Ako imate njivu, šumu, vodu, to nije kapital, već resurs, koji treba znati uposliti. Ako vlada to ne zna, onda je ona mrtvi kapital. Sve mi to izgleda kao da pijana djeca prodaju djedovinu, da još malo popiju, zaključuje Jurčić
Kako je krenula, bit će dobro ako ova vlada ne upropasti i mali rast koji su ostavili prethodnici, no jasno je da ni tih dva posto nije dovoljno, jer su kamate na kredite veće pa se javni dug gomila. Kako dakle napraviti iskorak iz začaranog kruga? Premijer Tihomir Orešković i ministar financija Zdravko Marić govore o investicijama, mada je upravo sporost u donošenju odluka, pa i onih kadrovskih, trenutno usporila ili zaustavila i projekte javnog sektora koje je pokrenula bivša vlada. Domaće privatne tvrtke, ako mogu, zadužuju se vani, a podaci o njihovim depozitima u zemlji govore da im »keš« na računima raste, što će reći da ne investiraju. Koje će to dakle nove investicije biti o kojima Vlada govori, čiji će kapital i kako privući, još nema detalja.
Orešković je samo rekao kako od prodaje »mrtvih kapitala« unutar preostale državne imovine očekuje oko 500 milijuna eura prihoda. No, uskoro će ožujak, a taj proces traži stanovito vrijeme. Nešto investicija očekuje se konkretno u turizmu, koji je naša napropulzivnija grana. Novi je ministar turizma Anton Kliman nedavno na konferenciji Adria Hotel Forum najavio privatizaciju preostalih državnih tvrtki u turizmu, što bi, smatra, proračunu moglo donijeti 800 milijuna do milijardu kuna. Na tom je istom forumu prava zvijezda bio crnogorski ministar turizma, koji je objašnjavao što su oni napravili da privuku najsnažnije brendove koji grade najbolje hotele. Demantirao je pritom da su kod njih jedini ulagači Rusi, jer, kaže, imaju investitore iz 107 zemalja, a gotovo polovica dolazi iz EU.
Govori se dakle o prodaji udjela u preostalim državnim tvrtkama, negdje je vlada manjinski, negdje većinski vlasnik, ali nema plana ni hodograma. Govori se i o investiranju u turizam koji je niskodohodovna, uslužna i volatilna grana, te specifična i po tome što se tu uvijek govori i o potencijalnoj opasnosti preuzimanja obale, otoka, a što je scenarij koji zemlja koja ne proizvodi, a jako je zadužena, ionako realno riskira. Govori se potom o državnim investicijama i projektima, mostovima, prugama, zračnim lukama, od čega je nešto pokrenula bivša vlada te se efekti očekuju. Zamagljuje se tako dakle ponovno razlika između onoga što je preuzimanje, a što stvarno greenfield privatno ulaganje u novu proizvodnju i otvaranje radnih mjesta. Tu je Hrvatska već tradicionalno deficitarna, nitko kod nas ne dolazi, da otvori kakvu tvornicu, i sada se očekuje da Orešković i predsjednica Grabar-Kitarović tu nešto pokušaju pokrenuti svojim vezama u svijetu.
Zdeslav Šantić, analitičar Splitske banke, kaže da se država do sad nije pokazala kao dobar gospodar, a nema ni sredstava ni znanja da razvija poduzeća u svom vlasništvu, pa bi, misli, privatizacija osim financijskih efekata povećala i efikasnost u javnim poduzećima. »S obzirom na njihov značaj, to bi se pozitivno odrazilo i na povećanje konkurentnosti cijele ekonomije. Ipak, otpor javnosti dosta je velik pa se često već i odustajalo, a s druge strane i interes investitora je skroman što je rezultat povećanih rizika u ovoj regiji, ističe Šantić.
No, kapital je kritičniji. Gleda u nekoliko pravaca – ili postoji snažna profitna motivacija, a to dakle ovisi o nizu poreznih i tehničkih preduvjeta, te investicijskoj klimi koja je kod nas loša, kao što je općenito dosta loša i životna klima, izuzev kratkotrajnog optimizma koji nas je zapljusnuo, ili gleda u pravcu velikih infrastrukturnih projekata koji se naslanjaju na globalne geostrateške lance, a pritom je bitan i politički faktor. Trenutno smo nažalost pažnju svijeta privukli tek ministrom Hasanbegovićem, što nas nije brendiralo kao otvorenu i naprednu zemlju. Upravo suprotno.
Zemlja je uz to industrijski opustoštena, malo što se proizvodi, većina toga se uvozi, mada ima svijetlih primjera koji u tišini rade i stoga je izvoz ipak zabilježio pluseve. Imamo i brod, u kojem je također velik udio strane komponente, pa je jasno valjda da treba odrediti strateške proizvode te umrežiti tvrtke koje bi zajedno mogle postići neki sinergijski efekt. No, strategije nema. Industrijska strategija koja je ne tako davno rađena pala je u zapećak i gotovo je se više nitko i ne sjeća. Kao najveći minus investicijama navodi se veliko porezno opterećenje i skupa radna snaga, no prilikom tog otvaranja svijetu, negdje ipak treba staviti točku – gospodarska diplomacija morala bi se potruditi ukazati da smo bitan faktor. Jesmo li?
Gdje se svrstati
Nešto »žilave« proizvodnje ostalo je još iz bivše države, kada se proizvodilo masovno i raznovrsno, a zemlja je imala gospodarske veze i sa zapadom i s istokom, i s lijevim i s desnim blokom. Kao nesvrstana, bila je poznata u svijetu – svi su znali tko je Tito i kakva mu je politika, pa se i to valjda gledalo, a zemlja se u svojim boljim danima ozbiljno shvaćala. No, takav »unikum« nije dugo potrajao: rat, tranzicija i privatizacija dohvatili su i socijalističko samoupravljanje pa ga propisno raskomadali. Nakon tih burnih godina, ušli smo u Uniju koja sada i sama tone u svoju birokratiziranost, a prosperiraju samo najpametnije zemlje koje nikad nisu »ubile« industriju. Hrvatska se pak, uslijed najstojanja predsjednice počinje orijentirati prema ‘uspravnici’, na pravac sjever-jug, prema Višegradskoj skupini, koju smo trebali »odraditi« još 90-ih, kada je međutim Tuđman odbio da uđemo u Ceftu, jer nije htio nikakva regionalna udruženja, nego direktno u Uniju, u koju smo potom dobrano zakasnili. Pitanje je, što će dakle sada zemlja od takvog svrstavanja imati, i ako su točne pretpostavke da je riječ o strateškom bloku na rubu Unije koji podupire SAD, može li to rezultirati kakvim konkretnim investicijskim outputom? Ima li šanse da zemlja sada općenito privuče neku konkretnu investiciju u proizvodnju, pitamo profesora ekonomije i analitičara Ljubu Jurčića.
– Ne, jer želje su jedno, a okolnosti u kojima investitori dolaze nešto sasvim drugo. I prošla je vlada donijela zakon o velikim investicijama, pa ništa od toga, a hvalila se i projektom zagrebačke zračne luke, koji pak nema veze s pravom i isplativom investicijom, već samo sa željom da se pokaže da se nešto, kao, pokrenulo. Pogrešno je općenito to forsiranje ideje da se investicijama diže ekonomija, investicije su samo jedna poluga; na prvi pogled izgleda da su uzrok, ali su ustvari posljedica izgrađenog sustava. Treba dakle izgraditi sustav u kojem će se isplatiti raditi, proizvoditi i izvoziti, i ako ga izgradite, investicije će same po sebi krenuti. Taj se sustav izgrađuje ekonomskim politikama, a to su fiskalna, monetarna, industrijska, regionalna, nabraja Jurčić, dodajući da je ova vlada korak natrag, ali je, kaže, i prošla bila korak natrag, ali pod drukčijim kutem. Ipak, ovi su tek počeli, tako da je ipak za ocjenu prerano, ograđuje se.
Dodaje međutim da je vidljivo da programa nema, za to nam ne treba sto dana.
Nevidljiva ruka je zabluda
– Vlada bi trebala biti grupa ljudi koji se okupljaju oko iste ideje, a ovi nemaju ni taj nulti nužni korak, pa se postavlja pitanje kako će onda voditi državu. Mislim zapravo da nam ne treba 500 velikih investicija, nego 5.000 malih koje, da tako kažem, s vladom neće imati nikakve veze. Što se vlasti tiče, treba nam fiskalna politika koja odgovara sadašnjoj strukturi gospodarstva, isto tako monetarna, te praktične industrijske politike da znate što ćete proizvoditi i gdje, što je onda pretpostavka za regionalnu politiku u smislu izgradnje potrebne infrastrukture po regijama, i tu prestaje uloga vlade, kaže Jurčić, a na pitanje kako to da nam se nekad sve isplatilo proizvoditi, a danas ništa, te nije li globalna podjela rada uvijek bila na djelu – ranije smo je koristili, a sada ne znamo, Jurčić odgovara da »možemo o Jugoslaviji misliti što god hoćemo, ali ta je zemlja imala sustav institucija koje su podržavale proizvodnju. Isto tako, prepoznala je tržišnu nišu u koju se mogla uključiti. Sadašnja politika ništa od toga nije radila.«
– Mesić je imao dobre veze prema Rusiji i drugim zemljama, kao što predsjednica sada može imati dobre veze sa zapadom, ali po toj osnovi ništa nije dolazilo ni tada, a neće ni sada jer morate iznutra imati sustav istitucija koji će to podržati, pojašnjava Jurčić.
– Nakon osamostaljenja, prvih desetak godina, dok se branila država, neki su, s druge strane, zagovarali da nam na polju ekonomije treba ‘nevidljiva ruka’, a nje nema, i to svi znamo. Drugih pak deset godina smo plakali da nam zakoni koji su došli izvana nisu prilagođeni, niti kod nas primjenjivi, dok svoje okvire i vlastitu infrastrukturu nismo osmislili. Možda je to nekome i odgovaralo, ne znam, kaže Jurčić, dodajući da sada treba utvrditi prioritete, pa ako nam je, kaže, najveći problem javni dug i financiranje tuđim novcem, onda s time prvo treba prekinuti i početi se financirati domaćim novcem.
Izbjeći bankrot
– To neće samo po sebi riješiti proizvodnju, ali bi u startu rasteretilo ekonomiju i spasilo nas od bankrota. I onda se može u drugom koraku ići na rješavanje visoke nezaposlenosti, da se osmisli politika gdje ljude zaposliti, ali ne kao ovom mjerom od 1.600 kuna, gdje je zapošljavao samo javni sektor. I tako se mora ići od jednog do drugog problema, postupno, nema jednog čarobnog poteza, a hrvatska politika sije iluzije i stvara nerealna očekivanja. No, nećemo moći izbjeći da ćemo morati od početka. Na ovim izborima nitko nije pobijedio, ali je Hrvatska izgubila. Ne postoje uvjeti za investicije i nikakav zakon tome neće pomoći. Nitko ne dođe uložiti sto milijuna kuna na lijepe oči, nego kroz rigoroznu procjenu rizika, kaže Jurčić.
Što se tiče prodaje ostatka državne imovine, kaže da je reći da će se prodajom nacionalne imovine krpati dugovi zločin prema toj državi: naša imovina nije proizvela dug i ne može ga ni riješiti. Na primjedbu da je premijer rekao da će privatizirati ‘mrtve kapitale’, Jurčić odgovara da je »mrtvi kapital nesposobna vlada«.
– Ako imate njivu, šumu, vodu, to nije kapital, već resurs, koji treba znati uposliti. Ako vlada to ne zna, onda je ona mrtvi kapital. Sve mi to izgleda kao da pijana djeca prodaju djedovinu, da još malo popiju, zaključuje Jurčić.
