Odvjetnik Goran Suić pristao je pojasniti i prokomentirati kupoprodaju kuće u Novom Vinodolskom.

   Kuća je, kaže, izgrađena 1935.-1936. godine, a upisana je kao jednokatna kuća i dvorište 1937. godine. Prvi gruntovni vlasnik upisan na z.k. čestici br. 3731/8 1937. godine bio je Franko Sokolić.

   – Od trenutka gradnje pa do danas objekt je iste veličine i to jednokatna kuća s time da u trenutku moje kupovine nije se radilo o vili s bazenom kao što navodite već naprotiv o zapuštenom objektu bez vrata i prozora, koji je bio napola razrušen i spaljene unutrašnjosti. Što se tiče same kupoprodaje, objekt sam kupio kao izvanknjižno vlasništvo uz obvezu gospodina Ž.D. da ishodi suglasnost Ministarstva pravosuđa i da ga uknjiži na svoje ime. Da se to nije dogodilo gospodin Ž.D. morao bi mi vratiti plaćeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Kako je Ministarstvo pravosuđa imalo uvid u kompletnu dokumentaciju i temeljem te dokumentacije izdalo Suglasnost na kupoprodajni ugovor između Špedtransa Maribor kao prodavatelja s jedne strane i Ž.D. s druge strane kao kupca nekretnine u Novom Vinodolskom, smatrao sam, a i danas mislim, da je procedura obavljena na pravilan i zakonit način. Oko same procedure u Ministarstvu nemam saznanja pa ćete to morati pitati odgovorne osobe u Ministarstvu pravosuđa ili gospodina Ž.D.

Drugi, manje važan, akter priče je Ž.D. kontroverzni poduzetnik iz Zagreba, nekadašnji poslovni partner određenih HDZ-ovih struktura i ključni protagonist malverzacija sa zemljištima na jednom srednjodalmatinskom otoku, a do kojeg do zaključenja ovog broja nismo mogli doći.

   Provjerom u registru Okružnog suda u Mariboru utvrdili smo da je u Špedtransu Maribor, nakon provedene slovenske pretvorbe, 25. siječnja 1995. otvoren stečaj. To pak znači da se tom nekretninom u Sloveniji nije moglo raspolagati bez suglasnosti stečajnog upravitelja. Daljnjom provjerom ustanovili da je kupoprodajni Ugovor između Špedtransa i Ž.D. s kupoprodajnom cijenom od 139 tisuća maraka, sklopljen u srpnju 1992. godine, a potpisan tek 15. ožujka 1999. godine. Prvi je problem nastao kad je javni bilježnik u Mariboru solemnizirao taj ugovor prihvaćajući da se u ime Špedtransa kao potpisnik pojavljuje Alojz Dikaučić, direktor te mariborske tvrtke.

Problem postoji zato što je prema podacima iz izvatka sudskog registra Okružnog suda u Mariboru Alojz Dikaučić 25. veljače 1991. imenovan direktorom Špedtransa Maribor, 28. rujna 1994. je razriješen, a 25. siječnja 1995., na dan otvaranja stečaja, i službeno brisan iz sudskog registra. Postavlja se pitanje kako je Alojz Dikaučić kao navodni direktor Špedtransa punih pet godina nakon što je brisan kao direktor te pune četiri godine nakon što je otvoren stečaj Špedtransa sa stečajnim upraviteljem Demetrijom Zagrajšekom iz Maribora kod javnog bilježnika potpisao Ugovor o kupoprodaji kojim je Ž.D. postao vlasnik prekrasne novljanske vile.

Promaklo im

Nevjerojatno, no potpisniku Suglasnosti, ministru Ivaniševiću ili, još vjerojatnije, nekom činovniku koji mu je pripremao dokumentaciju za davanje Suglasnosti, promaklo je, a pitanje je da li slučajno ili s namjerom, da Špedtrans Maribor nije više d.o.o. već da je godinama Špedtrans u stečaju, što u dokumentaciji, odnosno Suglasnosti nije navedeno, a bitno bi mijenjalo stvar.

   Isto tako, Ministarstvu pravosuđa promaklo je, opet je pitanje da li slučajno ili s namjerom, kako je kupoprodajni ugovor s Ž.D. od 15. ožujka 1999. u ime Špedtransa Maribor potpisao Alojz Dikaučić, razriješen dužnosti pet godina prije no što je svoj potpis stavio na taj dokument. U tom trenutku stečajni upravitelj Špedtransa u stečaju bio je Demetrij Zakrajšek. Po svemu sudeći, Suglasnost je Ž.D. od Ministarstva pravosuđa želio i uspio pribaviti 31. svibnja 2000. godine kako bi tom nekretninom u RH mogao slobodno raspolagati.

To je i učinio samo devet dana kasnije: naime, 9. lipnja 2000. Ž.D. se, temeljem sporno dobivene Suglasnosti, upisao u zemljišnim knjigama kao vlasnik vile koju je isti dan, dok se još tinta na vlasničkom listu nije ni osušila, prodao odvjetniku Goranu Suiću. Taj zagrebački odvjetnik, poznat kao prvi član Sanaderovog tima, isti je dan, 9. lipnja 2000., sebe upisao kao vlasnika stare vile. Zanimljivo, ali i očekivano, Suić je Ž.D. isplatio za isti kupoprodajni iznos od 139 tisuća ondašnjih njemačkih maraka koji je Ž.D. inače sedam godina prije dogovorio sa Špedtransom.

Netočni podaci

Ova se sasvim logična pitanja mogu tumačiti na razne načine, posebno nakon što je postalo jasno i da je Suglasnost pribavljena na dvojben način. Naime, da situacija bude dodatno zakomplicirana i još više sporna zaključili smo po tome što je 1999. godine potpisan Međunarodni ugovor između Hrvatske i Slovenije o uređenju imovinsko-pravnih odnosa po kojem prestaje važiti Uredba o zabrani raspolaganja stranom imovinom u Hrvatskoj. Iz tog Međunarodnog ugovora proizlazi kako nakon 1999. godine više nije bilo potrebno davanje suglasnosti na kupoprodajne ugovore između Slovenije i Hrvatske.

Nadalje to znači da je Suglasnost ministra pravosuđa, s ionako krivim ključnim podacima, donesena neosnovano. Bez obzira na to, upravo je ta Suglasnost, kao što je navedeno u vlasničkom listu vile, među ostalim navedena kao jedna od osnova upisa Ž.D. kao vlasnika vrijedne nekretnine. Na taj način službenici u zemljišno knjižnom odjelu proveli su upis vlasništva temeljem dokumenata u kojima ključni podaci nisu bili točni.