Točno je, postoje mnogobrojne fizičke barijere, ali ih nije nemoguće savladati ako postoji volja - Ivan Šoša / Snimio Silvano JEŽINA
Moram priznati, najgore je bilo predložiti me. Svjestan sam da bez invaliditeta problem za specijalizaciju ne bi ni postojao, uvjeren je naš sugovornik
Kad sam položio zadnji ispit na Medicinskom fakultetu, a bilo je to pred Božić 2004. godine, bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Idući dan, 22. prosinca, probudio sam se i krenuo spremiti kavu. Odjednom mi se zavrtjelo u glavi, strahovito me zaboljela, pao sam na pod. Iduća tri mjeseca proveo sam u KBC Rebro, Klinici »Fran Mihaljević« u Zagrebu i u JIL-u riječkog KBC-a pripremajući se za rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama, oporavljao sam se od jedne vrste moždanog udara i koliko toliko rehabilitirao – tako nam je na početku razgovora započeo svoju priču liječnik, doktor znanosti i poslijedoktorand Ivan Šoša, tridesetšestogodišnjak, zaposlen na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Rijeci koji unatoč kretanju uz pomoć invalidskih kolica i teškom tjelesnom invaliditetu želi ostvariti svoju dugogodišnju želju, svoj san, specijalizirati sudsku medicinu.
– Koncem 2004. godine za mene je započela ružna priča. Na fakultetu sam bio dotada ne najbolji, ali dobar, recimo solidan student, nikakvih problema nisam imao. Prirodna stvar je da zapravo dok si na fakultetu na neki način počinješ sebi organizirati budućnost. Ja sam se zainteresirao za sudsku medicinu premda sam tijekom studija bio demonstrator na Zavodu za anatomiju. A tamo sve žene! Da ne biste pomislili da sam »šovinist«, jednostavno tamo nisam htio ostati, uz šalu će naš sugovornik.
– No, računao sam da je mogućnost odlaska na Sudsku propala nakon što mi se dogodilo to što mi se dogodilo. No, onda sam razmišljao, pa nisu na Sudskoj samo poslovi s osobama koje su okončale život vješanjem! Zamišljao sam svoju budućnost, a i još uvijek je zamišljam, kao specijalist sudske medicine, jer ako sam dokazao da mogu obducirati, znači da granice ne postoje i da taj posao doista mogu raditi. Bio sam u obdukcijskoj sali i besprijekorno napravio obdukciju.
Ured na katu
– Točno je, postoje mnogobrojne fizičke barijere, ali ih nije nemoguće savladati – ako postoji volja. Mnogobrojne barijere su postojale i pri obavljanju liječničkog staža – koji je obavezan preduvjet da bi se položio državni ispit i stekli uvjeti za samostalan rad. Tako sam uredno obavio pripravnički staž u KBC-u Rijeka i nakon toga dobio licencu HLK (Hrvatske liječničke komore), koja znači da mogu samostalno obavljati liječničku djelatnost u RH. To je bio tehnički preduvjet da bih krenuo obducirati i bio predložen za specijalizaciju – ističe.
– Moj dojam? Iskreno rečeno, barijere treba ukloniti u glavama ljudi. Neko vrijeme kada sam se zaposlio na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalsitiku, imao sam ured na katu, penjao sam se stepenicama, jer lift ne postoji. To se događalo, da ne zaboravimo 2008. i 2009. godine na Medicinskom fakultetu, oličenju etičnosti. Mučio sam se sa stepenicama, a Medicinski fakultet istovremeno organizira Dane bioetike. Paralelni svemir, u jednom se nalazim ja, u drugom teče med i mlijeko, sve je krasno – prisjetio se početaka rada dr. Šoša nakon što je došao na Zavod.
– Eto, devet godina radim i svaki dan dolazim i prelazim preko postavljene daske, tu sam mislio baš na onu dasku na ulazu u park koji ide u KBC, ja to zovem getsemanski vrt, niti mogu ući, jer ima par stepenica što, eto, nitko u devet godina nije prepoznao kao barijeru. To je sredstvo kojim se meni izašlo u susret. A to vam kazujem jer sam neki dan pročitao razgovor s jednim kolegom, najboljim studentom s invaliditetom na Filozofskom fakultetu koji kaže da mu je najveći problem što do nekog ureda mora ići kroz garažu, zbog neke barijere. Čestitam, ipak se počelo nešto mijenjati i po pitanju nas invalida, to su drastični pomaci – zaključuje naš sugovornik.
– I mojoj supruzi su se više puta znale poskliznuti noge zbog kosine kojom me mora dovesti do Zavoda, točno je da je barijera premoštena ali meni to ništa ne znači, naporno je dovesti kolica do ulaza u Zavod. Imate zapravo čudo propisa koji su vrlo nerazumni, nelogični. Vidite ovu aparturu, pokazuje nam sugovornik na veliko projekcijsko platno i projektor. To sam kupio vlastitim sredstvima, platno, projektor. Ideja je davno sazrela, a riječ je o vrlo praktičnim stvarima. Nas je četvoro kolega, imamo jedan mikroskop i ukoliko jedan objašnjava drugima, taj se mora maknuti da vidi ovaj drugi. I onda smo zaključili da je najbolje imati projektor i platno tako da svi istovremeno možemo gledati i komentirati uzorak s mikroskopa. No, ideja nije naišla na plodno tlo tada v.d. voditeljice Zavoda. U jednom trenutku meni je »puknuo film« i kupih ga sam, kaže nam zadovoljan, premda put koji prolazi i nije baš posut ružama. Meni pripadaju jedna invalidska kolica po propisima, ali meni trebaju i druga za obdukcijsku salu, a kažu mogu imati samo jedna jer pravilnik nije predvidio i takve životne situacije, da ću biti liječnik sudske medicine. No, i to sam uspio, uputio sam zahtjev i odobrena su mi dodatna kolica – objašnjava nam dr. Šoša, misleći pritom da se neke stvari ipak mogu riješiti.
Na sto čuda
– Kad sam dolazio na Zavod, nije mi se predviđala neka karijera, pa se iz tog razloga nisu ni radile preinake, rekli su »Ok, njemu daska«, no onda su se stvari stubokom promijenile, ja ostao, a ostala i daska, duhovito primjećuje dr. Šoša. Naime, tijekom proteklih devet godina isključivo se njegovala njegova »vještina« pisanja znanstvenih publikacija. Nakon stjecanja doktorata znanosti u zakonskim okvirima od šest godina, mnogi su bili »na sto čuda« – što će sada?
– Zahvaljujući predstojniku Zavoda, profesoru dr. Draženu Cuculiću koji je Fakultetskom vijeću Medicinskog fakulteta predložio moju specijalizaciju, ja sam sretan čovjek. Vijeće je navodno podržalo prijedlog predstojnika. Procedura se nastavlja, Fakultetsko vijeće navodno je poslalo prijedlog Ministarstvu zdravlja, a slijedeći korak je raspisivanje natječaja. Tada se vraća na Fakultetsko vijeće i otvara natječaj dostupan kandidatima. Ministarstvo odobri izbor i cijeli postupak traje nekoliko mjeseci – ushićeno i bez zadrške opisuje proceduru za toliko željenu specijalizaciju.
– Moram priznati, najgore je bilo predložiti me jer su najgore barijere u glavama ljudi. Eto, devet godina sam na Zavodu i nitko od ranijih nadređenih, do predstojnika prof. dr. Cuculića nije prevladao barijeru u glavi, on je prvi koji me predložio. Svjestan sam da bez invaliditeta problem za specijalizaciju ne bi ni postojao – uvjeren je naš sugovornik.
Pitamo ga je li spreman na izazove?
– Naravno, shvaćam da sve ide teško, jako teško, čak sam se u međuvremenu, s obzirom da imam i slovensko državljanstvo, prijavio za dobijanje dozvole, licence u Republici Sloveniji. Ne znam kako bi se stvari tamo odvijale, ali je njihova Komora neusporedivo transparentnija od trenutka kada se učlanite. I tamo postoje kriteriji i procedure. Ne kažem da je kod njih lako, nego je transparentnije.
Pitamo zašto baš sudska medicina?
– Zato jer obuhvaća čitavu medicinu. Pruža širok, vrlo širok uvid u cijelog čovjeka. Imate, na primjer, unesrećonog u prometu. Ukoliko je bilo prijeloma, to vam je trauma i ortopedija, ukoliko je riječ o starijoj osobi, možete provjeriti je li smrti kumovalo i neko kardiološko oboljenje. To je kao da netko završi gimnaziju, pa studira medicinu pa ne zna hoće li raditi kao liječnik ili biti u Saboru. A ovdje nikada ne znate što vam život, odnosno smrt nosi, ili kako bi mi na Sudskoj rekli, obavljamo završne radove u zdravstvu – kazao nam je dr. Šoša koji ne gubi smisao za crni humor.
– Dok ne vidite što je unutra, ne znate jeste li učinili dobru stvar, podsjetivši da je sudska medicina u javno-zdravstvenom smislu jako korisna. Svaki novi slučaj mijenja i obogaćuje ukupan fond znanja. Nikada niste sto posto sigurni, dok ne vidite na svoje oči što je tom čovjeku zapravo bilo. Neke metode u sudskoj medicini su toliko ekzaktne, ako ne sto posto, onda više od 99 posto, nema »možda«, to je tako i gotovo – objašnjava dr. Šoša.
