Snimio Roni BRMALJ
Rijeka se svojim ritmom probija u novim tržišnim okolnostima, sve je značajniji udio turizma u njezinom gospodarstvu. Kad ste vi kao danas vidjeli toliko ljudi koji Korzom ili Rivom vuku kofere na kotačima? Nikad prije. Danas je bitan i intelektualni kapital, znanje koje se pretvara u novu vrijednost: ne mora biti proizvodnja u Rijeci da bi se bilo dijelom proizvodnog »kolača«
Frančišković je k tome i autor niza kapitalnih djela iz domene sportsko-povijesne literature posvećene automobilizmu, potom onih koje se vezuju uz poslove osiguranja, pa sve do – marketinga, što mu je na kraju bila i dominantna profesionalna okupacija na Ekonomskom fakultetu. I to u statusu redovnog profesora, kako ističe većina njegovih studenata i – omiljenog profesora. I ma koliko mnogo radio, kraj formalno-pravne zaposlenosti i karijere se morao primaknuti: prof. dr. Frančišković od sutra više nije u radnom odnosu, postaje – umirovljenikom.
Znanstvenik »iz prakse«
Penzioner, a izgledom kao da se niste maknuli iz nekih davno prošlih vremena?
– Ma nije baš tako, stari se, ali ne žalim se. Dobroj kondiciji pomaže i genetika, a čitav sam se život, koliko mi je vrijeme dozvoljavalo, rekreativno bavio i sportom. Ne žalim se jer ni u čemu to nije moj stil. Uvijek sam bio svjestan svojih mogućnosti, dosega u pojedinom vremenu, bez pretjerivanja u bilo kojem smislu.
Najviše vas ljudi veže uz čelnu poziciju unutar Croatia osiguranja. No, vi ste svo to vrijeme participirali i u sveučilišnom radu, kao mentor studenata koji su se usmjeravali prema svijetu marketinga?
– Da, ne samo marketinga, nego i specifičnih tematskih cjelina vezanih uz sektor osiguranja. Teme su to što su mi bliske u mojem profesionalnom radu, a omogućeno mi je bilo, na čemu hvala i Ekonomskom fakultetu, da ih izlažem i u znanstvenom pogledu. Do samog dolaska na fakultet, dugi sam niz godina radio u svojstvu vanjskog suradnika, tako da je moj neposredni rad u toj visokoškolskoj ustanovi zaokružen na dvadeset godina. Ono što također moram istaknuti je činjenica da sam predavao i na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu na kojem sam magistrirao i doktorirao, na riječkom Pomorskom fakultetu kao povremeno i na Univerzitetu u Trstu. Naprosto, na tim su me fakultetima trebali i cijenili kao čovjeka iz »prakse«.
Na Ekonomskom fakultetu ste u »punom radnom vremenu« od srpnja 2013. godine. Koliko nam je poznato, vaš ste segment znanstvenog rada jako dobro povezivali s gospodarstvom, što vam je na Ekonomskom fakultetu i bila jedna od temeljnih obaveza?
– Znate, postoji jedna određena doza diferencijacije između znanosti i gospodarstva, a meni je bilo najvažnije da studentima predočim ono što se događa u praksi. Mislim da je to kod njih nailazilo na dobar prijem, kao i kod samih čelnih ljudi fakulteta jer sam dvije godine bio i na funkciji prodekana za suradnju s gospodarstvom. Nikad nisam bio samo teoretičar nego sam sve ono što se događalo primjerice u pomorskom osiguranju ili marketingu, prenosio kroz nastavu studentima. Različite su to postavke, jedno je napredovati kroz znanost i teoriju, drugo kad se ide u nastavu s iskustvom iz gospodarstva.
Jedna ste od rijetkih osoba na riječkom gospodarsko-znanstvenom nebu koja je to spojila.
– Ekonomski fakultet je oduvijek dozvoljavao i predavače koji su bili iskusni gospodarstvenici. U tome su uvijek bili drugačiji, moderniji, a ja sam posebno ponosan što sam zahvaljujujći toj otvorenosti odgojio niz stručnjaka. Bio sam mentor na stotinu diplomskih radova, 50 magisterija te na četiri doktorata. K tome, nije da se hvalim ali je tako – studenti su mene i moje asistente ocjenjivali visokim ocjenama što znači da su tu vezu znanosti i gospodarstva primali na dobar način. Da su pronalazili koristi u onom što sam im predavao. Veseli me i činjenica da je na Ekonomskom fakultetu došlo do uspješno provedene »smjene generacija« tako da zadovoljan i sretan, u jednom dobrom ozračju koje vlada na tom fakultetu, odlazim u mirovinu.
Pozitivna transformacija
No, koliko god sveučilišna scena u Rijeci s vremenom jačala, gospodarstvo, kome je »proizvodnja« visokoobrazovnog kadra dominantno namijenjena, nestaje velikom brzinom, do zastrašujućih razmjera?
– Ne bih se s vama složio. Naprosto tu se mora imati u vidu dvije činjenice. Prva je ta da je Rijeka danas u bitno drugačijim teritorijalnim granicama, druga da se gospodarska scena dramatično promijenila. Globalizacija je donijela neke sasvim drugačije podjele, danas se prvenstveno traži i cijeni prodaja usluga. Industrija kakvu smo nekad poznavali u Rijeci danas naprosto više nije moguća tako da treba tražiti sasvim druge smjerove razvoja. Znate, jedina je mogućnost biti umrežen, globalno povezan – frapantan je podatak da svega 300 multinacionalnih kompanija danas kontrolira 25 posto svjetskog gospodarstva.
Hoćete reći da u Rijeci baš i nije sve tako crno kako nam se prečesto čini?
– Naravno da nije, nije uopće. Rijeka se s svojim ritmom probija u novim tržišnim okolnostima. Recimo, sve je značajniji udio turizma u njezinom gospodarstvu. Kad ste vi kao danas vidjeli toliko ljudi koji Korzom ili Rivom vuku kofere na kotačima? Nikad prije. Danas je bitan i intelektualni kapital, znanje koje se pretvara u novu vrijednost. Nije naprosto bitno tko proizvodi neki lijek, nego tko ga je – izmislio. Pogledajte primjerice Jadran Galenski laboratorij, pa dijelom zahvaljujući i njemu na riječkom je Sveučilištu otvoren studij biotehnologije, a i oni sami su jedna od uglednijih tvrtki u Hrvatskoj. Ili kad govorimo o proizvodnji automobila, po prilici četiri osobe razvijaju proizvod, samo ga jedna proizvodi. Ne mora biti proizvodnja u Rijeci da bi se bilo dijelom proizvodnog »kolača«. Mi ne možemo participirati u niskoprofitnim industrijama, mi moramo prodavati znanje. A u tome je Rijeka uspješna jer se Sveučilište jako dobro razvija pa je tako sve privlačnije, posebno na nekim fakultetima i za studente iz inozemstva. Sveučilište je jako dobro napredovalo, strahovito se pozitivno transformiralo. Pa i sam grad, Rijeka je totalno promijenila fizionomiju.
Zašto ne vidite razvijeno Sveučilište, privatne bolnice, dentalnu industriju, niz hostela…
Vrlo ste optimistični. Zašto je onda Rijeka u globalu pesimistična? Zašto smo na neki način prestrašeni od onog što nam budućnosti donosi?
– Znate, u medijima dominiraju crne teme pa se dodatno stvara takav utisak. Dobro, to ljudi od medija možda i očekuju. Po domaći rečeno, »njurganje« je dio mentaliteta. Najčešće je neosnovano, nekad i kao samoobrana, pa i skrivanje realnosti. Koja nam govori da dobar dio stanovnika Rijeke ima i neke dopunske prihode. Mada, i to je praksa razvijenog svijeta, malo tko danas u tim državama živi, osigurava sebi i obitelji egzistenciju radeći samo jedan posao. Uvjeren sam da će razvoj usluga u smislu koji sam naveo, Rijeku i dalje razvijati u dobrom smjeru.
Zbog čega onda toliki odlasci u inozemstvo?
– Bolje se zarađuje. Ali gdje uopće vani ima posla ako niste iznimni potencijal u nekom području? Stranci vani u pravilu rade manje kvalitetne i manje plaćene poslove. Istina ima nemalo naših stručnjaka koji vani dobivaju jako dobro plaćene poslove jer su – jako stručni. Mi kad ističemo proces iseljavanja zaboravljamo, odnosno mediji ne percipiraju kako je u Hrvatskoj stanovanje povoljno, kako smo mi unutar EU-a najviše rangirani po pitanju vlasništva nad stanovima i kućama, kako se naprosto vani više zarađuje, ali je i život znatno skuplji. Da, ono što je nepobitno – država nam je preskupa i to je činjenica koja nam mlade tjera iz zemlje. Kad bi se to promijenilo, siguran sam da bi uslijedio veliki povratnički val.
Uz Croatia osiguranje, vaša profesionalna participacija na raznim aktivnostima unutar sportskih kolektiva ide u red unikatnijih na riječkom profesionalnom nebu. Od nogometa, do automobilizma.
– Ako dobro postavite organizaciju u tvrtki u kojoj dominantno radite, ako imate dobar tim, i ako ste sami po sebi organizirani, sve se stigne. Mene jako mnogo stvari i djelatnosti zanima tako da je moj toliki angažman bio tim razumljiviji. Zajedno smo stvarali mnogo toga, bila su to vremena što su tražila aktivno uključenje, participaciju svakog od nas, od ljudi koji su u proteklim desetljećima dosezali svoju punu intelektualnu ili naprosto radnu zrelost. Nikad nisam imao osjećaj da posebno mnogo radim. Ali da, uvijek sam bio sistematičan, mada mislim da sam u svemu imao i sreće kao i podrške s obiteljske strane.
I što sad? Kako dalje? Nećete nas uvjeriti u priču kako od sutra, 1. listopada postajete tek još jedan od jutarnjih penzionerskih šetača Korzom?
– Imam jako mnogo prijatelja, volim se družiti, bit će više vremena za takve stvari. Hobistički će se naći vremena i za ponešto sportskih aktivnosti.
Neki od vaših generacijskih prijatelja često se u trenutku u kojem se od sutra i vi nalazite posvećuje primjerice uzgoju maslina?
– Iako sam ja seljačko dijete iz Krasice, zemlje na žalost nemamo tako da me neko okretanje vrtu i uzgoju bilo čega baš i ne zanima. Mada, znate, nije odlazak u mirovinu »kraj svijeta«. Već sad imam u pripremi neke od stručnih knjiga koje ću, iskreno se nadam, u dogledno vrijeme i publicirati, a namijenjene su daljnjoj izobrazbi mladih ekonomista.