Patnja i bol

Josip ima 18 godina, nepokretan je, bolnice ga ne žele: “Preklinjemo vas, primite našeg sina”

Portal Novilist.hr

Foto Screenshot Provjereno Nova TV

Foto Screenshot Provjereno Nova TV

Ne znam koliko ga boli i kad ga boli jer ne zna reći, ali vidim da on sve to izdrži, pa moram i ja. Koliko traje, kaže Jagoda Grdović, Josipova majka



ZADAR Josip Grdović iz Zadra rođen je kao zdrava beba, ali još u bolnici dobio je sepsu. Od tada traje agonija obitelji Grdović. Punih 18 godina. Prije godinu dana Provjereno je ispričalo njihovu priču.


Očajni roditelji i dalje preklinju neku instituciju da primi njihova sina, pa da poživi koliko poživi, ali mirno i dostojanstveno, bez boli, bez seljakanja. Nakon brojnih sastanaka ništa se nije riješilo. Samo je postalo jasnije da za kronično bolesnu djecu nigdje nema mjesta.


Posljednje dvije i pol godine Josip Grdović živi po bolnicama.




”Ne znam koliko ga boli i kad ga boli jer ne zna reći, ali vidim da on sve to izdrži, pa moram i ja. Koliko traje”, kaže Jagoda Grdović, Josipova majka.


Prikovan za krevet


Nema dana da Jagoda i Ivica Grdović ne odu do njega. Prije ili poslije posla, ali Josu moraju vidjeti. U auto i put zadarske bolnice. Sin im je ondje od prosinca.


”Josip je sad bolje. On je uvijek dobro, ali zadarska je bolnica takva kakva jest. Ona njemu ne može pružiti ono što mu treba jer je opća bolnica, nemaju stručnjake”, priča Ivica Grdović.


Ne zna Joso ni gdje je, a vrlo vjerojatno ni tko je ispred njega. Ne čuje, ima cerebralnu paralizu od rođenja i cijeli niz teških bolesti i stanja. Prikovan je za krevet posljednje dvije i pol godine po bolnicama. Mrsa, gljivice na plućima, sepsa. Nama zastrašujuće, a Grdovićima, osobito Josi, to je dio života. Kada život visi o niti, nema druge nego pravac Zagreb.


”U Klaićevoj bude mjesec ili dva, dok ga ne pokrpa. I onda ide nazad jer ni HZZO ni ministarstvo nemaju sluha da ga negdje zbrinu”, rekao je Ivica.


Problem i dalje nije riješen


Zagreb, Zadar, Rijeka, čak i specijalna bolnica u Bistri. U svima njima Grdovići su uvijek nakon nekoliko mjeseci dobivali sličan odgovor, a taj je da Josipa ne mogu primiti ili to mogu samo privremeno.


Godinu dana kasnije promijenila se jedino kilometraža. Sada je Joso puno bliže, na odjelu pedijatrije zadarske bolnice, a mama i tata opet su tu, uz njega.


”Nije on, jadnik, ničega svjestan. Kad vidi neku facu, on se naceri, smije se, broji prstiće. Nikad nije ljut, nikad suzu nismo vidjeli premda zna zaplakati, ali suza nema”, priča Ivica za Provjereno.


Njihov problem i dalje nije riješen.


Naišao je na razumijevanje i potporu, ali ne i na rješenje. Tvrdi da je Zagreb jedino rješenje. Ondje će imati sve, pa makar bio daleko.


Josip je sada dobro, zdravstveno. Hranu dobiva u tekućem obliku preko kanile koja je direktno spojena preko trbuha. Tata i mama su tu. Presvlače ga, njeguju, miluju. Jer su mama i tata.


Živio pet dana, pet mjeseci ili pet godina, samo da bude kako Bog zapovijeda, kažu Grdovići, bez patnje. Znaju oni da stanje bolje od ovoga neće biti, ali odustati ne mogu jer on je njihov jedini sin.


Odgovorni neće o tome javno


”On treba palijativnu skrb, ali mi to u našim uvjetima radimo koliko možemo, svjesni toga da na pedijatriji to ne možemo. Tražimo uz HZZO i ministarstvo neki način da to zajedno riješimo”, kazao je dr. Edi Karuc, zamjenik ravnatelja Opće bolnice Zadar.


Zamjenik ravnatelja kaže kako su ga primili jer im je to dužnost, no to nije mjesto za njega.


”Josip je dobro. Dajemo mu potpunu skrb, ali naše osoblje nije educirano za takvu vrstu bolesnika”, ističe dr. Karuc.


I HZZO i Ministarstvo, unatoč vrlo konkretnim pitanjima kada će slučaj biti riješen, u čemu je problem te imaju li barem neke opcije koje su igri, šalju odgovor da rade na rješenju. Nitko od odgovornih ne želi o tome javno, piše Dnevnik.hr