Sto godina! Svejedno dohvati li sto godina čovjek, ili recimo stablo masline, uvijek je to vijest za novine, makar za onu zadnju stranicu. Slavljenika se onda obilazi, nose mu se darovi, a on daje recept dugovječnosti konačno posve slobodan da prizna kako je u receptu i čaša crnog vina na dan i gdjekoja cigareta.

Tako to nekako bude, ali što kad okruglih stol slave građevine, pa još one koje su znak raspoznavanja velikih gradova, motivi s razglednica, mjesta na kojima se ljudi sastaju i rastaju, institucije kraj kojih se prolazi s iskrenim respektom ako ne i mrvicu straha!? Jer, pred stogodišnjom tradicijom stoji se mirno, makar to salutiranje bilo i podsvjesne naravi.

U travnju ove godine, 22. travnja, hotel Esplanade napunio je okruglih 100 godina, a evo ga izgleda mlađahno i dalje. U čemu je tajna!? Direktor Ivica Max Krizmanić tu dvojbi nema – tajna je u ljudima. Dobro, znaju direktori velikih tvrtki tako kazivati, zvuči i PR-ovski dobro, ali kod Krizmanića je ipak malo drugačije.

ŽIVOT UZ ESPLANADE

Drugačije priču priča onaj čiji je cijeli život vezan uz Esplanade – kako bi valjalo govoriti – odnosno Esplanadu – kako se uvriježilo kazivati. Doći prije 30 godina k’o student na vrata Esplanade, a onda od portira krenuti lagano uzbrdo i raditi sve poslove redom dok vam ne ponude direktorsku poziciju, toga bome danas jedva da i u filmovima ima. A nije da sedma umjetnost ne voli da su im hoteli u filmovima.

– Karijera vam je filmska, a da sve bude čim bolje po scenariste, vama je i otac radio u Esplanadi – velimo Krizmaniću.

– Moj otac je kovač potkivač – na to će Krizmanić, taman da nas iznenadi.

Kovač potkivač, rodom iz Zagorja.

– Moj djed je imao kovačnicu i to za cijelu regiju. Potkivao je konje, radio plugove, alate. A moj otac je došao u Zagreb da potraži bolji život, bolji nego što je to rad u kovačnici – priča Krizmanić.

Momak iz Zagorja prvo se u Zagrebu zaposlio u mesnoj industriji, u Sljemenu, sve dok mu kolega vozač nije bacio bubu u uho ukazavši mu da se u Esplanadi otvorilo radno mjesto pipničara.

– Nije mu se u to vrijeme baš svidio posao pipničara, više mu se svidio vratarski posao. Činilo mu se dinamično, pa je molio, ako je moguće, da ode na vrata. I tako je krenuo, na vratima – objašnjava Krizmanić.

Zaposlio se njegov otac u Esplanadi, prvo na vratima, da bi poslije bio bellboy.

– Vrata – bellboy, vrata – bellboy. To vam je zapravo vrlo slična pozicija, drugačija uniforma. Dijele oni dosta posao, pogotovo u Esplanadi. Jer, imamo i parkiralište, ta vrata treba stalno netko otvarati, pa kad se vratar makne s vrata, uskače bellboy… – objašnjava Krizmanić.

SVE U OBITELJI

Za pretpostaviti je da je Ivičin otac dolazio kući s raznim pričama, ako je uopće nosio posao kući.

– Nosio je posao kući kad god bi u Esplanadi bilo nešto zanimljivo, a hvala bogu Esplanada je iznimno zanimljivo mjesto gdje se svakodnevno susreću interesantni ljudi. Svako vrijeme je dovodilo druge goste. Naslušao sam se, primjerice, priča o lovcima iz Italije koji su dolazili u Hrvatsku s posebnim psima. Hotel je zbog takvih gostiju u prošlosti imao i dodatan hotel za pse. Nekada bi ih ostavili osoblju na čuvanje, a oni otišli dalje nekim drugim poslom na dan, dva. Sjećam se kako je pričao da su skoro pa dva dana lovili psa koji im je slučajno pobjegao. I prije nego se vlasnik vratio u hotel, ulovili su ga, nahranili, očetkali kao da ništa nije bilo – prisjeća se Krizmanić.

Interesantni gosti, interesantni zaposlenici, interesantne zgode, ali uvijek je sve, ističe, ostajalo u obitelji.

– Otac je uvijek isticao, a to i mi danas gajimo, da se mora čuvati privatnost naših gostiju. To nam je jako bitno – kaže Krizmanić.

Pamti Krizmanić i kad je s nekih tri godine posjetio oca na radnom mjestu pa ostao fasciniran Esplanadom. A sjeća se i onog dana kada ga je otac jednom pokupio poslije škole, odjeven u radnu Esplanadinu uniformu, uniformu nalik svečanoj vojničkoj sa svim tim epoletama, taman da mu klinci iz škole zavide, a on da se ponosi. No, nije njegov otac ulagao nekog truda da sina usmjeri svojim putem. Baš naprotiv, mislio je on da će biti bolje da mu sin Ivica krene put strojarstva.

– I meni se činilo da je to dobro, pa sam krenuo prema strojarstvu. A i nije ovaj posao za svakoga. To je posao koji radite 365 dana godišnje, u tri smjene, posao koji morate jako voljeti da biste ga radili onako kako treba i da biste ga radili u Esplanadi – ističe Krizmanić.

Osjećaj odgovornosti stalno je prisutan.

– Esplanade je prije vas, ona je nešto važnije – podcrtava.

Tako govori onaj koji je u Esplanadu došao nakon rata, nakon bojišta. Razvojačio se 1992. godine i s tada 21 godinom kada ga je otac zamolio da uskoči na mjesec dana preko student-servisa.

– Uskočio sam u vratarsku uniformu, sve mi je bilo dosta nepoznato, izazovno, iako sam bio upoznat s Hotelom Esplanade kao takvim. Bio je onako vojni režim, vratar je više stražarski izgledao nego danas, ali je predstavljao i jednu barijeru, zaštitu da ne ulazi bilo tko unutra. To je bio čovjek bitan i za sigurnost hotela, a i danas imamo to posebno oko za goste da pazimo tko nam ulazi – priča Krizmanić.

Danas je sve diskretnije. Nekada se činilo da se ljudi, Zagrepčani, malo i boje hotela.

– Imaju respekt – velimo.

– Respekt, ali i strahorespekt, strahopoštovanje, a šteta je – na to će Krizmanić.

Šteta je to, smatra on, jer nema u nas baš puno mjesta sličnih Esplanadi u koje čovjek može doći i jednostavno uživati. Stoga su za njegova direktorskog mandata organizirali i Dane otvorenih vrata da se baš među Zagrepčanima taj strah razbije. I tad kad je Krizmanić taman počeo lagano nizati koje je sve on poslove radio u Esplanadi, koji je sve svijet upoznao, od zvijezda do švercera oružjem, kako je slušao, upijao sve oko sebe i bio na usluzi, dogodilo se ono što je noćna mora svakog »starog« novinara. Crk’o snimač! Bit će da i nema puno neugodnijih stvari. Pali rezervno oruđe i ajmo. Gdje smo stali? Možda tamo kada Krizmanić kaže da Esplanada svakog svoga zaposlenika oblikuje i to tako da u konačnici imamo zaposlenika »kovanog« od 50 posto vlastite osobnosti, dok je druga polovica ono što mu dadu tradicija i ljudi koji tu godinama rade.

– Zato i velim da nije svatko za Esplanadu. To jest hotelska usluga, ali mi pokušavamo sve da se ne čini kako je hotelska. To nije nasilna usluga, nije naučena, nije stroga i tu ne pričaju svi istu priču. Da sjednete s nekim drugim od mojih kolega, vjerojatno bi vam ispričao neku svoju priču drugačiju od moje, neko svoje viđenje hotela – priča Krizmanić.

PRAVILA I STANDARDI

Dakako, ima Esplanada svoja pravila, pravila i standarde koji su pisani, ali ima i ljude koji imaju jaku osobnost i dobru naviku da ta pisana pravila pokušavaju zaobići malo.

– Teško je raditi na takav način, ali ih zaobilazimo svaki put kada će to doprinijeti poboljšanju odnosa između hotela i gosta. Zaobilazimo ih svaki put kada to znači davanje malo posebnije usluge – ističe Krizmanić.

Vremena su takva da gosti unaprijed znaju što u hotelima mogu očekivati, a kad je tako, onda je, priznaje Krizmanić, teško gostu dati nešto što ne očekuje.

– Naš je način da dajemo 50 posto slijedeći pravila, a 50 posto od sebe, što god možemo. Pa ako treba popraviti gostu automobil i netko se od nas u to razumije, popravit ćemo mu auto, zašto ne – ističe Krizmanić.

Samo, rade li to ljudi Esplanade sebe radi, gosta radi, ili nekog trećeg razloga radi!?

– To se radi zato što je to nama prirodno. To ja taj Esplanadin duh – jednostavno će Krizmanić.

Provlači se taj duh stalno kroz našu priču, duh koji se gradio godinama, to poslanje da se gostu bude i prijatelj i službenik.

– Nemalo puta smo mi gostima radili nešto što ni tražili nisu. Pričajući s njima vidimo zašto su u Zagrebu, što traže i slično, pa se toga primimo i obavimo nešto umjesto njih – kaže Krizmanić.

Tako su onomad jednom gostu pronašli obitelj na Braču.

– Došao čovjek iz Australije, kaže da ne zna baš od kud je, ali je došao u Hrvatsku jer zna da su iz Hrvatske njegovi davno otišli. Pa smo malo istraživali, nazvali par ljudi i došli mu do obitelji na Braču. Nisu se ljudi tome ni nadali, došli su samo posjetiti Hrvatsku – spominje se Krizmanić.

Nego, kad smo već kod Esplanadinog duha, ona je od početka zamišljena tako da je u nje luksuza. Da nije teret nositi na plećima činjenicu da je Esplanada institucija, znak raspoznavanja onako kako je to primjerice u Londonu Buckinghamska palača.

– Teret je, zato što volimo Esplanade i postoji strah da taj duh ne nestane. Nestane li taj duh, gdje ćemo ga naći!? A zašto je to tako… Ja nemam nikakvog pisanog traga, ali sam to ovako zamislio. Pokušao sam se staviti u vrijeme kada se 1925. hotel otvorio, ovakav hotel u gradu Zagrebu koji je tada zapravo malen grad i turistički još nepoznat. Srećom, ovuda je prolazio vlak Orient Express i srećom pametni ljudi su odlučili, ne samo zbog Orient Expressa, dati da se napravi ova ljepotica. Ona je arhitektonski lijepa, izgrađena da bude hotel, predimenzionirana da bude luksuzni hotel i vjerujem da su zaposlenici, baš kao i danas, davali taj dio sebe jer su zamišljali što bi se luksuznom gostu koji putuje luksuznim vlakom moglo pružiti. Vjerujem da se tu počeo kreirati taj duh, tih davnih godina. Nije to bio lanac koji je donio svoja stroga pravila, već su se pravila stvarala – priča Krizmanić.

MALA TVORNICA

Pitala je Esplanada u startu i veliki broj zaposlenih, nije da je k’o danas bilo vanjskih suradnika na izbor.

– Na šestom katu su danas sobe za goste, a nekada su gore na šestom katu bile radionice. Imali ste tapetare, stolare, malere… Sve što je hotel trebao je gore imao. Stalno se nešto popravljalo, bušilo, mijenjalo, pituralo. To ja bila mala tvornica – kazuje Krizmanić.

Pritom je, veli, bitan i onaj ponos.

– U cijeloj priči je jako bitno da čovjek ovdje radi s ponosom, a onda je tu i ljubav. Mješavina između ponosa i ljubavi je stvarala taj poseban duh. A on je sa svakom generacijom samo rastao i rastao – ne sumnja Krizmanić.

A nije bilo uvijek lako taj duh održati živim. Za Drugog svjetskog rata u Esplanadi je Njemačka vojska imala stožer. Nakon tog rata bi socijalizam koji, barem u teoriji, luksuz ne ljubi.

– Moj otac je ovdje radio jedno 30 godina prije mene, 60-ih je počeo s ljudima koji su već radili 30 godina, što znači da je vidio ljude koji su tu radili skoro od početka. Slušao je njihove priča i tog poštovanja je uvijek bilo, pa i za socijalizma koji ste spomenuli – veli Krizmanić.

Ali, vratimo se mi onom momku koji dolazi na mjesec dana raditi preko student-servisa, a onda i tu ostaje i napreduje.

– Ili Esplanada ima mudar sustav napredovanja, ili ste vi to baš željeli proći sve – šalimo se.

– Nisam ja želio proći ništa – smije se Krizmanić.

Kaže kako nikada nije ispunio nijednu molbu za posao, niti se ikada prijavio za koju poziciju.

– Volio sam biti vratar i mislio sam da ću u tome uživati to neko vrijeme dok sam mlad, pa dalje svojim putem. Imam doma i danas malu radionicu, volim raditi rukama, imam sav alat, ne trebam majstora ni za što. Ali, nakon vratara su me stavili da budem bagažista, što je također dobro. Pa sam trebao prijeći na recepciju, na što sam nevoljko pristao, ali je bila velika potreba. Pa sam bio i informator, pa radio i na blagajni, pa na telefonskoj centrali u doba kad su mobiteli bili još u povoju. Centrale više nema, a otac mi je pričao da je nekad tamo šest, sedam ljudi radilo i spajalo linije po sobama. Zapravo, uvijek bi nekako završio na nekoj drugoj poziciji. Nekad je to bilo i na niže, ali nikada se nisam bunio – priča Krizmanić.

ZNAM SVAKI KUTAK

Dvijetisućite godine dočekao je kao recepcionar 2. A onda se 2002. godine hotel na dvije godine zatvara zbog preuređenja, da bi se preuređen otvorio 2004.

– Te dvije godine ja sam proveo hodajući po cijelom hotelu, čuvajući to što je hotel imao. Hotel je bio ispražnjen, zidovi srušeni, svodovi od trstike. Prvo veliko pravo preuređenje od 1925. Sve se mijenjalo. Imao sam priliku pratiti gradnju, vidjeti gdje su novi vodovi, znati što je ispod tepiha, što u zidovima, kako funkcionira centralno grijanje, topla voda. Naučio sam puno toga i znam svaki kutak hotela. Sve sam kroz te dvije godine naučio – sjeća se Krizmanić.

Hotel se otvara, on je još uvijek na porti, a novo vodstvo zove ga na razgovor. Nije trebalo dugo da ga postave za service menadžera, pa šefa recepcije, pa šefa nekih drugih odjela. Nekih 18 pozicija u Esplanadi je Krizmanić prošao. Reći će da su mu uglavnom uvijek »uvalili« novu poziciju.

– A ja sam imao veliku ljubav učiti, imao sam jaku volju i kad bi mi netko dodao još koju dužnost, ja bi to jednostavno radio – jednostavno će.

Kad je tako, onda je logično da se kadikad ni kući otići nije stizalo, a kad je tako, onda je logično i to da se supruga nađe u Esplanadi. Samo, bome je iznenađenje bilo novinaru čuti da je supruga direktora Krizmanića Sanda Sokol, ona koja godinama sjajno brine o Esplanadinom PR-u, protokolu.

– Upoznali smo se ovdje prije nekih 20-ak godina. Ona jednostavno voli svoj posao, radi od jutra do mraka i nikada nije zadovoljna – smješka se Krizmanić.

– Ali, kome se ona može žaliti na direktora!? Nije joj zgodna pozicija – šalimo se.

– Tuži se ona meni doma na mene. Ja sam tu šef, ona doma. Moram paziti – prihvaća šalu Krizmanić.

ZVJEZDANI GOSTI

Dugačak je niz slavnih koji su u Esplanadi prespavali. Nekada je imala Esplanada i svoj zid slavnih da ga svi vide, no danas su te slike pored kantine da zaposlenicima govori koliko je veliko to što rade. Kakav li je samo osjećaj kad kralj Charles pita recept za rižoto Ane Grgić Tomić, ili kad vam Macron stisne ruku i čestita na dobro obavljenom poslu?

– Mi živimo taj život i nama je to normalno. Takvi posjeti se pripremaju neko vrijeme, puno je sastanaka s protokolom, raznim institucijama, a mi igramo bitnu ulogu onih koji sve to povezuju koji će sve to organizirati tako da se ljudi osjećaju sigurni i da dobiju sve što treba. Od sigurnosti i komoditeta do gastronomije, što god treba. Mi smo tu tata-mate – veli Krizmanić.

A kakav je odnos grada Zagreba i Esplanade, hotela koji mu je više od simbola. Reći će Krizmanić na to da mu se uvijek činilo i čini da je Esplanade u Zagrebu nešto poput Vatikana u Rimu.

– Kao da imamo svoju vladu, vojsku, ponašanje i ni s kim se ne uspoređujemo. Grad nas prati koliko može, grad nas voli, grad nas poštuje, a imamo i podršku Turističke zajednice. A Zagreb kao destinacija još uvijek nije luksuzna destinacija i mi smo još uvijek predimenzionirani za Zagreb – iskreno će Krizmanić.

– Možda bi dobro došao neki novi Orient Express – velimo.

– Tko zna, tek je prvih sto godina – mudro će Krizmanić.

– A ima li uistinu Zagrepčana koji dođu prespavati u Esplanadu da ih pusta želja mine – pitamo.

– Ima. Često dođu, sve više i više – na to će Krizmanić.

E to je zasluga i onih spomenutih Dana otvorenih vrata i doba od Covida.

– Tu smo dobili priliku pričati s onima koji se nisu usudili doći. Bilo je tu svih profila, profesora, učitelja, liječnika koji su nam priznali da je postojala u njih bojazan da ovdje ne pripadaju, da to nije za domaće već za kraljeve i kraljice. Jako smo radili na tome da otvorimo hotel svima pa da uživaju u nečem što u Zagrebu imaju – kaže Krizmanić.

SIN – NASLJEDNIK

Pa naš svijet za vikend jednostavno putuje u Esplanadu. Nego, što ćemo s novih sto godina!? Ako je Krizmanić tu naslijedio oca, sad mu je da odredi svoga nasljednika.

– Imam sina! On ima sedam godina i jako je zaljubljen u Esplanadu, ponosan što mu roditelji tu rade. Jednom smo doma nešto pričali i on čuje mene kako govorim kako neće moći čovjek na jednom mjestu biti toliko godina, da nikada ne znaš što sutra može biti. Kad vidim, mali mi plače u strahu da ću otići iz Esplanade. Baš mi kažu vlasnici sprema li se sin jednog dana preuzeti odgovornost direktora hotela. Tko zna, samo mora početi kao vratar – što u šali, što u zbilji veli Krizmanić.

Hotel Esplanada napunio je okruglih 100 godina. Ako Krizmanića pitate, još uvijek je u njega potrebe da stane na vrata ili preparkira gostu automobil, pa to i radi kadikad.

– Supruga mi se smije, kaže: »Jadnom vratar, uvijek vratar.« Kad iz trgovine izlazimo, ja držim vrata dok svi ne izađu van i pritom ih svih pozdravljam – smije se Krizmanić.

U taj čas evo gostiju koji su taman ušli u hotel. Skoči Krizmanić, pita što im treba. Tako to »stogodišnjaci« rade. A do kad se može tako.

– Prvi put kad vidim papirić na podu i ne sagnem se da ga pokupim, otići ću iz Esplanade – veli Krizmanić.

– Je li vam nekad bila želja okušati se u nekom velegradu, u nečem većem – pitamo.

– Nema većeg – rezolutno će Krizmanić, a nije da se nije hotela po svijetu nagledao.

GASTRONOMSKA BAŠTINA

Gastronomska tradicija Hotela Esplanade i danas blista pod vodstvom izvrsne chefice Ane Grgić Tomić, koja od 2012. vodi hotelske restorane Zinfandel’s i Le Bistro. Ona vješto kombinira modernu hrvatsku kuhinju s međunarodnim utjecajima, a ostaje vjerna tradiciji vrhunskog ugostiteljstva uz stalne inovacije. Njezina jela, pripremljena od najfinijih lokalnih sastojaka s dodirom elegancije, osvojila su međunarodna priznanja, ali i kraljevske pohvale.

Kralj Charles III., u to vrijeme princ, bio je toliko oduševljen njezinim rižotom da je zatražio recept, dok je
predsjednik Emmanuel Macron pohvalio kuhinju i poslugu hotela koji su u kratkom roku prema strogom protokolu uspjeli poslužiti uzvanicima besprijekoran ručak od četiri slijeda. Anin uspjeh nebrojeno je puta nagrađen, a tome svakako valja dodati poziv da sa svojim timom priprema jela za visoke uzvanike na svečanoj inauguraciji predsjednika Hrvatske u veljači 2025.

Od najboljeg iz suvremene hrvatske kuhinje do kultnih zagrebačkih štrukli koje se poslužuju još od 1951. i slove za najbolje u gradu, gurmansko iskustvo u hotelu Esplanade vrijedno je svake posjete. Kulinarska ponuda hotela raznolika je koliko i njegovi gosti, a uključuje halal, košer, vegetarijanska i gluten-free jela, posebne dijetalne jelovnike i dječje obroke. Osim toga, hotel Esplanade ponosno podržava lokalne proizvođače i održive inicijative. Gastronomsku baštinu hotela jednako nadahnjuju zajednica kojoj služi i svjetski poznata profinjena nepca koja uvijek oduševi.

Izgrađen za putnike Orient Expressa

Početkom 20. stoljeća, dva najpoznatija hotela toga vremena su postala premala za sve veći broj putnika koji su stizali u Zagreb poznatim Orient Expressom. Kako bi se zadovoljile potrebe grada u razvoju, izgradnja novog, luksuznog hotela nametnula se kao prioritet. Hotel je trebalo izgraditi na širokom terenu (esplanade), u neposrednoj blizini željezničkog kolodvora – tada jedine poveznice s Europom i ostatkom svijeta – koji je bio jedna od postaja slavnog Orient Expressa na relaciji Pariz-Venecija-Istanbul.

Godine 1917. je raspisan međunarodni natječaj kojem su pristupili brojni izvrsni arhitekti toga vremena, uključujući slavnog Austrijanca Adolfa Loosa koji, međutim, nije pobijedio na natječaju. Pobijedio je Nijemac Otto Rehnig, čije je izvorne nacrte preradio Dionis Sunko, kojega danas smatraju arhitektom ovog remek-djela arhitekture Belle Époque. Gradnja najvećeg hotela u Zagrebu je trajala samo 26 mjeseci. Na svečanom otvorenju, 22. travnja 1925., okupilo se oko 200 uvaženih uzvanika, među kojima i zagrebački gradonačelnik Heinzel. Novinari su hotelu predviđali blistavu budućnost na međunarodnom planu, a među prvim gostima se našao i gospodin Glück (njem. sreća), koji je pobudio nadu da će se predviđanja i ostvariti.

ZAŠTO ENNIO

Ennio Max Krizmanić, tako se Krizmanić junior zove. Ono Max je zato jer je Ivici nadimak Max, baš kao što mu je ocu bio nadimak Max. A ono Ennio je zbog slavnog skladatelja Ennija Morriconea. Lako što voli Krizmanić ono što je skladao veliki majstor, ali nakon što je u Smaragdnoj dvorani, praktički sam, odslušao majstorovu probu za koncert, više dileme i nije moglo biti. Zato Ennio.

MALI VINOGRAD

Brzinski smo s direktorom i obišli hotel od vrha do dna. Bome, ima tu stepenica na tom stogodišnjem stepeništu, ima se što šetati. Šest je katova, preko 200 soba, a njemu za obilazak svega treba ravno četrnaest minuta fitness hoda.

Ima Esplanade i svoju lozu, zinfandel je pod prozorom. Znani naš vinar Vlado Krauthaker ju je posadio i o njoj brine, taman da bude i koja butelja originalnog vina. Vezana je uz malen vinograd i dobra priča. Rekli su, naime, Krizmaniću da ne smije grožđe zobati dok je na trsu, jer će doći ptice i sve pojesti. Nije vjerovao, njegove brajde u dvorištu ne funkcioniraju tako, pa je otrgnuo dvije, tri bobice. Sutradan su došle ptice i sve dokrajčile.