Na idućim će izborima pobijediti HDZ, no mi blagog pojma nemamo koji HDZ. Onaj koji zove eksperte iz Čilea i zagovara neoliberalne reforme, ili orbanovski, srednjoeuropsko-populistički, konzervativno-antikapitalistički HDZ
Za Juricu Pavičića prilično je neadekvatno reći da je samo – novinar. Istina, tko jednom postane dijelom te odgovorne i pomalo prestižne profesije tu i ostaje, no u međuvremenu je Jurica Pavičić značajno proširio svoje interesne sfere.
Naravno, taj pojam nema veze s geopolitikom niti s portfeljom većinskih dioničarskih paketa – jednostavno je slijedio poriv za pisanjem, ono u čemu je najbolji, s novinarstva, filmske kritike i kolumni, na publicistiku i prozu te film i kazalište.
I u svemu u čemu se okušao, nagrade nisu izostale. Stoga i ne čudi da je prije koji dan dobio nagradu »Novinar godine«, nagradu koja se dodjeljuje temeljem anonimnog glasanja svih članova Hrvatskog novinarskog društva, dakle osvojio je odlukom kolega (a znamo da laureati takve nagrade najviše cijene) za kolumne koje objavljuje subotom u Jutarnjem listu.
Gluha bjelina
Može li se živjeti od »drugih poslova«, od pisanja knjiga, scenarija za filmove i kazališne predstave, ili je stalni posao novinara ipak neophodan za svakodnevno »zatvaranje financijske konstrukcije«?
– Koliko znam, u Hrvatskoj postoji samo jedan čovjek koji živi samo od književnosti, a to je Miro Gavran. Dramski pisci, ako su izvođeni, imaju najviše šanse živjeti od književnosti, scenaristi teško, a prozaici nikako. Za iole pristojnu egzistenciju, morali biste napisati 5 romana godišnje. Međutim, meni novinarstvo nije stvar »zatvaranja financija«. I da mogu živjeti od knjiga, bavio bih se novinarstvom jer ga volim. Dinamika novinarstva je oprečna književnosti. U književnosti, radiš nešto dugo, dugo čekaš plodove, i kad završiš dugo čekaš odjek. Novinarstvo je protuteža tome: danas pišeš, sutra iziđe, sutra to svi znaju, prekosutra se zaboravi. Da ne pišem prozu i scenarije, to »zaboravi« bi me frustriralo. Da ne pišem novinarstvo, frustrirali bi me ti dugi periodi gluhe bjeline.
Kakvo je stanje na hrvatskoj književnoj sceni, postoji li šansa da se pisci probiju na svjetsko tržište, poput recimo autora skandinavske »škole«?
– Skandinavski pisci imaju nekoliko startnih prednosti koje mi nemamo. Prvo, tamo ljudi zbog klime i obrazovne razine puno čitaju, pa imaju jaka lokalna tržišta. Drugo, skandinavske su kulture uzajamno isprepletene, pa se tržište još povećava. Takvo tržište pisce je motiviralo da pišu za publiku- komunikativno, u žanrovskim kodovima. Treće, to su bogate zemlje koje su odlučile uložiti dio novca u sustavnu potporu širenju vlastite kulture u svijetu- ne samo proze, nego i filma. Kod nas ništa od toga ne postoji. Lokalna je publika tragično malobrojna, štokavska književna tržišta prilično su parcelizirana i nejedinstvena. Žanrovska publika ne postoji a s takvim pisanjem samo gubite kulturni prestiž kod tvoraca ukusa. Kulturna politika za inozemno širenje daje onoliko koliko ima, jer smo siromašni. Dakle – to su neusporedivi svjetovi.
Novinama se ne vjeruje
– Sve što ste nabrojali je točno. Ljudi su za početak u nas prestali vjerovati novinama, a jedini preostali razlog zašto bi netko kupovao novine je ako im vjeruje. Novine su prečesto papagajski portparol vladajućih ideoloških floskula, ili interesnih grupa, na njih lako utječu spin-doctori, PR-i, oglašivači, krupni kapital. Nadalje, tu su i promjene medijskog pejzaža; zašto bi netko trošio 7 kn na prekjučerašnje vijesti kad toliko toga besplatno dobije na fejsu, na portalima. Jedino što bi moglo spasiti novine je da nude specijalizaciju, da imaju ljude koji o onom što pišu znaju više i dublje i od čitatelja i od vlastitih kolega. A upravo je ta srednja razina novinara- specijalista najviše stradala u serijama otkaza u novinarstvu. Danas su novine postale vojska bez poručnika: imate pješadiju- novinare opće prakse i »pukovnike«- kolumniste.
Smatrate li da su kolumnisti u nas, pogotovo politički, doista »opinion makeri«?
Ciljana publika
Domaća filmska produkcija, osim rijetkih hitova i to uglavnom (crnih) komedija, ne uspijeva postići značajniju posjećenost u kinima, u kojima zapravo tek najrazvikaniji blockbusteri i filmovi sa zvijezdama holivudske A-liste ostvaruju financijski uspjeh. Vaš komentar i je li pad životnog standarda dopro i do tog segmenta života, zabave, kulture?
– To je tek dijelom točno. Evo, lani ste imali senzacionalnu godinu u kojoj su domaći fimovi imali gotovo 400. 000 gledatelja. To se, doduše,- neće brzo ponoviti. Ono što je loše što domaća publika gleda hrvatski film samo kad je komedija. Nema kulture lokalnog trilera ili akcijskog filma, a kad se takav i pojavi ne gleda ga se. Taj problem u većoj je ili manjoj mjeri prisutan i u drugim srednjim i manjim europskim zemljama. Zato je važno da onaj tko producira film u Hrvatskoj zna kojoj publici cilja. Mora ga raditi ili kao lokalni hit, ili da prođe kroz globalnu nišu art-filma. Teško je gađati sredinu. U nas su u filmu svi dugo pravili »golfove«, a očito moraš raditi ili smart ili cadillac. Ne volim što je to tako, ali izgleda da jest.
I ove godine ste selektor glavnog programa na Motovun Film Festivalu, koji se održava od 26. – 30. srpnja ove godine. Neke posebno značajne najave, bilo u dugometražnoj konkurenciji, bilo kod onih filmova u trajanju kraćem od 20 minuta?
– Prerano je za najave. Više ćemo znati nakon Cannesa.
Poguban utjecaj crkve
Split vs Rijeka, u smislu općeg doživljaja gradova koji su u mnogočemu različiti, unatoč i brojnim sličnostima.
– Split je u prvoj polovici 20. stoljeća jedna ambiciozna buržoazija kreirala kao stroj za hedonizam, stvorila je sjajne javne prostore i institucije. Zahvaljujući toj baštini, Split je najugodniji grad za život u Hrvatskoj, pogotovo ako ne ovisite o njegovoj ekonomiji. Osim toga, zadnjih je godina postao bekpekerski hit, šik destinacija za mlade turiste, pa je centar u smislu usluga procvao- ali i poskupio. Rijeka ima smireniju, tolerantniju političku klimu, za razliku od Splita u kojem se nastavlja dalmatinska tradicija shvaćanja politike kao borbe nepomirljivih ideoloških ekstrema. U Splitu je puno jači utjecaj crkve- i jako poguban. Split je grad izrazitog diskontinuiteta u politici, njime je u zadnjih 20 godina vladalo 7 gradonačelnika iz 5 stranaka, a pola gradskog vijeća i sada čine neovisne liste. Rijeka ima kontinuitet jedne stranke i jedne političke grupe. To ima prednosti kao što su kontinuitet strategije. No- ima i mana, vlast se uljuljka, postane klijentistička, premrežena. Primjer kamo te to dovede je IDS u Istri i Kalmeta u Zadru. Čini mi se da je zahvaljujući »slučaju« Kerum i borbi protiv njega Split zadnjih godina izgradio jako civilno društvo – pokret Naš Hajduk, Inicijativu za Marjan, GIST, Povjerenstvo za jezgru. U Dubrovniku, Puli i Zagrebu politika hladno ignorira civilno društvo, u Splitu ne može, dijelom i jer je politika krhkija, pa je civilno društvo kudikamo utjecajnije. U Rijeci takvu dinamiku ne vidim, možda i jer je grad manje izložen agresiji.
Kako ocjenjujete rad Vlade te poteze premijera Zorana Milanović u odnosu na prethodne vlasti; prognoza za iduće parlamentarne izbore?
– Sa ili bez Milanovića, mi smo u bezizlaznoj situaciji i tu su bilo kakvoj vladi mogućnosti krajnje ograničene. Problem Kukuriku vlade je što je u mandat ušla s jednom ekonomskom politikom od koje je nakon desetak mjeseci odustala, kad je Čačić završio u zatvoru, i kad je pao kreditni rejting, pa su se javne investicije pokazale nerealnima. Potom su se odlučili na drugu politiku u kojoj je središnji motor bio Linić. Vlada je sad ostala i bez drugog ključnog ideatora ekonomske politike. Na idućim će izborima pobijediti HDZ, no mi blagog pojma nemamo koji HDZ. Onaj koji zove eksperte iz Čilea i zagovara neoliberalne reforme, ili orbanovski, srednjoeuropsko-populistički, konzervativno-antikapitalistički HDZ. Doista je nevjerojatno da mi godinu i pol prije izbora nemamo pojma što zapravo zagovara glavna opozicijska stranka.
Kad gledam s distance, mislim da ima i nešto dobra u tome što se Splitu dogodio Kerum, jer se rasprsla jedna koprena samozavaravanja, pogledali smo se u ogledalo i shvatili da je Željko Kerum samo finale jednog kulturnog modela koji je u »light« verziji već postojao. Što se Baldasara tiče, za njega vrijedi ona francuska poslovica: svidio bi se mnogima, da se nisi htio svidjeti svima. Baldasar govori na gay prideu, a onda 10.4. polaže vijenac HOS-u. Pa želi podržati civilno društvo, a onda istodobno podržava spornu gradnju u povijesnoj jezgri. Negdje štedi, a onda pozapošljava puste ljude u gradskoj upravi. Kao bivši turistički radnik, on se drži one da je klijent uvijek u pravu, a tako se ne može voditi grad. Politika se sastoji od toga da nekome kažete »ne«. To »ne« vas definira.
Pozitivna iskustva
– Za razliku od Tomića (novinara, kolumnistu i književnika Antu Tomića prije nepuna tri mjeseca usred grada, dok je s prijateljem pio kavu, nepoznati »maskiran« naočalama za sunce i šiltericom zalio je kantom punom izmeta, što splitska policija još uvijek detaljno istražuje, op.a.), ja imam pozitivna iskustva. Ljudi me često prepoznaju i uvlače u razgovor, no u 90 posto slučajeva to budu pohvalne reakcije. Neki put me prepoznaju i pazaruše, konobari… Ono što sam opazio je da su mi »fanovi« uglavnom stariji ljudi
Nogomet je ipak »najvažnija sporedna stvar na svijetu«. Gledate li Hajduka?
– Ne idem na svaku, ali idem često, na Istok. Draže mi je gledati ovakav mladi, jeftini Hajduk, pa makar i gubio, nego ekipe legionara koje ne počivaju na ekonomskom realitetu grada i našeg nogometa.