U globalnom poretku stvari, 14. travnja praktički je potpuno nevažan datum. Rezultati izbora za europski parlament koji će se tog dana održati u Hrvatskoj, odnosno 12 eurozastupnika koje će u Bruxelles i Strasborug poslati hrvatski birači neće promijeniti odnos snaga velikih političkih frakcija u tom ogromnom, drugom najvećem svjetskog demokratskom predstavničkom tijelu (veći je samo indijski parlament). Europska pučka stranka (EPP, kojoj pripada HDZ) u ovom sazivu ima toliko komfornu većinu, da ona ne bi bila ugrožena ni da svih 12 zastupnika iz 28. članice Unije ode Stranci europskih socijalista (PES, kojoj pripada SDP). 

  Biranje hrvatskih zastupnika, jasno, na europskoj razini ima simboličku važnost, jer se time praktički provodi prva prava politička inicijacija nove članice i izražava dobrodošlica u klub kojem je tako dugo stremila. 

  Iskusniji politički marketingaši će, vjerojatno, eventualnu pobjedu liste na kojoj su zajedno SDP i HNS (koji pripada grupaciji europskih liberala) prikazati i kao najavu dana koji dolaze za trenutno prevladavajuću europsku desnicu i još jedan argument za bližu suradnju eurosocijalista i euroliberala na redovnim izborima za Europski parlament koji će se u cijeloj EU održati u svibnju 2014. godine. 

  Naravno, prevlada li kojim slučajem lista HDZ-a, nema sumnje da će iz EPP-a njome mahati kao najavom vlastite pobjede dogodine. 

 Najvažniji u četiri godine

Međutim, mimo tih simboličkih europskih pobjedica i porazića, izbori za europski parlament bit će za domaću scenu najbitniji izlazak na birališta u četiri godine. Naime, od parlamentarnih izbora 2011. pa do istih koji se očekuju 2015. godine neće biti izjašnjavanja građana koje će toliko bitno odrediti odnose na domaćoj političkoj sceni. 

  Da, u međuvremenu ćemo birati i lokalne vlast i predsjednika Republike, no značenje i doseg tih izbora neće doći ni blizu onome koje će definirati rezultat na euroizborima. 

  Lokalni izbori su, naime, skup stotina manjih izbora u jedinicama lokalne samouprave, od županija, preko gradova pa do općina. Rijetko se dogodi da na njima sve bitnije stranke ne proglase veću ili manju pobjedu. Tako će biti i ovaj put; pogotovo kod najvećih – i u SDP-u i u HDZ-u izvući će gradove i županije u kojima su osvojili vlast (i prešutjeti ostale) i dignuti sami sebi desnicu u znak trijumfa. 

  Na predsjedničkim izborima, pak, ipak se prije svega biraju osobe. Da, pobjeda Ive Josipovića vjerojatno bi bila i pobjeda SDP-a, kao što bi i pobjeda nepoznatog nekog koga bi podržao HDZ bila i pobjeda Karamarkove stranke, no kako je funkcija predsjednika Republike u Hrvatskoj ipak prilično ograničenog dosega, u ukupnom rasporedu stvari za koji je bitno jedino tko će odnijeti većinu na parlamentarnim izborima i sastaviti Vladu, to ne bi imalo pretjerano veliku težinu. Uostalom, kandidati koje su (makar u drugom krugu) podržavali SDP i HNS između 2000. i 2011. godine neprestano su na Pantovčaku. No, te su stranke u Banskom dvorima u tom periodu boravile samo četiri godine, a zemlju su u ostalih osam vodili Ivo Sanader i Jadranka Kosor. 

Karamarko kontra »friziranih anketa«

Na hrvatskoj političkoj sceni događa se, naime, neobičan paradoks. Vladi rapidno pada popularnost, što ne čudi obzirom na gospodarski pad kojem se ne vidi kraja. No, još brže i od Vlade i od gospodarstva pada popularnost HDZ-a. A brže i od Vlade, i od gospodarstva, i od HDZ-a tone rejting čelnog čovjeka najjače oporbene stranke – Tomislava Karamarka. 

  Radi se, naravno, o anketnim rejtinzima. U koje ne valja previše sumnjati, pogotovo kad su razlike velike (primjerice, SDP 26 posto, HDZ 17) ili kad je rezultat jasno nizak (Karmarko – 13 posto). No, dok god brojke nisu verificirane na biralištima, političari se mogu izmotavati pričom o »nesklonim medijima« i »friziranim anketama«. Što Karamarko i radi. 

  No, što će napraviti ako izgubi izbore za dva tjedna? Pogotovo u situaciji kad se iz HDZ-a tvrdi kako su europski izbori »referendum o Vladi Zorana Milanovića«? 

  Jasno da bi u tom slučaju sve glasniji bili oni koji tvrde da je cijela strategija stranke otkad ju je preuzeo Karamarko fatalno pogrešna. Da je koaliranje s ksenofobičnom Ružom Tomašić (koja bi mogla na račun svojih istupa lako uzeti stolicu nekom od HDZ-ovih kandidata za EP) otjeralo dio birača i mobiliziralo građanski centar i ljevicu. Da je bizarna suradnja s minornom desnom Hrvatskom demokršćanskom strankom. Da bi, stoga, pravac HDZ-a morao voditi prema centru, a ne krajnjoj desnici. 

  Jedini logičan i za HDZ koristan rasplet te situacije bio bi da se ide u nove unutarstranačke izbore. Što bi značilo još nekoliko mjeseci partijskih ratova i nestabilnosti, ali i mogući potpuno novi koncept najjače opozicijske stranke. 

  Ukoliko bi Karamarko, pak, izbjegao izbore u HDZ-u, u stranci koja očito ide u krivom smjeru bi vrilo kao u ekspres loncu i to na neizvjesno dugo razdoblje. 

  U slučaju pobjede liste HDZ-a, Karamarkova ekipa dobila bi neupitan legitimitet u stranci i vjetar u leđa za pripremu za parlamentarne izbore na kojima bi imali dobre šanse da preuzmu vlast. No, ako je suditi po anketama, tako nešto se jako, jako teško može dogoditi. 

 Kisik za SDP?

Ni Zoran Milanović neće iščekivati bilješke s terena 14. travnja uvečer bez hladnog znoja. Jer, SDP-u je poput kisika potrebna jedna politička pobjeda. Što je potpuno razumljivo u situaciji kad statističari nagađaju samo o datumu u kojem će broj nezaposlenih prijeći 400 tisuća, a umjesto inozemnog vjetra u jedra iz EU i dalje šamaraju krizne situacije (Italija, Cipar), koje potencijalni krhki oporavak prebacuju u sve dalju budućnost. 

  Milanović doduše ne bi bio pred giljotinom, koja bi ozbiljno prijetila Karamarku, da se 15. travnja ne probudi kao pobjednik izbora za europski parlament, no sasvim je sigurno da bi poraz dodatno destabilizirao koaliciju i unutar samog SDP-a učinio sve glasnijim pitanja o tome kuda ih vodi premijer. I kako, ako ne i s kim, preokrenuti priču do parlamentarnih izbora. 

  Rejting strateškog partnera SDP-a, Hrvatske narodne stranke, pak treba tražiti mikroskopom. I njima bi, dakle, dobro došao neki uspjeh, pogotovo kad bi njihov Jozo Radoš postigao bolji preferencijalni rezultat od 6. mjesta koje je dobio na koalicijskoj listi (druga kandidatkinja HNS-a, Vedrana Gujić, je ipak autsajder). Radoš bi lako mogao postati europarlamentarac, no njegov eventualni zapaženi rezultat, koji nije nemoguć, jer je Radoš uz Piculu i donekle Biljanu Borzan jedino nacionalno afirmirano ime s te liste, ipak bi donio HNS-u zamah optimizma i nade da nisu na duže vrijeme potonuli u političku ligu za opstanak, gdje se, primjerice, već neko vrijeme brčkaju nekad snažni HSS i HSLS. Ukoliko, pak, Radoš ne bi uopće prošao (dakle, da ga pretekne netko od nižerangiranih na listi), za HNS bi to bila prava politička nuklearna katastrofa pesimizma. 

  Stoga nije nimalo čudno da će domaća politička scena za dva tjedna sjediti nervozno na rubu svojih stolica i čekati pravorijek s birališta. A obzirom na utjecaj koji bi ti rezultati mogli imati na razvoj političke scene u Hrvatskoj, ni biračima ne bi trebalo biti svejedno. 

  Uostalom, 14. travnja je idealna prilika i za njihov pravorijek oko priče o »gostima« i Hrvatskoj. Ili za, kako to poručuju iz najjače oporbene stranke, »referendum« o Vladi Zorana Milanovića.