Nikog ne zanima od čega ovaj čovjek živi, što ima za reći, pokazati i dokazati. Pisao je dosad predsjedniku, ministrima, udrugama za zaštitu ljudskih prava, saborskim zastupnicima, inozemnim veleposlanstvima... Pomoć nije dobio
Dabogda skupljao dokumente dokazujući državi da si u pravu. Tako bi mogla glasiti strašna kletva koja je stigla Matu Jurišića, inženjera strojarstva starog 78. godina, kojem je država prije pet godina oduzela mirovinu i ostavila ga bez ikakvih primanja. Jedan sudski spor okončan je u njegovu korist, ali Hrvatski zavod za mirovinsko ponovo je ukinuo rješenje o njegovoj mirovini pa je Jurišić pokrenuo i drugi spor, čiji završetak očekuje za četiri godine. Noću se budi, lista pedesetak dokumenata koje je u ove četiri godine skupio o svom slučaju.
Danju obilazi šaltere, prikuplja dokumente ili traži kakav posao, da bi se imalo od čega živjeti. U isto vrijeme HZMO se dopisuje s Fondom za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske. Razmjenjuju dopise, upite i odgovore, a Matu Jurišića nitko ništa ne pita.
– Očito je da čekaju i da se nadaju da ću brzo umrijeti, kaže rezignirano Jurišić, rođeni Banjalučanin, koji je po ratnoj muci postao stanovnik glavnog grada Hrvatske. Nikog ne zanima od čega ovaj čovjek živi, što ima za reći, pokazati i dokazati. Pisao je dosad predsjedniku, ministrima, udrugama za zaštitu ljudskih prava, saborskim zastupnicima, inozemnim veleposlanstvima… Pomoć nije dobio.
Ovo je prvi put da njegova priča izlazi u javnost, iako se obraćao nizu redakcija; novinama, televizijama, radio postajama, internet portalima. Novinari, naime, pomalo zaziru od ovakvih priča i ljudi koji hodaju unaokolo s hrpom dokumentacije, spremni do sutra pričati o svojoj muci. Evo u čemu se sastoji muka Mate Jurišića.
Početak kalvarije
– Odradio sam u Banja Luci i Zagrebu već prije rata dovoljno staža za mirovinu. U Zagrebu sam radio preko deset godina u poduzeću Gradina. U Banjaluci me zatekao rat, a s obzirom na to da sam bio još u snazi bojao sam se da će me pozvati u vojsku. Obratio sam se poznaniku, Šemsudinu Kurspahiću, koji radio u mirovinskom. On mi je 1. travnja dao privremeno rješenje o prijevremenoj mirovini, koje sam nosio u džepu kako bi ga pokazao ako bi slučajno stigao vojni poziv. Rekao je: to ti za mirovinu ništa ne znači, nećeš je dobivati, ali neka papira za svaki slučaj, priča Jurišić. S tim papirom počinje njegova kalvarija. U Banja Luci je imao privatnu tvrtku, u koju će mu s početkom rata u Bosni provaliti vojska. Njegovog poznanika Kurspahića uhvatila je panika, jer nije Jurišić bio jedini koji je dobio privremeno rješenje za mirovinu koje je služilo za izbjegavanje vojne obaveze.
– Sredinom prvog mjeseca 1992. godine Kurspahić je, kako bi se pokrio, izdao na moje ime konačno rješenje o ostvarivanju prijevremene mirovine. To rješenje ja ću dobiti tek nakon 15 i više godina, kad sam ušao u sudski spor sa HZMO-om. Nikad do tad ga nisam vidio, niti sam ikad primio mirovinu Republike, Srpske, BiH ili tko je već daje, kaže umirovljenik bez mirovine.
Volontiranje u Caritasu
Kad je nastupio rat, Jurišić je otišao biskupu Franju Komarici i tražio zaštitu, jer ono Kurspahićevo rješenje o prijevremenoj mirovini više nije bilo nikakva garancija da će ga vojska zaobići. Biskup mu je pomogao uzevši ga kao volontera u Caritas. Dao mu je pritom potvrdu da je tamo stalno zaposlen. U Caritasu je volontirao, vozio je kamione u konvojima humanitarne pomoći. Na temelju Caritasove potvrde izdano mu je i rješenje o obustavljanju isplate mirovine, iako mu mirovina nikad nije niti isplaćivana, niti je do sudskog spora sa HZMO-om vidio konačno rješenje o mirovini. U dnu tog dokumenta zapisao je: »Ovo rješenje nisam nikad primio. U to vrijeme istjeran sam iz stana te nisam mogao ispraviti netočnosti u rješenju.«
O slučaju Mate Jurišića tražili smo pojašnjenje u Hrvatskom fondu za mirovinsko osiguranje. Dobili smo ovakav odgovor: »Nakon sklapanja Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i BiH pokrenut je postupak za ponovno određivanje mirovine na temelju odredbi tog Ugovora. Međutim, Fond penzijskog i invalidskog osiguranja, Filijala Banja Luka, u lipnju je 2005. odbio zahtjev g. Jurišića za ponovno određivanje mirovine, prema navedenom Ugovoru, s obzirom na to da je pravni prednik Društveni fonda za PIO Bosne i Hercegovine već priznao pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od 1. travnja 1991., te je rješenjem istog fonda u rujnu 1993. isplata obustavljena zbog zaposlenja. Iako se Jurišiću dolaskom u RH kao korisniku mirovine iz BiH do 8. listopada 1991. nastavilo s privremenom isplatom, nakon saznanja da mu je Fond penzijskog i invalidskog osiguranja u Banja Luci priznao pravo na mirovinu prestali su postojati uvjeti i za priznanje i za isplatu mirovine u RH i to od 1995. godine. Prema odredbama Ugovora g. Jurišiću je moguće, u RH, ponovno odrediti mirovinu isključivo za staž ostvaren u Republici Hrvatskoj jer je pravo na mirovinu koje je ostvareno prije 8. listopada 1991. obveza nositelja mirovinskog osiguranja Bosne i Hercegovine. (…) Središnja služba Zavoda je donijela rješenje o prestanku prava na mirovinu budući da prema propisima nije moguće ostvariti i primati dvije mirovine u istom razdoblju na temelju istih razdoblja mirovinskog staža. Na navedeno rješenje g. Jurišić je podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske, te je postupak u tijeku.«
Kad je istjeran iz stana uvidio je da glavu drži na panju i izbjegao u Zagreb. U Zagrebu je još malo radio pa 25. rujna 1993. godine stekao pravo na prijevremenu mirovinu. Dvije godine kasnije dobio je i rješenje o starosnoj mirovini. Mirovinu je u Hrvatskoj primao 14 godina, a početkom 2008. godine uslijedio je šok.
– Po pravu nadzora poništavaju se rješenja HZMO-a, stoji u dokumentu kojim je Jurišiću obustavljena isplata mirovine. Odmah je uložio tužbu Upravnom sudu RH, a presuda je donesena tri godine kasnije. Sud je uvažio Jurišićevu tužbu i poništio rješenje HZMO-a kojim je umirovljeniku ukinuta mirovina. HZMO tad donosi novo rješenje, koje kaže da mirovinu svejedno neće dobiti, jer pravo na nju ostvaruje u Republici Srpskoj. Jurišić je podnio novu tužbu Upravnom sudu, a presudu očekuje za četiri godine.
Nitko ništa ne pita
U međuvremenu, rekosmo, obilazi šaltere i skuplja dokumente koji govore da uistinu nikad nije primio niti jednu mirovinu u Banja Luci. Iz Republike Srpske HZMO-u su poslali rješenje kojim se Jurišiću odbija zahtjev za preračun penzije. Taj zahtjev u Banjaluku je, kaže Jurišić, stigao iz HZMO-a. U obrazloženju stoji da nema pravne osnove da se Mati Jurišiću preračuna mirovina. Također, iz Banja Luke je umirovljenik dobio dokument u kojem stoji da tamo nikad nije primio mirovinu, jer je »odselio«. Jurišić je, podsjetimo, iz Banja Luke odselio s plastičnom vrećicom u ruci, kako se tih godina i inače selilo iz grada u grad, s jednog teritorija na drugi. S jednog teritorija na drugi sad idu pisma HZMO-a i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske. Jurišić je u tim pismima u glavnoj ulozi. – Mato Jurišić je pravo na privremenu starosnu mirovinu ostvario 1. travnja 1991. godine, ali ista nikad nije bila u isplati, jer je imenovani neposredno nakon toga promijenio adresu stanovanja, pišu Banjalučani, napominjući da »nije bilo osnove za pokretanje postupka sukladno članku 43. Ugovora o socijalnom osiguranju između Hrvatske i BiH. «
U HZMO-u pak tvrde da je Jurišić u Hrvatskoj imao samo tri mjeseca i 15 dana staža, iako u njegovoj radnoj knjižici stoji da je u Zagrebu radio preko deset godina. Mato Jurišić sad nije ni tamo ni ovamo. Eno ga na Upravnom sudu, u nekim papirima stoji njegovo ime i stajat će tako četiri godine. Za to vrijeme Jurišić je bez ikakvih primanja. Kad se obratio nadležnom ministru Mirandu Mrsiću, ovaj mu je pismeno, između ostalog, odgovorio: »Nije moguće primati dvije mirovine.«
– Oni se dopisuju, a mene nitko ništa ne pita, ponavlja Jurišić. Uistinu, kome god se obratio taj je zatražio pojašnjenje HZMO-a i odgovorio mu da nema prava na mirovinu u Hrvatskoj. To što Jurišić ima dokumente koji govore da bi hrvatski Zavod za mirovinsko mogao biti u krivu – to nikog ne zanima. Upao je u stroj koji melje ljude. Ostavili su ga bez ikakvih prihoda. Noću se budi, lista svoje dokumente i pita se: »Zašto se ovo baš meni događa?«
