Neke moje kolege iz EU naznačuju mi da bi zanimljivo bilo u Europskom parlamentu vidjeti bivšu premijerku koja je završila pristupne pregovore i potpisala ugovor. No, nemam naznaka da bi me Karamarko stavio na listu
U vrijeme dok je bila premijerka, Jadranka Kosor sklopila je s predsjednikom slovenske vlade Borutom Pahorom sporazum temeljem kojeg su deblokirani hrvatski pristupni pregovori. Danas kad Slovenija zbog spora oko Ljubljanske banke oteže s ratifikacijom ugovora s Europskom unijom, Jadranka Kosor smatra da bi sadašnji premijer Zoran Milanović trebao slijediti njezin primjer.
– Naš model pokazao se učinkovitim pri rješavanju teškog problema graničnog pitanja koji je bio najveća zapreka ulasku Hrvatske u EU. Sada je situacija ista. Činjenica je da Vlada kasni, dosad su se ponašali kao pasivni promatrači. Kao da se to ne tiče Milanovića i da će se sve samo po sebi, nekom višom silom riješiti. Ovo je par exellance politički problem i ne mogu ga riješiti stručnjaci nego političari, premijeri.
Milanović je u Beogradu izjavio da je Hrvatska napravila sve što je trebala napraviti i ako će se tako ponašati Slovenija, onda nema straha za ratifikaciju. – Ako je to rekao iskreno, onda je to stajalište naivno. Budući da Slovenija opet otvara jedno pitanje, njega treba riješiti. Bilateralno. Točno je da Ljubljanska banka nema veze s ratifikacijom. No, jednako tako granica u Piranskom zaljevu nije bila povezana s našim pregovorima, ali su Slovenci to postavljali kao prepreku. Kako bismo je uklonili morali smo pronaći model i dogovorili smo da će to rješavati međunarodna instanca. Očekivala sam da će premijer Milanović tražiti razgovore sa slovenskim premijerom, a tek nakon toga došli bi na red stručnjaci. Međutim, premijer gleda sa strane i čeka da čudo riješi probleme, a ministrica Pusić umiruje, bez pokrića.
Medijski spin
Možda čeka da netko iz inozemstva napravi pritisak na Sloveniju, čini se da su Amerikanci upravo to i napravili. – To je medijski spin. Naši prijatelji ne pritišću, oni potiču na dogovore.
Francuska, dakle jedna od vodećih članica Unije, ratificirala je naš ugovor, time se također pojačava pritisak na Sloveniju. – Ali, u međuvremenu se pojavio novi problem, nestabilnost slovenske vlade. U slučaju pada Janšine vlade i raspuštanja parlamenta, neće biti moguće ni pokrenuti postupak ratifikacije, a kamoli ga završiti.
Dok ste bili na čelu HDZ-a, vaša stranka nije bila bliska u stavovima s Katoličkom crkvom. Još kao potpredsjednica Vlade razišli ste se s biskupima oko Zakona o suzbijanju diskriminacije. – To nije istina. Pahorov i moj dogovor osobno je pohvalio Sveti Otac 2010. Često sam se sastajala s kardinalom Bozanićem i drugim biskupima. Razgovarali smo o konkretnim problemima u društvu. A na svoj rad na Zakonu o suzbijanju diskriminacije sam ponosna, ne samo zato što je on bio mjerilo za otvaranje jednog pregovaračkog poglavlja nego i stoga što se njime dodatno ojačala ustavna odredba kojom se brani svaka diskriminacija, što je blisko nauku Crkve koja govori da smo svi pred Bogom jednaki. Neke udruge bliske Crkvi bile su protiv tog Zakona, ali mislim da smo tada odabrali najbolji put za rješavanje problema. Tada je premijer Sanader sazvao veliki sastanak na kojem su bili i kardinal i biskupi i detaljno smo riječ po riječ analizirali odredbe Zakona. Nekoliko sati smo strpljivo razgovarali i izgladili sve sporove nastale pogrešnim interpretacijama da će se, primjerice, omogućiti homoseksualni brakovi i da će im se omogućiti usvajanje djece. Tako su trebali postupiti premijer i ministar Jovanović u vezi sa zdravstvenim odgojem.
Mislite da ovakve zakone prvo mora odobriti Crkva? – Ne. Ali, Vlada treba uvijek otvarati prostor za dijalog. Ako svoje stajaliste i kritiku o Vladinim odlukama mogu iznositi nevladine udruge, valjda to može i Crkva. Zdravstveni odgoj je u načelu dobra ideja, no nije dobro da ta odluka nailazi na toliko otpora, netrpeljivosti, ali i izaziva brojne neprihvatljive izjave i komentare s obje strane. Bila sam osupnuta kad sam čula kako biskup Pozaić propituje ima li ministar Jovanović vaginu. Bila sam zgrožena i kad je ministar Matić usporedio kardinala Bozanića s Miloševićem, a Jovanović poručio da biskupi nemaju mozga. To je govor ljudi koji se ne čuju i ne vide, ali se i duboko preziru.
Hrvatska doista ništa ne može učiniti kad je u pitanju pad ili opstanak Janšine vlade.
– Naravno. Zato je trebalo mjesecima prije raditi na rješavanju problema jer mi čekamo ulazak u EU, a ne Slovenija. Čekanje da 26 članica EU ratificira ugovor, pa će onda po logici stvari to napraviti i Slovenija, nije dobra ni politika ni taktika. Hrvatska vlada morala je biti puno aktivnija. Pozdravljam premijerov odlazak u Beograd, to je bio dobar potez, iako ne razumijem zašto nije postavio pitanje o nestalima, ali je prethodno trebao otići u Ljubljanu. Kako je nazvao Ivicu Dačića, tako je trebao nazvati i Janeza Janšu i predložiti mu razgovore i dogovor. Ako dođe do raspuštanja slovenskog parlamenta, nikakvi pritisci izvana o kojima se govori ne bi imali smisla. Uostalom, nestvarne su sve priče da je SAD pritiskao Hrvatsku. Oni su poticali Pahora i mene, ali na nama je bilo da pronađemo rješenje. I nas dvoje smo to učinili, premda na početku nismo dobro stajali u političkim javnostima svojih zemalja. Trpjeli smo udarce.
Ipak ste vi imali lakšu zadaću s Pahorom nego što je Milanović ima s Janšom. – Zašto? Sada se to tako čini. Podsjećam vas da su razgovori Sanadera i Pahora za posljedicu imali podebljavanje leda, a ne rješenje. Nakon njihovog zadnjeg sastanka u Mokricama, led između Slovenije i Hrvatske bio je deblji nego ikada, a posebno je zabrinjavajuća bila napetost koja se stvarala među običnim ljudima. Hrvatski građani tumačili su slovensku blokadu kao nepravdu, što je doista i bila.
Milanović kasni
Upravo zbog toga, vjerujete li da su Slovenci zaista spremni spriječiti ulazak Hrvatske u EU i tako trajno pogoršati odnose dviju država i dvaju naroda? Takav njihov čin prouzročio bi goleme frustracije u Hrvatskoj i ne znam kad bismo im to oprostili. – Točno, ali činjenica je da smo pet mjeseci do isteka roka za ratifikaciju i da je Slovenija članica Unije, Hrvatska još to nije. Može li politička elita koja dosad nije htjela ratificirati naš ugovor išta još izgubiti? To je pravo pitanje. Zato sam uvjerena da je Milanović još prošle godine trebao zatražiti sastanak s Janšom. Tim više što se njih dvojica često susreću u Bruxellesu, gdje su, umjesto čavrljanja o skijanju, trebali razgovarati o sastanku za dogovor. Makar i na skijanju.
Iz Beograda je Milanović poslao poruku koja se posredno tiče i Slovenije, pokazao je da Hrvatska želi normalne odnose sa svojim susjedima. – Tu smo poruku mi kao država poslali već puno ranije kad je moja Vlada Srbiji darovala prijevode acquisa u što smo uložili nemalih osam milijuna eura. Osim toga, Sabor je usvojio deklaraciju o tome da Hrvatska neće susjedima postavljati kao prepreke bilateralna pitanja.
Je li vama jasno zašto su Slovenci godinama ovakvi prema nama? – Nije ni mudro ni dugoročno korisno susjedima postavljati prepreke i ignorirati ih.
Govorite o modelu, što bi bio sadržaj rješenja spora oko Ljubljanske banke? – To je trebala biti posljedica razgovora Janše i Milanovića.
Treba li Hrvatska sada tu popustiti, kao što ste vi napravili na pitanju Piranskog zaljeva? – Ništa mi nismo popustili nego smo donijeli odluku da o granici odlučuje međunarodna arbitraža i to na temelju međunarodnog prava i da svi procesni rokovi počinju teći kad Hrvatska potpiše pristupni ugovor. Nakon što Hrvatska postane članica EU, naša će pozicija sa Slovenijom biti potpuno jednaka.
To ne isključuje ishod arbitraže prema kojem granica ne bi išla sredinom Piranskog zaljeva nego na štetu Hrvatske. U tom biste slučaju vi kao potpisnica sporazuma o arbitraži bili, naravno, meta žestokih kritika. – Ne, neće biti žestokih kritika. Arbitraža će se voditi međunarodnim pravom, a, kao što znate, Sabor je donio konačnu odluku o prihvaćanju tog sporazuma.
Sanader iskoristio priliku
Je, ali vi uvijek, pa i u ovom razgovoru, ističete svoje zasluge za postizanje sporazuma. – Mislite da nisam nimalo zaslužna?
Jeste, no ako na koncu rezultat arbitraže bude nepovoljan za Hrvatsku, onda će se i krivica pripisivati vama. – Ne slažem se da bi neka odluka temeljem međunarodnog prava mogla biti nepovoljna za Hrvatsku.
Ivo Sanader tvrdio je da je i on mogao sklopiti sličan sporazum, ali nije htio jer bi to bilo protivno nacionalnim interesima. – Ne bih raspravljala o Sanaderovim stavovima. On je svoju političku priliku iskoristio i završio, a ovo o nacionalnim interesima rekao je kad je pokušao rušiti Vladu koju sam vodila.
Posve ste ravnodušni prema tom čovjeku? – Nisam, kako bih mogla biti ravnodušna prema čovjeku s kojim sam godinama surađivala.
Je li vam barem malo žao Sanadera? – Svakom normalnom čovjeku je žao ljudi koji se nađu u zatvoru, daleko od obitelji. Treba se, međutim, pitati, zašto se čovjek dovede u takvu situaciju. Sanadera smatram osobito odgovornim zato što je Hrvatsku ostavio kad je bila gotovo na koljenima.
Može li se govoriti o tome da je vaša politička karijera praktično okončana i da samo još morate svoj zastupnički mandat odraditi do kraja? – S određenim odmakom gledam na svoju političku prošlost. Time se sada bavim. I inače u životu nisam trošila vrijeme na planiranje što će biti u budućnosti. No, ima i nekih ponuda.
Kakvih? – Neke su političke, neke čak poslovne. Evo, recimo, idući mjesec u organizaciji UNDP, Programa UN-a za razvoj, boravit ću tri dana u Moldaviji gdje ću njihovim parlamentarcima držati predavanja o europskom putu Hrvatske.
Sve je to zgodno, ali govorimo o vašoj političkoj poziciji.
– Sada sam u fazi političkog vegetiranja.
Hoće li nakon tog vegetiranja doći do neke revitalizacije vaše političke karijere? – Vidjet ćemo. Neke moje kolege iz EU naznačuju mi da bi zanimljivo bilo u Europskom parlamentu vidjeti bivšu premijerku koja je završila pristupne pregovore i potpisala ugovor.
Tuđmanovi ciljevi
Postoji jedan uvjet, HDZ bi vas trebao staviti na svoju listu na izborima za Europski parlament. – Da. Načelno, da.
Imate li naznaka da vas je Tomislav Karamarko spreman staviti na izbornu listu za EP? – Ne, naravno.
Ali, čim razmišljate o sebi u tom kontekstu, to sugerira da pretpostavljate da HDZ nije sasvim digao ruke od vas. – HDZ je jedna priča, a vodstvo druga.
Što mislite o vodstvu HDZ-a? – Mogu govoriti samo o odnosu HDZ-ovog vodstva prema dosadašnjem djelovanju vodstava naše stranke. Mislim da bi u HDZ-u s ponosom trebalo isticati da je stranka završila teške pregovore, svakodnevno bi se trebalo govoriti što smo sve napravili u borbi protiv krize i korupcije. Mi smo vodili vladu u krizi i tražili treći mandat zaredom, a stranke u takvoj situaciji redovito su gubile izbore. Osim toga, HDZ je bio osumnjičen, pa onda i optužen, ali ipak smo unatoč svemu na izborima dobili 23,5 posto glasova što je bilo solidno postignuće u tim uvjetima. Činjenica je da je po anketama HDZ danas ispod tog rezultata.
To je krivnja aktualnog vodstva HDZ-a? – Samo spominjem činjenice. Ponavljam, mislim da naš uspjeh u završetku pregovora, što je značilo provedbu mnogih reformi, kad su mnogi bili uvjereni da je to nerealno, treba svaki dan politički kapitalizirati.
HDZ se danas bavi drugim stvarima. Što je za vas tuđmanizam? – Često sam govorila o Franji Tuđmanu koji je bio na čelu stranke i hrvatskog naroda kad se stvarala država i koji je cijeli svoj život ugradio u taj projekt. Isticala sam i da moramo realizirati njegov program i ponosna sam što sam među onima koji su ostvarili cilj ulaska u EU. Ne moramo se mi vraćati Tuđmanu, mi koji smo cijelo vrijeme bili uz njega, mi koji ga nismo napuštali.
Mislite da HDZ ne treba retuđmanizirati? – HDZ se nikada nije odrekao Tuđmana. Ulaskom Hrvatske u NATO i EU i zadnji Tuđmanovi strateški ciljevi su ostvareni. Od Tuđmana nikad nisam otišla, nisam ga napustila. Naša stranka nije zapuštena i zapuštana u zadnjih 18 godina, kako se to katkad govori. Nismo dekroatizirali Hrvatsku. HDZ je vodio Vladu koja je završila pregovore i omogućila da hrvatski jezik postane jedan od službenih jezika EU. Domoljublje se potvrđuje svakodnevnim čestitim životom Da se, primjerice, jedno ne misli, drugo govori, a treće radi.
Suosjećanje s premijerom
Ako itko u Hrvatskoj može razumjeti premijera Milanovića i ograničenja s kojima se on susreće, onda ste to vi. – Da, premda se on susreće s manjim ograničenjima nego ja jer je Milanović dobio neprocjenjivi miraz u obliku završenih pregovora. Zato mu je pozicija lakša nego moja. Ali, kad je riječ o proračunu i gospodarstvu, činjenica je da možda nitko ne suosjeća s premijerom kao ja. Naime, svi traže promjene i reforme, ali nitko se ne bi reformirao. Nedavno je Slavko Linić gotovo ponovio tu moju tezu govoreći kako svi zagovaraju rezove, ali da se ne počnu od njih. S tim se Milanović suočava. Mislim da će njegovo i moje iskustvo moći poslužiti onima koji dođu nakon idućih parlamentarnih izbora, bez obzira nato tko to bio. Do konsenzusa se može doći jedino ako političari budu zastupali iste stavove i u oporbi i na vlasti. Milanoviću bi danas bilo barem malo lakše da smo mi 2010. uspjeli promijeniti Zakon o radu. Nismo jer su se građani potpisivanjem peticije izjasnili protiv bilo kakvih promjena. A Milanović je tome pridonio svojim potpisom protiv promjena ZOR-a. Kako kratkovidno!
Ali, zadaća je politike da gura nešto za što vjeruje da je dobro i potrebno unatoč protivljenjima u javnosti. – Točno, ali uspjeh je moguć jedino ako se većina stručnjaka, poslodavaca i sindikata uključe u dijalog. Bez tog minimuma potpore se ne može. A kultura dijaloga je slabašna i jadna.
