Pod dojmom vijesti o pretrpanim talijanskim bolnicama, o nedostatnom broju respiratora, o premorenim zdravstvenim radnicima koji nemaju prava na predah u borbi s koronavirusom, počeli su se ovih dana u Hrvatskoj prebrojavati bolnički kreveti na izoliranim odjelima, odjelima intenzivne njege, pa preostali koji bi se u slučaju potrebe mogli pretvoriti u »intenzivne«, po državi se zbrajaju respiratori i ostali uređaji koji bi bolesnima mogli olakšati probleme s disanjem. Detaljno se vode evidencije o broju sanitarnih inspektora, koji su u zaštiti granice postali važniji i od policije i vojske, broju epidemiologa, infektologa i ostalih stručnjaka koji se bore protiv nevidljive opasnosti.

​Odjednom su svi postali stručnjaci za organizaciju zdravstvene skrbi i svima se čini da je premalo i kreveta i respiratora, i liječnica i liječnika, i medicinskih sestra i svih ostalih zdravstvenih radnika. A, samo prije nekoliko mjeseci gotovo svega je bilo previše, i bolnica koje treba zatvarati jer ih ima na svakom koraku, i bolničkih kreveta, jer je medicina napredovala pa se ljudi kratko zadržavaju na bolničkom liječenju, i raznih uređaja, za koje se objašnjavalo da su isplativi samo ako se na njima tretira određeni broj pacijenata.

​Na udaru štednje

​Samo prije nekoliko mjeseci, dok se još raspravljalo o proračunu za ovu godinu, i prekobrojne bolnice i prekobrojni kreveti i prekobrojni uređaji izvlačili su se kao primjeri gdje se može štedjeti kako bi državne financije izgledale puno bolje. Brojni su financijski i medijski analitičari suvereno objašnjavali koliko bolničkih kreveta, pa tako i na jedinicama intenzivne njege i u izolaciji, treba Hrvatskoj, a koliko ih je previše. Propisivala se u budućnosti smrt tako neracionalnom javnom zdravstvu, a onda je stvarna smrt, prvo u dalekoj Kini, pa onda u susjednoj Italiji, na veliki vrata u život vratila baš to javno zdravstvo, jer o njegovoj snazi i umješnosti ovisi kako će se neka država nositi s pandemijom koronavirusa i koliko će moći pomoći građanima čiji će organizam biti najjače pogođen. Isto ono javno zdravstvo koje se i prije više od desetljeća u većini europskih zemlja, pa i Hrvatskoj, među prvima našlo na udaru štednje koja je uslijedila u ekonomskoj krizi. U Hrvatskoj je javno zdravstvo već 30 godina izloženo eroziji, uz objašnjenja kako nije efikasno kao što nije efikasno ništa što je pod upravljanjem države. Pa je, umjesto da ga se čini efikasnim, stalno bilo izloženo tržišnim mjerilima, kao da je zdravlje nacije pitanje tržišta i profita. Takvo se javno zdravstvo sada mora boriti protiv nedovoljno poznatog virusa, ali kad ta opasnost prođe, u Hrvatskoj bi se morala otvoriti pitanja koliko je ovoj naciji visoko na listi prioriteta njezino zdravlje i je li spremna ojačati sustav javnog zdravstva ili će zbog gospodarskih posljedica virusa ono opet biti prvo na udaru štednje.

Ekonomski analitičar Željko Lovrinčević podsjeća da se prije desetak godina pod teretom krize rezao javni sektor, osim socijalnih davanja i mirovina, ali da su nakon oporavka zdravstvo i obrazovanje ostali u drugom planu i da nakon popuštanja fiskalne stege nisu, poput obrane i sigurnosti, istaknuti kao važni nacionalni ciljevi.

– Kad je popustila kriza i štednja, Europa je kao prioritet odredila sigurnost i počela su se, primjerice, povećavati izdavanja za obranu. Dogodilo se to i u Hrvatskoj. Kako je zdravstvo, kao i obrazovanje, bilo zapostavljeno, Hrvatskoj se dogodio i odlazak ljudi iz tog sektora. Uz podinvestiranost dogodio nam se i deficit zdravstvenih radnika. Zdravstvo, koje ni prije toga nije bilo u sjajnom financijskom i organizacijom stanju, sada se našlo pred novim izazovima, institucionalnim i organizacijskim nedostatcima, ali i manjkom ljudi. Sadašnju pandemiju ili bilo koji sličan problem može rješavati jedino kvalitetno javno zdravstvo, dobro utrenirano i organizirano javno zdravstvo koje po potrebi, ovisno o vrsti problema, može uključivati i privatni sektor, napominje Lovrinčević.

​Dodaje i da koronavirus najbolje oslikava koliko je taj sustav važan, jer ni epidemiologa ni infektologa nitko ne može, uz sve novce svijeta stvoriti preko noći, niti ih može angažirati iz privatnog sektora, koji naprosto nema interesa za takve specijalizacije.

Usluga vs. skrb

– I kad nas pogodi ekonomska kriza, pa i kriza javnih financija nakon ovoga morat ćemo, ako budemo pametni, odrediti kao društvo prioritete. Na svjetskoj je pa i europskoj razini izostala solidarnost, pojedine zemlje, poput Francuske i Njemačke već su ograničile izvoz svoje zaštitne opreme. Svatko prvo misli na sebe, nema ni minimuma solidarnosti. A izostao je i minimum regulacije na međunarodnoj razini, svatko se ponaša prema svojim interesima. Kako nije bilo minimuma regulacije kad je izbila financijska kriza, tako ga nema ni sada, samo sada su posljedice gore, broje se u ljudskim životima. Zato Hrvatska mora odlučiti hoće li pitanje zdravlja svojih građana tretirati kao pitanje javne sigurnosti, pitanje suvereniteta, pa ako hoćete i kao pitanje kapitala jedne države. Situacija s koronavirusom mogla bi biti baš ta točka, nakon koje se ponovo određuju pravila igre, kad je u pitanju javno zdravstvo, što naravno ne znači da se ne trebamo racionalno ponašati sa svakom kunom u zdravstvu i da mjesta nema i za privatni sektor, napominje Lovrinčević.

Aleksandar Džakula s katedre za socijalnu medicinu i organizaciju zdravstvene zaštite Škole narodnog zdravlja »Andrija Štampar« kaže da je javno zdravstvo kao javno dobro i predugo na udaru, da erozija već predugo događa, i da su zagovornici tog javnog dobra izgubili podosta bitaka, što zbog nemara države, što zbog interesnih skupina, ali da rat nije izgubljen i da se od boljeg javnog zdravstvo ne smije odustati.

– Javno je dobro u svim segmentima na udaru i onda kad nikoga nije briga što se uništava klupa u parku, i kad netko hoće prigrabiti dio mora, i u školstvu, samo što je to u zdravstvu dramatičnije, jer ljudi pate i umiru. Sad već imamo trajnu eroziju tog dobra. Dom zdravlja, ono prvo mjesto, gdje počinje primarna skrb je uništeno i moramo napraviti novi sustav primarnog zdravstva, kaže Džakula. Na primjedbu da to onda traži više novca, Džakula odgovora da to ne mora nužno biti veća potrošnja jer u primarnoj zaštiti se stvari značajno mogu promijeniti, a da se potrošeni novac ne poveća.

– Gledano iz perspektive struke i interesa društva nismo smjeli dopustiti tu eroziju, i moramo je zaustaviti, ali mi u javnim politikama, na žalost, zdravstvo kao javno dobro ne deklariramo ni kao strateški prioritet niti kao operativno pitanje. Moramo shvatiti da je velika razlika između usluge i skrbi, a u Hrvatskoj se stalno govori o usluzi. Usluga je trgovačko dobro, a skrb je aktivnost koja je usmjerena na javno dobro. Moramo ponovo poći od toga, pa ćemo onda i novac, koliko ga god imamo, puno bolje koristiti i od njega će građani imati znatno više koristi nego što sada imaju, kaže Džakula. No, problem je, napominje, što su odluke u rukama onih kojima nije u interesu javno dobro, jer zbog svoje ekonomske pozicije ili društvene moći, dobiju najbolju skrbi, čak i u okviru javnog zdravstva. Bez obzira na to koja je od dvije najveće stranke u Hrvatskoj bila na vlasti, politika u zdravstvu je, napominje Džakula, gurala stvar prema uslugama, a ne skrbi, izuzev zakonskih rješenje iz 2008. godine kada je tadašnji ministar Darko Milinović nastojao vratiti snagu Domu zdravlja i uspostaviti snažniji sustav primarne zaštite.

– Taj zakon je županijama davao ulogu da koordiniraju čak i privatnike kojima su davali koncesiju, jer su županije mogle privatniku propisati i njegovu ulogu u doprinosu zajednici i javnom dobru. Snažila se uloga Doma zdravlja, ali taj se zakon opstruirao, a kasnije je bivši ministar Milan Kujundžić donio izmjene koje su ukinule svaku ideju javnog dobra, podsjeća Džakula.

Pitanje suvereniteta​

​On također ističe da je pitanje zdravstva pitanje suvereniteta.

– Kad je u pitanju obrana oslanjamo se na NATO, ako je pitanje vanjske politike i carina suverenitet smo prenijeli na Europsku uniju, a tako gdje smo samostalni, u pitanjima obrazovnog i zdravstvenog suvereniteta mi popuštamo pred interesnim skupinama.. Ako loše upravljamo zdravstvom i obrazovanjem želimo li pokazati da nam ni tu država ne treba, što je katastrofa. To ne smije biti tako. Pa zdravlje nacije, zdravstvo, kao javno dobro je pretpostavka bilo kakvog razvoja društva, uključujući i ekonomski, kojeg mu stalno nastoje suprotstaviti. Javnom se zdravstvu, medicinski rečeno, dogodio urušaj po svim dimenzijama i teško će se preko noći oporaviti, ali nema nam druge, morali bismo svi zapeti, svima nam je to važno, to pokazuje i situacija s koronavirusom, upozorava Džakula.

Ni za Dražena Jurkovića, direktora Udruge poslodavaca u zdravstvu (UPUZ), organizirano i jako javno zdravstvo nema alternativu.

– U ovakvim situacijama pokazuje se njegova važnost, samo dobro javno zdravstvo može se nositi s ovakvom situacijom. Ali da i nema epidemije koronavirusa isto bih vam rekao. Dobro javno zdravstvo ni za jednu zemlju koja brine o svojim građanima nema alternativu, od primarne zdravstvene zaštite pa do onih dijelova medicine koja se bori s najtežim problemima. Ima svoje mjesto i privatna zdravstvena zaštita, ali ništa ne može nadomjestiti dobar sustav primarne zaštite, hitnog prijema, bolnički sustav koji je u Hrvatskoj dobar, ali treba još puno poteza koji će učiniti stabilnijim, umjesto da se stalno propituje njegova svrha, kaže Jurković.

Na pitanje traži li to onda ipak više novca, o čemu u konačnici ovisi kako će to zdravstvo funkcionirati, Jurković kaže da bi će se morati razgovarati i o novcu, jer Hrvatska primjerice godišnje troši tri milijarde eura na sustav javnog zdravstva, koliko i susjedna Slovenija koja ima znatno manje stanovnika. Hrvatska je inače po izdvajanju za zdravstvo po glavi stanovnika na začelju Europske unije.

– No, razgovor o novcu, a morat ćemo o tome iskreno razgovarati, pa i o dopunskom i dodatnom osiguranju, o tome da doista doprinose svi koji to mogu, ne može ići prema tome da eto baš za zdravstvo novca nema pa ćemo to riješiti tako da još malo oslabimo sustav javnog zdravstva. I država vlast i građani morali bi znati o kakvom se nacionalnom bogatstvu radi kad je u pitanju sustav javnog zdravstva i jasno postaviti prioritete, zaključuje Jerković.