Kako komentirate odnose u drugim strankama – primjerice, u HNS-u, gdje je Radimir Čačić brzopotezno isključen. Je li to bilo pregrub čin? 

  – Da Čačić nije to isto radio svojim neistomišljenicima, poput Dragutina Lesara, sjećate se, onda bih se s vama složio. 

  Onda vam je prihvatljivo i isključenje Aleksandre Kolarić iz SDP-a? 

  – Simpatična mi je, ali institut isključenja također mora postojati. Pogledajte HDZ, na primjer, kad je njihova mladež u Karlovcu izvikivala nacističke parole, što su mogli nego ih isključiti. Dakle, institut isključenja treba postojati. Ali, naravno, ne smije se zloupotrebljavati, ili o njemu raspravljati prema simpatijama i slučaju, političkoj naklonosti. 

  Jeste li vi nakon svojih otvorenih pisama i kritika dobili kakvo upozorenje da biste mogli biti sankcionirani na neki način? 

  – Ne. Dobio sam izraze simpatija i zabrinutosti. Ali ne i upozorenja ili prijetnje. Iz svog slučaja izvukao sam pouku: uvijek treba otvoreno i pošteno govoriti. Ipak da.

 Koji je vaš uvjet da ostanete u klubu SDP-a?

  – Ne radi se o tome. Nisam tako važan da mogu postavljati uvjete, ali svakako smijem reći i stvari koje nisu ugodne svima. Riječ je o tome da argumentiranu kritiku ili primjedbe netko treba čuti. Ja sam i na skupovima govorio o svemu vrlo otvoreno. Nikad nisam imao dojam da me se ušutkava ili brani govor, i ne mogu očekivati da ćemo se uvijek složiti. Suprotno, rasprave su bile tolerantne. U Tuhelj Zoran Milanović je stigao poslije mog izlaganja. Tada mi se učinilo besmislenim ispočetka počinjati… Pa sam napisao pismo. Bez uvjeta, samo sa svojim stavovima. Naime, smatram da su Hrvatskoj nužno potrebne tri razine reformi političkog sustava: prvo, promjena izbornog sustava; drugo, decentralizacija i lokalna demokracija, i treće – jačanje odgovornosti vlasti. Kriza je u temelju – kriza politike. Korijeni krize nisu ni lijenost ljudi, ni globalni trendovi neoliberalne ekonomije, već je riječ o krizi političke klase okrenute sebi i usmjerene na rasprodaju svega naslijeđenog i svega što politički kontrolira. S ovim nedovoljno demokratskim izbornim sustavom, SDP bi mogao izgubiti sljedeće izbore, a nitko ne smije prilagoditi izborni sustav svom interesu, kao što je radio HDZ. Treba inzistirati na otvorenim listama, primjerice, zato je potrebna i reforma unutarnjih odnosa u strankama, demokratizacija samih stranaka. 

 Borba za »svoje« selo

 I SDP-a?

  – Naravno, i SDP-a. Kao što smo zakonom regulirali financiranje političkih stranaka, tako treba regulirati i izborne procese u strankama – članovi trebaju izravno birati kandidate za izbore, prezidencijalizam u strankama treba svesti u razumne okvire, izborni programi trebaju biti i obaveza i izbor opredjeljenja članstva… Kao i u pitanju financiranja, treba nametnuti izvjesne standarde koje sve stranke trebaju poštovati. Treba utvrditi opća pravila igre, kojima bi stranke zapravo vratile građane na političku scenu. Sada su to za nečlanove, a oni su velika većina građana, zatvoreni sustavi. Ne smiju stranke ostati bez naroda, ne smije narod izgubiti vlast. Stranke moraju čuti što birači misle, a ne samo svake četiri godine polagati račune. Situacija u kojoj na političkoj sceni postoje samo stranke kao akteri, nije dobra. Ideološki i opći ciljevi postali su nevažni, važna je postala samo taktika lobiranja za pojedine interese – u tom smislu, mislim i da treba ograničiti mandate. Ljudi koji u Sabor ulaze kao predstavnici stranaka, zapravo su stvarno već sada predstavnici svojih lokalnih jedinica, bore se i lobiraju samo i isključivo sa svoje »selo«, da budem grub, za svoju školu i bolnicu… To je legitimno. Ali opći ciljevi gube se iz vida. 

 Zašto SDP i Vlada bježe od reformi?

  – Još od Valentića i Vedriša, najavljuju se strukturne reforme, nikad ništa od reformi u Hrvatskoj, jedna neuspjela reforma slijedi za drugom. Ekonomijom se ne bavi nitko. Sindikati i HUP bore se samo za svoje interese. 

 The Economist je ustanovio da imamo premijera koji je »nezainteresiran«.

  – Čujte, nitko se ne voli baviti rješavanjem teških problema. Ali premijer je zato tu, da rješava. Za političke reforme nisu nam potrebni ni strani investitori, ni čuda s pronalaskom nafte, ni MMF. To je isključivo vlastita politička volja. Ja imam osjećaj da su se ljudi iz Vlade po preuzimanju vlasti ponašali kao bahata sportska ekipa koja je najavila da će »rasturiti« protivnike, a na poluvremenu gubi s 3:0. Ima još vremena da se to preokrene. Ali, povjerenje publike je sve slabije. 

 Rekonstrukcija Vlade

 Treba li Zoran Milanović rekonstruirati Vladu, je li to rješenje nakon pola mandata?

  – Mislim da nema punu slobodu jer bi time narušio delikatnu ravnotežu u koaliciji i vlastitoj stranci. Rekonstrukciju onemogućuje i logika da se radi o ministrima-političarima, ne ministrima-stručnjacima, da oni rade najbolje što mogu i da će račun ionako položiti biračima na redovnim izborima. A onda ni rekonstrukcija nema nikakvog smisla, zapravo. Pa jednostavnije mu je ništa ne dirati. 

 Ali nije odgovornije?

  – Tako je. Ali politika nije proizvodnja dobrih zamisli. Milanovića ne bismo baš smjeli ni podcjenjivati: vjerojatnije je da čeka dobar trenutak, da ne želi potrošiti kartu rekonstrukcije dok ne dogori do kraja pod noktima. Samo da ne bude prekasno. 

 Mislite da je Plan 21 mrtav? I da bi trebalo napisati novi, jer nije jasan smjer kretanja ove Vlade?

  – Pa naravno, ključna stvar koja nedostaje jest program. U Britaniji stranke prije izbora donose manifeste: sasvim konkretne programe mjera, čija se provedba može dinamički pratiti. Mi to nemamo. 

 Pa zašto nemamo? Imamo neozbiljnu Vladu, bez programa?

  – Mislim da ljudi u vrhu Vlade ne vide uvijek ni dovoljno da se obraćaju ljudima koji su potpuno frustrirani svojim egzistencijalnim prilikama, da očekuju više i ne žele opravdanja zašto se nešto ne može ili da je drugi kriv. Malo više takta ne bi smetalo. A i bolje komunikacije. Ljudima se ne šalje dovoljno jasna poruka o tome što se radi, koje žrtve treba podnijeti i zašto. Na taj način Vlada gubi legitimitet. Imam osjećaj da imamo problem s leadershipom, ali ne da nemamo vođu, nego da nemamo usmjeravanje. Kao jedrilica na regati u bonaci – svatko ima svoju ideju kako se izvući, ali nema skipera koji bi donio konačnu odluku. 

 Premijer loše komunicira

 Pa zašto premijer Milanović sam češće na izađe pred građane i ne iskomunicira programe?

  – Prvo, jasnog programa nema. Situacija se promijenila u dvije godine – to je glavni problem. Izgovoreno nije i ostvareno. Izgovoreno nije – dovoljno. Nedostaje čin i javna prezentacija toga čina. Drugo, SDP ima dezorganiziranu oporbu, koja ga uopće ne tjera da se opravdava ili tumači. Ili pak nameće primitivnu svađu, »prepucavanje« i primitivizira javnu scenu. I treći problem je Milanovićev stav prema medijima. On valjda misli da je sadržaj dovoljan, a da će se prezentacija već nekako odraditi. 

 Milanović je najčešće »neimenovani visoki izvor u Vladi«. Zašto to radi? Pa hrvatska publika možda ne razumije da je on taj, već dapače samo razvija nepovjerenje u medije…

  – Često imam dojam da je premijer kao savjestan učenik, ali moram priznati – loše komunicira. Čak i u nekim ulizičkim tv intervjuima, on se posvađa s novinarom i kaže: hajde, dajte vi rješenja ako možete… Naravno da je to pogrešno. Ne bi trebalo radi stila ne vidjeti kontekst, sadržaj i argumente. 

 Mislite, dakle, da je šef Vlade trebao tražiti da Šegon odstupi?

  – To bi sigurno vratilo legitimitet Vladi. To je ispravno ponašanje, koje bi pridonijelo i većoj općoj uvjerljivosti Vlade. 

 A povjerenje da će HDSSB podržati ustavne promjene? Je li i to bilo pogrešno?

  – Prvo, te ustavne promjene nisu temeljite, pa stoga i nisu nužne. A drugo, ovo sa HDSSB-om moglo se znati i predvidjeti. Pa ta stranka na svom terenu misli istisnuti SDP, kako im onda vjerovati. 

 Zar je premijer naivan ili nedovoljno iskusan?

  – Previše se oslonio na tajne dogovore. Valjda je pomislio da kada daš ruku ili riječ, dogovor stoji. U politici očito nije tako. A kažem, ni sama promjena Ustava nije tako velika da bi trebalo paktirati baš s bilo kime.  

 Vlast kvari

 Što vaši prijatelji, Vjeran Zuppa ili Ivo Josipović, kažu na ovakvu politiku Vlade i SDP-a?

  – Pokušao sam diskretno i prijateljski upozoravati, bio strpljiv pola mandata, šest mjeseci sam pisao interna pisma prije nego sam javno progovorio, a sada vidim da postoji šira skupina ljudi, koji mada i nisu u stranci koja bi ideološki bila sklona SDP-u, vide da su taktike i strategije SDP-a na razne načine pogrešne, da reforme trebaju brže i odlučnije. Sada me se već smatra jednim od takvih koji misle da SDP može propustiti šansu da bude nositelj velikih pozitivnih promjena u društvu. 

 Može propustiti…? Pa prošlo je više od pola mandata?

  – Shvatili ste što želim reći. I nisam usamljen u tome. 

 Što namjeravate, dakle?

  – Na neki način, dao sam sam sebi vremena do ljeta. Ako lista na izborima za Europski parlament ne bude najbolja moguća, ako se i ta prilika ponovno propusti, te ako se ne počne već ozbiljno pripremati kampanja za predsjedničke izbore Ive Josipovića, i to na način da SDP jasno podrži predsjednika Josipovića i osigura mu zajednički stožer i financiranje, tada ću odlučiti kako dalje. To će biti test. 

 Vi želite biti na listi za EP?!

  – Ma neeeee, nije u tome stvar. Ali SDP mora ponuditi najbolje i pobjeđivati. O tome je riječ. 

 Imate bojazan da Milanović neće podržati Josipovića? Pa eksplicitno je rekao da je on ponovno kandidat SDP-a, višekratno je ponovio.

  – Da, četiri puta od ljeta, pratio sam. Ali pitam se zašto se svako toliko pušta priča o tome da će se Ustav mijenjati i na način da se mijenja ustavna pozicija predsjednika Republike, da ga se ponovno bira iz Sabora, a ne izravno. 

 Zar mislite da bi se Milanović to usudio, pa to bi bio korak unatrag?

  – Ne znam bi li se usudio. Ali možda priželjkuje. 

 Hoćete reći da je premijer autokrat i da mu svaki drugi autoritet smeta?

  – Svaka vlast kvari. 

 Jeste li se vi zapravo našli s Milanovićem i imali mu prilike sve ovo reći, nakon Tuhelja ili bilo kad?

  – Jesam. Moram reći, vrlo ugodan razgovor. Čak topao. I čini mi se da stvari ipak dopiru gdje bi trebale doprijeti. Možda ima nade. 

 Kako ste se rastali, s nekim zaključkom?

  – Ne. S dogovorom da ćemo dalje razgovarati. Da se gotovo ni u čemu ne slažemo. Ali da se razumijemo i da ćemo razgovarati. To je dobro!