »narodnog pokreta« bio zaboravljeni Mirko Čondić. 

  Polagano bujanje mržnje prema vlasti i njihovom »bezbožnim« nakanama, poput one da uvedu spolni odgoj u škole, ili da defacto dekriminaliziraju medicinski potpomognutu oplodnju, dobilo je svoje lice i preciznu artikulaciju u siječnju 2013. godine, kad je pomoćno zagrebački biskup Valentin Pozaić zazvao novu »Oluju« protiv komunista na vlasti koji da su krenuli zavoditi svoju diktaturu. »Oluja« je, podsjetimo, bila oružani sukob.

  Ruža i Željka

Nije dugo trebalo pa da nova heroina hrvatske politike, već s proljeća postane otužna Ruža Tomašić, čelnica jedne od pravaških strančica (koja ju je, u skladu s modernom političkom povijesti pravaša, u međuvremenu istisnula s funkcije, pa je otišla u – novu stranku s korijenom u pravaštvu), koja je u izbornoj kampanji za Europski parlament gotovo pa citirala čuvenog Viljušku iz filma »Lepa sela, lepo gore«. Viljuška, arehtipski lik četnika zaraslog u gustu bradu je, naime, nadimak dobio jer je to oruđe za jelo nosio oko vrata kao znak vlastitog srpstva – dečko je pred rat negdje na TV-u čuo da su Srbi jeli vilicama dok su Europljani hranu još grabili rukama. Isto to, doduše bez vilice oko vrata, prepričala je Tomašić na jednom skupu kao, jasno, znak povijesne uljudbe i superiornosti Hrvata. Pritom je još poručila da je Hrvatska zemlja za Hrvate, a da su ostali gosti. 

  Nakon toga, Tomašić je dobila uvjerljivo najveći broj preferencijalnih glasova na koalicijskoj listi HDZ-a. I to dva puta. A sad pokušava come-back recepturama za čišćenje Srba iz Hrvatske, bez suvišnih mrlja. 

  Ljeto i jesen te 2013. godine su, međutim, donijele prvu pravu operacionalizaciju onoga što je na ovom istom mjestu 30.11. te godine ocijenjeno kao »početak križarskog pohoda na društvo«. Danas zaboravljena heroina ultradesnice, Željka Markić, i njena udruga »U ime obitelji« organizirala je referendum kojim se diskriminacija po osnovu spolne preferencije digla na ustavnu razinu – zabranjeni su brakovi između osoba istog spola. Dvotrećinskom većinom. 

  Otprilike u isto vrijeme na istoku Hrvatske razgorila se čekić-revolucija. Kako su novim popisom stanovništva Srbi u Vukovru prešli trećinu, dobili su pravo na natpise na vlastitom jeziku i pismu. Table na ćirilici, međutim, razbijale su se na prosvjedima, a već dvije godine je Vukovar na Dan sjećanja poprište sramotne podjele na »naše« i »njihove« koju forsira HDZ. Imaju i pravno »uporište«: Ustav po HDZ-ovim magovima pravne procedure otprilike veli da se manjinama ne treba davati prava tamo gdje bi to moglo nervirati većinu. 

 Vrhovna anti-antifašistkinja

A nakon »pedera« i Srba na udar su, napokon, došli i loši Hrvati. Karamarku je lustracija postala predizborni poklič, kao i obećanje da će nakon dolaska na vlast svesti SDP na pet do šest posto. Šefu HDZ-a zasmetalo je i što svatko u ovoj zemlji može javno pričati što ga je volja, pa čak i protiv Tuđmana, Šuška i Domovinskog rata, pa je u nekoliko navrata dao do znanja kako to »neće dopustiti« kad dođu na vlast. Pravu kriminalizaciju slobode govora oko Domovinskog rata najavio je, pak, HDZ-u blizak sudac Ivan Turudić, pa se već računa kako bi korištenje prava na izražavanje Hrvate uskoro moglo koštati tri do pet godina zatvora. 

  I naravno, u Savskoj je odmah po uhićenju Milana Bandića niknuo čuveni šator, iz kojeg se ustajno emitiraju nejasni zahtjevi o »pravim branitelja« i vrlo jasno zveckanje oružjem. Najnovija u nizu prijetnji pučem je ona koju je u četvrtak navečer izgovorio Josip Klemm najvivši da 30. svibnja na Markov trg kani dovesti – ratne postrojbe: »Zamislite kad se ratne postrojbe postroje i kažu što imaju reći ovoj Vladi«, upitao se Klemm urbi et orbi. 

  I tako se Hrvatska sigurnim korakom udaljavala od svih prava čiji je simbol i pobjeda antifašista u Drugom svjetskom ratu. No, za doista brutalni i neočekivani otklon od samog antifašizma ipak je trebalo sačekati dolazak Kolinde Grabar-Kitarović.