Jadranka Kosor napisala je knjigu, autobiografsku. Knjiga nosi naslov »Premijerka«, dok u podnaslovu piše: »Zapisci one koja nije htjela biti zapisničarka«. Drugog naslova teško da je i moglo biti, s obzirom da je Jadranka Kosor jedina žena u nas koja je obnašala tu funkciju. Obnašala ju je u vremenima iznimno važnim za Hrvatsku, pa je tim začudnije kako se njen HDZ trudio i trudi da je ne spominje, ni nju ni njen rad, kao da je nema i da ne postoji. Samo, nije ovo knjiga koja priča isključivo o politici, ovo je knjiga i o djetinjstvu, položaju žena u nas, patrijarhatu, licemjerju. Ovo je knjiga, da parafraziramo autoricu, za sve djevojčice pa da ne budu zapisničarke, već, zašto ne, i premijerke.

Iskrenost je ono što bi prosječnog čitatelja moglo ponajviše iznenaditi. Iskrenost u autorice dok piše o životu s bakom, o djetinjstvu bez oca, o brakovima, o malim sredinama u kojima za slabije nema razumijevanja. Iskrenost, u političara!?

– Možda vas je iznenadilo što sam se odlučila pisati o svom životu. To nije bila ona prvotna namjera – veli nam Kosor.

Knjigu je, kako kaže, počela pisati s namjerom da zapiše sve bitne detalje oko deblokade pregovora za ulazak RH u EU, same pregovore i njihov završetak.

– O svemu što mi je bilo važno zbog toga što mi se čini da svjedočimo tendenciji zaborava, pa i revidiranja prošlosti. Mislim tu na svoju bivšu stranku koja nikada, ni na koji način, ne spominje moje ime kad spominje uspjeh ulaska u EU. Moje ime je zabranjeno spominjati, pa su i na stranicama stranke nedostupni svi podaci o meni kao predsjednici stranke i predsjednici Vlade. Upišete li na stranicama HDZ-a ‘Jadranka Kosor predsjednica Vlade’, ili ‘Jadranka Kosor predsjednica HDZ-a’, računalo će vam odgovoriti da ‘pretraga nije dala rezultate’ – kazuje Kosor.

Patrijarhalno društvo

Ali, ponavlja Kosor kako su njeni motivi za pisanje bili druge vrste, potreba da se zabilježe detalji važni za doba kada nitko nije vjerovao da će Hrvatska ikada završiti pregovore.

– Počela sam o tome pisati, a onda kružno išla dalje. Pa sam došla i do djetinjstva, a kada se Velimir Visković prihvatio uređivanja knjige, sugerirao je da ipak idem na detalje iz svog života i da to ipak bude autobiografija, neka vrsta memoara – pojašnjava Kosor.

Neke sugestije urednika je prihvatila, neke nije. Zato je s posebnim žarom, kako kaže, pisala o ocu kojeg nikada nije upoznala.

– Ta je knjiga na kraju zaista posvećena djevojčicama koje žive same i željne su ljubavi. Mi danas ipak živimo u patrijarhalnom društvu – kaže Kosor.

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

I bome, imaju što muškarci u knjizi pročitati, makar im bilo i neugodno. Ništa autorica ne skriva, i premijerke mogu rasti bez očeva, ili biti svjedokinjama obiteljskog nasilja.

– Nisam bila kritična prema muškarcima, samo sam pisala o svojim iskustvima. Mnogi moji dobri suradnici o kojima pišem bili su muškarci, ali jednako tako i žene. Za političke izdaje jednako su spremni i muškarci i žene. Nema razlike – konstatira Kosor.

Čudna je ta odlučnost HDZ-a da se odrekne premijerke.

– Bilo je i puno gorih od vas – velimo.

Smije se Kosor, kaže: »Nemojte reći puno gorih, ha, ha.«

– Činjenica je da sam, sa svojom vladom, završila pregovore, to je bio ogroman uspjeh za sve i nikada nisam zatajila da sam to činila i kao predsjednica te stranke. Nikad se nisam odrekla svog članstva, niti sam se odrekla Tuđmana. Mene je Tuđman pozvao u politiku, zahvaljujući njemu sam u to vrijeme i postala potpredsjednica stranke. Moja iskustva s Tuđmanom su dobra. On me je, primjerice, potaknuo da osnujem Zajednicu žena HDZ-a »Katarina Zrinski«, jer je smatrao da treba više žena u politici. Na koncu, zato je i mene zvao, kao poznatu radijsku novinarku, vrlo popularnu. Nije tajio zašto me zove. Mnogi se u HDZ-u, pa i sadašnji aktualni šef stranke, vrlo često i rado pozivaju na Tuđmana, ali se nisu htjeli učlaniti u Tuđmanovu stranku dok je Tuđman bio živ. Ako ti je Tuđman bio politički uzor, što si čekao da te Kosor učlani – kaže Kosor.

Dobrosusjedski odnosi – Borut Pahor i Jadranka Kosor / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Krvavi ispod kože

Politika i političari, važan posao i važni neki ljudi, a i oni krvavi ispod kože. Piše tako Kosor u knjizi i o kolegi koji je uvjerio suprugu da mu je baš ona ljubavnica, samo da tako sakrije i skrene supružničku pažnju sa svoje dugogodišnje stvarne ljubavnice!?

– Mučno je to bilo pisati, ali mi je drago što sam ipak napisala. Bila sam na neki način bijela vrana u tom društvu. Ušla sam praktički preko noći u politiku, u visoku politiku, kao potpredsjednica parlamenta i potpredsjednica stranke. Upala sam u društvo etabliranih političara koji su bili na visokim funkcijama, imali moć. U trenutku kada sam ušla u politiku, bila sam jedina žena na tako visokoj poziciji i mnogi su me tretirali kao lutku na koncu koja je samo trebala »figurirati« na toj slici. Brzo sam to shvatila i počela sam se tome opirati. Pogotovo je za velik dio tog društva bilo odiozno što im tu sjedi neka žena koja je razvedena, a oni se svi zaklinju u demokršćanske vrijednosti. Za mnoge koji su se zaklinjali u te vrijednosti, padali ničice u crkvama, kasnije se pokazalo da se Boga ne boje. Moj put bi sigurno bio jednostavniji i puno lakši u visokoj politici da sam bila u braku ili barem imala nekog poznatog muškog partnera. Bilo bi sigurno 50 posto manje uvreda, poniženja, podmetanja što sam ih doživjela i od žena i od muškaraca – ne dvoji Kosor.

– Mi smo onda krajnje licemjerno društvo!? – zaključujemo.

– Politika definitivno jest – nema dilema Kosor.

Ako je tome tako, može li onaj običan građanin, onaj birač, ikome od političara vjerovati? Kako razaznati tko laže, a tko ne!?

– Lako! Samo treba slušati i misliti – na to će Kosor.

Tu nas razgovor odvede do onog koji je danas toliko ratoboran i verbalno žestok da će se mnogi i začuditi da bivša premijerka o Zoranu Milanoviću piše dobro.

– Što se tiče moje bivše stranke, često sam propitivala svoj IQ. Jedno vrijeme sam mislila da sam ispodprosječno inteligentna, ali nisam (smijeh). Jednostavno sam mislila da je u politici moguće imati prijatelje, vjerovala da smo mi neka ekipa, tim, društvo, i da zajedno možemo puno toga. Međutim, pokazalo se da sam promašila cijeli balun – veli Kosor.

Premijerke – Angela Merkel i Jadranka Kosor / REUTERS

Priznanja su dolazila izvana. Recimo, onaj zagrljaj Angele Merkel.

– To prepoznavanje Angele Merkel je možda nešto najdragocjenije o čemu pišem. Ali, razgovarali smo o Milanoviću. Dok sam ja vodila Vladu, on je bio protivnik koji me je zaista inspirirao. I šteta je što sadašnja Vlada i sadašnji premijer nema u opoziciji takvog fajtera, jer predsjednik države nije opozicija. Zoran Milanović je neprekidno govorio, i u Saboru, i na dan kad sam izabrana za predsjednicu Vlade, da ja ništa ne znam, da samo sramotim Hrvatsku, da ništa neću napraviti, i mene je to beskrajno inspiriralo, zabavljalo me. A onda je došla 2010. godina, kad se prvi put pokazalo da on jest i mogući partner za razgovor – prisjeća se Kosor.

Trebalo je mijenjati Ustav zbog zahtjeva Europske komisije da se ojača neovisnost institucija poput DORH-a, USKOK-a, HNB-a, a to se ne može bez oporbe. Kosor piše Milanoviću pisma i poziva ga na razgovor, no on odbija. Pa ga poziva preko medija, a on neće.

»Gioconda« osmijeh

Kosor tad mijenja taktiku. Jedan osmijeh mijenja sve.

– Sjetila sam se tada kako je Božo V. Žigo, još dok sam bila u parlamentu, pisao u Slobodnoj Dalmaciji da imam osmijeh Gioconde. Sjetila sam se toga, odlučila izvući odnekud taj svoj »Gioconda« osmijeh i rekla novinarima: »Ja sam sigurna da gospodin Milanović neće moći preskočiti činjenicu da ga jedna dama zove na kavu.« Pola sata nakon toga je nazvao – smije se Kosor.

I uspjeli su se dogovoriti, zajedno održali presicu u Saboru te najavili da idu s promjenama Ustava.

– Pričam to da se vidi kako je dogovor moguć, pa i s njim. On je poslije toga imao jako pristojan odnos sa mnom. Moram reći da se nakon potresa odmah javio i pitao treba li mi kakva pomoć. To su lijepe geste i one pokazuju da je on puno više političar i čovjek nego što to možda izgleda. Političari koji zaboravljaju da moraju ostati ljudi rade ogromne greške. On je, i to mi se dopada, jako svjestan činjenice da je sve prolazno – smatra Kosor.

Mnogi misle da će trajati vječno, valjda i zato što otići iz politike nije lako. Priznaje to u knjizi i Kosor.

– Učite se hodati. Doslovce učite hodati po zemlji. Jer, politika vas odiže neminovno, koliko god da ste prizemljeni – kaže Kosor.

Ilustrira to svojim primjerom.

– Održala sam milijardu govora i uvijek sam znala kad sam pogodila, a kad je sve to bilo onako, otaljavanje, prosječno. Ali, za moje suradnike sve je uvijek bilo kolosalno. I onda živite s tim. Živite s osiguranjem, imate infrastrukturu, svi vas paze, maze, i odjednom ostanete bez svega. Odjednom postanete potpuno nezaštićeni u smislu da svatko na cesti može na vas pljunuti, dobaciti, baciti. Učite se svemu ispočetka i sudarate se s poteškoćama stvarnog života, ali ste i dalje u centru pozornosti. Ako stanem u neki red, svi gledaju u mene, pa su neki dobronamjerni, a neki i nisu – veli Kosor.

Kao radijska novinarka / Foto Privatna arhiva

Život u balonu

Slaže se ona s konstatacijom da političari žive u svojevrsnom balonu, kaže, neminovno je to. Samo, kad si u balonu, koliko razumiješ i slušaš narod koji je izvan balona?

– Slabo. Ja sam imala tu prednost da sam odlučila i dalje živjeti normalnim obiteljskim životom. U knjizi je i epizoda u kojoj pokazujem odnos suradnika prema Tuđmanu. Nakon našeg zajedničkog nastupa na predizbornom skupu u Osijeku 1995., zajedno se vraćamo helikopterom u Zagreb. Tuđman po dolasku u Zagreb poziva na kestene i mlado vino i ja odbijam. Kažem da moram ići kući jer sam obećala sinu da ću doći i napraviti mu večeru. Kompletan državni vrh se zgrozio jer sam odbila predsjednika države. Ne želeći uvrijediti predsjednika, ipak odem, u suzama. I kad sam došla, on pita što ja tu radim. Rekla sam da su me nagrdili, a on kaže: »Pustite, imate važnijih stvari« – prisjeća se Kosor.

Tuđman je, kaže, tu njenu skrb za obitelj uvažavao, dok su se mnogi njeni kolege tome rugali. Možda je i za tu posvećenost domu ‘krivo’ djetinjstvo, odrastanje bez oca koji je jednostavno prekinuo svaki kontakt sa svojom kćeri?

– Djetinjstvo me odredilo u smislu da sam se naučila boriti. Život je neprekinuta borba. Koliko god bilo teško, jezivo, traumatično, i koliko god da je ostavilo trajne posljedice na mene, naučilo me borbi. Doživjela sam čak i teško fizičko nasilje od djece. Bila sam jedino dijete u razredu koje nije imalo oca i bila sam označena kao netko manje vrijedan. Potući sam se znala zbog toga. Baka i ja smo jako teško živjele, bili smo siromašni, a ona mi je nekako kupila hlačice od samta. Poderala sam ih u toj tučnjavi, došla doma krvava i dobila nekoliko šamara od bake. Ali je tortura prestala – priča Kosor zgodu za koje je imala ravno i samo sedam godina.

Nikada nije otkrila zbog čega je otac otišao, ni zašto se kasnije nikada nije javio makar kakvom gestom.

– Nekako sam vjerovala da će doći taj trenutak kad će se javiti i nastojati s jednom ili dvije rečenice, ne opravdati, nego objasniti. Međutim, nije se dogodilo. Kad je umro, kad je bila ostavinska rasprava, mislila sam da će mi ostaviti neku sitnicu kao objašnjenje. Ali, ništa. Kao uspomenu na oca ja nemam baš ništa. Ne mogu si to ni danas objasniti. Kad sam rodila sina, onda mi se tek u svoj svojoj punini pokazala cijela slika te njegove okrutnosti. Ostaviti dvogodišnje dijete i više ga ne vidjeti – kaže Kosor.

Kao djevojčica / Foto privatna arhiva

Crna lista

Kritičari su po izlasku knjige ponajviše hvalili spremnost Jadranke Kosor da i o svom ranom životu progovori. Što se politike tiče, neki su konstatirali da knjiga puno otkriva, ali još više skriva. Recimo, zašto je onako naglo ‘abdicirao’ tadašnji premijer Ivo Sanader!?

– Ja sam to vrlo jasno napisala – ne znam! Ne znam, kao što ne znate ni vi. A i tko kaže da ja još neću pisati! – smije se Kosor.

Zbog Tuđmana je Jadranka Kosor ušla u politiku, Sanader je određuje za nasljednicu, Karamarko je izbacuje iz stranke, a onda dolazi Plenkovićeva garnitura koja je posve briše iz HDZ-a. Jedan te isti HDZ, a četvorica posve drukčijih ljudi na čelu stranke.

– Ovaj drugi ešalon ljudi koji su bitni, koji uvijek sjede tu negdje slijeva i desna gospodara, oni koji određuju, to su manje-više isti ljudi. Pa kad Karamarko kao predsjednik HDZ-a na svojoj prvoj tiskovnoj konferenciji u Karlovcu kaže, citiram: »Nikad više sramotna koalicija sa Srbima«, tko sjedi do njega i smješka se!? Ministar vanjskih poslova u mojoj vladi i aktualni predsjednik Hrvatskog sabora – ilustrira Kosor.

S Barackom Obamom / Reuters

Ženska (ne)solidarnost

Mogla bi se Jadranka Kosor komotno opet aktivno baviti politikom. Samo…

– Sve više razmišljam kako ću odustati i od povremenih komentara, recimo kad me zovu neke televizije – ne HTV gdje sam na crnoj listi, makar sam tamo odrasla i naučila sve najbolje o novinarstvu – zato što mislim da to nema nikakvog smisla. Zato što to jednostavno ni do koga ne dopire. Ljudi hvale po cesti te komentare, potiču više nego ikada da se vratim u politiku. Jedna gospođa mi govori neki dan kako bi njih pet ‘baba’ znalo sjesti kad sam bila premijerka pa me ogovarati. Zato se sad ispričava. I kaže, aktivirajte se, sjajni ste. Morala sam joj reći: »Gospođo, meni vam to danas ništa više ne znači.« – priznaje Kosor.

Ta potpora, kaže, u vrijeme kad ju je trebala, i nije baš bilo. Ali bilo je, veli, tiskovina u kojima bi se cijele slikovnice radile od njenih fotografija.

– O odlasku frizeru, o mojim broševima, o natečenim nogama, makar mi fala bogu nikada nisu naticale. Bilo je to baš neko žensko ponižavanje. Gledam to i mislim kako je zapravo strašno. Ali, ja sam po prirodi mazohist (smijeh). Strast za politikom nije me nikad napustila, na žalost. To je neka vrsta trajne infekcije – kazuje Kosor.

Možda je, tko zna, samo tajming bio loš. Možda ova zemlja još nije bila spremna za premijerku. Ima li šanse da je dobije opet?

– Jako teško. Pogledajte, uostalom, kako danas izgleda politička scena. Afirmirane su političarke u opoziciji, zaista ih ima nekoliko koje su vrlo glasne i koje vrlo jasno artikuliraju svoja stajališta, ali njihov utjecaj, njihova moć je jako slaba. Među vladajućima nema nijedne. Muk. Nema ih. Tužno nekako, smatra Kosor.

Kao srednjoškolka / Foto privatna arhiva

Nema tu, kaže, ni one neke ženske solidarnosti.

– Žene vam, zapravo, nerado podupiru žene. I nerado glasaju za žene. Većina žena smatra da je politika muški posao i da je ženama mjesto ipak u kužini. A ja volim kužinu (smijeh) – kaže Kosor.

Niz je detalja u knjizi koji sugeriraju da dobrog političara krasi i sposobnost da osjeti trenutak, da sitnom gestom, šalom, nekom rečenicom izvan protokola promijeni atmosferu, razgovor zakotrlja. Samo, malo se o tome zna, recimo o epizodi koja otkriva koliko je Angela Merkel bila slaba na breskve iz zadarskog zaleđa.

– Mi razgovaramo o breskvama. Ona govori kako su breskve iz zadarskog zaleđa fenomenalne, mirisne. Znala sam to pa sam ih i naručila za njenog posjeta. Cijela ta scena dok ona od suradnika traži kartu, širi je na stolu i pokazuje zemlju oko Zadra. Pa mi tumači: »Kad uđete u EU, dajte da dio tih ljudi koji tamo žive povuku sredstva iz europskih fondova i podignu plantaže bresaka.« Kroz te razgovore ja sam se s mnogima od njih zbližila. I baš su takvi razgovori često bili presudni – veli Kosor.

Za imati takvih anegdota treba, kaže, biti svjestan činjenice da su političari samo ljudi. I treba graditi povjerenje.

– To je moje iskustvo iz pregovora, na primjer s Pahorom. Da nisam uspostavila neko povjerenje s Pahorom, mi ne bismo bili u EU-u. Da nismo deblokirali pregovore, ne bi se gradio Pelješki most. Da nismo završili pregovore i da nisam potpisala pristupni ugovor, ne bismo dobili tih 357 milijuna eura za Pelješki most. To je sve povijest Hrvatske – poručuje Kosor.

A što će one djevojčice za koje je knjiga pisana naučiti iz knjige!?

– Koliko je važno biti jak i uporan. Ne pristati da ih se tretira kao zapisničarke – naglašava Kosor.

U tom duhu je Kosor odgajala sina Lovru, a tako uči i unuka Ezru, šestogodišnjaka.

– Pitate me kako je biti baka? Zapravo fantastično. Zato što je to neka potpuno druga vrsta ljubavi, ljubavi koja se ne da uspoređivati s ljubavlju prema vlastitom djetetu. Jako se veselim pratiti kako uči o svijetu, kako je bistar, kako uočava detalje. To je možda na mene i ja pamtim i uočavam milijune detalja. I jako je znatiželjan. Svaku godinu odemo par dana sami negdje i sjajno je društvo. Razgovaramo o svemu, čak i o politici – priča Kosor, naša prva i jedina premijerka.

U dobrom društvu