Mi smo dvadeset godina raspolagali općedruštvenom imovinom iz ranijeg razdoblja, a nismo stvarali. Moramo početi stvarati. Mešetarenjima se može obogatiti pojedinac, ali se ne može obogatiti društvo. Društvo mora stvoriti novu materijalnu vrijednost
Profesor emeritus Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba dr. Ivan Šiber uredio je nedavno objavljenu knjigu »Hrvatska i EU«, s podnaslovom Strahovi i nade, u kojoj se zrcali slojeviti odnos građana Hrvatske prema Europskoj uniji ali i politici u cjelini. Nakon parlamentarnih izbora i referenduma o EU razgovaramo o hrvatskoj političkoj zbilji uvelike određenom krizom i očekivanjima građana o njenom prevladavanju.
Prema istraživanju iz 2003. podrška EU bila je 75 posto, približavajući se unisonom proeuropejstvu s početka devedesetih. Nakon toga došlo je do pada, da bi na referendum za ulazak u EU izašlo tek 43 posto birača. Što se događalo svih ovih godina, a što se dogodilo 22. siječnja?
– Opredjeljenje javnosti u velikoj mjeri ovisi o ukupnoj društvenoj situaciji i određenom političkom procesu. Uoči demokratskih promjena 1990. godine ulazak u EU za većinu građana Hrvatske je značio odmak od »onih preko Drine«. Tvrdilo se mi smo drukčiji, mi smo Europa i civilizacija, a »ono« je Bizant, Balkan. Kad pogledamo podatke o potpori s početka 2000.-ih, valja uzeti u obzir prevladavanje Tuđmanovog autoritarnog poretka i izlazak iz svojevrsne izolacije, no vrlo brzo se taj polet počinje sudarati s barijerama. S jedne strane, to je problem Haškog tribunala, problem plaćanja odgovornosti za ono što (ni)je učinjeno tijekom ratnih zbivanja i odmah poslije njih, raščišćavanje sa samima sobom, što je stvorilo određeni animozitet prema Europi koja, kako se tvrdilo, za nas nema razumijevanja. Isto tako, to je razdoblje gdje EU na Hrvatsku objektivno primjenjuju puno strože kriterije nego za ostale zemlje u tranziciji. Mnogi su se građani osjetili povrijeđeni i činjenicom da su u EU bez ikakvih problema naposljetku ušle i Bugarska i Rumunjska, koje po svim pokazateljima zaostaju za Hrvatskom, a da se nas drži po strani. Tada su počela tumačenja da nas EU želi u »regionalnom paketu« zajedno s našim »mrskim istočnim protivnicima«. Taj proces, tijekom kojeg su se isticali slučajevi Bobetko i Gotovina te sporenje sa Slovencima oko Savudrijske vale i zapreka koje su nam stavljali Slovenci, doveo je do toga da su mnogi kazali kako im je »pun kufer EU«. Bilo je dakle uzlaznih i silaznih putanja raspoloženja građana prema EU. I kada uzmete u obzir da taj proces objektivno traje deset godina, gdje je došlo do nevjerojatnog zasićenja temom, ne treba nas ništa oko referenduma čuditi.
Podbačaj euroskeptika
Pa ni velika biračka apstinencija?
– Ovdje je ipak prvenstveno bila riječ o zasićenju. Ljudi su prihvatili stanje stvari, razumjeli su da je naposljetku sve dogovoreno i riješeno, pa nije bilo ni ushita, ni emocionalnog naboja iz ranijih faza odnosa građana prema EU. Ovo je na neki način bilo privođenje jednog dugotrajnog posla svome kraju. Neki su izašli na referendum, a neki nisu. Nije bilo takmičarskog naboja kojeg imate u izbornim situacijama. Zapravo niste ni imali dva protivnika…
… jer protivnici EU nisu uspjeli artikulirati to što su htjeli i motivirati svoje potencijalne pristaše?
– Jednostavno nisu uspjeli iskoristiti nezadovoljstvo koje je postojalo, nisu ga uspjeli artikulirati u određeni politički sadržaj. To je njihov neuspjeh koji sada ne mogu prebacivati na druge kao što pokušavaju.
Tvrde da nije bilo dovoljno prostora i vremena za raspravu?
– Kritike da se o ulasku u EU nije dovoljno razgovaralo objektivno ne stoje. Rasprava je bila na stolu. Naravno, nije bila u punoj mjeri argumentirana, ali se moglo raspravljati. Nitko nije branio nametanje rasprave o tome.
Postoje problemi s kojima se EU suočava kao što su sadašnji problemi s eurom i monetarnom politikom. Međutim, kako će biti njima tako će biti i nama. Dosadašnja iskustva govore da se puno lakše suočiti s monetarnom ili nekom drugom krizom u okviru EU nego izvan nje. I nemojmo zaboraviti da je EU, pored ostaloga, i rođena na koncepciji mira i suradnje poslije dugog niza stoljeća ratovanja diljem Europe. Imate, dakle, svjesno programirani mir, ili bolje rečeno rješenja koja u velikoj mjeri onemogućavaju ratove i krize koji su tako dugo potresali Europu.
Kako ocjenjujete ono što smo ipak čuli prije referenduma?
– Ako mislite na euroskeptike, to je bilo ispod svake razine. Bilo je doduše određeni broj primjedbi koje bi čovjek načelno mogao prihvatiti, primjerice da rasprava nije bila u punoj mjeri demokratska i ravnopravna. Međutim, postavlja se pitanje zašto se oni nisu izborili da još u okviru izborne kampanje stave taj problem na stol i na neki način navedu birače, a euroskepticizam ipak zahvaća dio biračkog tijela, da se za izbor određenih političkih stranaka opredijele na temelju stava o ulasku Hrvatske u EU. Sama kampanja zadnjih nekoliko dana bila je pak više propagandna nego informativno-objašnjavajuća i tu bi se mogao staviti čitav niz primjedbi. No, činjenica jest da su mnogi koji su se zalagali protiv ulaska u EU to činili na jedan iritantan način predstavljajući se prvenstveno kao borci za nacionalne interese. Pritom su zaboravili elementarnu stvar. Hrvatski nacionalni interesi nisu jednoznačna kategorija. Na kraju krajeva, politički pluralizam se sastoji upravo u tome da pojedine političke opcije različito vide nacionalne interese i njihove prioritete. U Hrvatskoj su pobijedile, rekao bih srećom, one političke opcije koje smatraju da je Hrvatskoj mjesto u EU i da će EU biti upravo onaj okvir koji nam pruža mogućnost za jedan kudikamo kvalitetniji i bogatiji razvoj nego što smo ga imali do sada.
Strah od nepoznatog
Svjedoči li ipak i kampanja uoči referenduma i trećina onih koji su zaokružili »protiv« da su kod građana Hrvatske i dalje prisutni strahovi od gubitka identiteta i suverenitet odnosno strah od ekonomske eksploatacije zemlje?
– Strah od gubitka identiteta je na neki način prevladan. Na kraju krajeva, nema te zemlje koja je ušla u EU a koja je bilo što izgubila od svog nacionalnog identiteta. I sam hrvatski jezik ulaskom u EU dobiva status službenog jezika. Strah od ekonomskog iskorištavanja temelji se na mitskoj stereotipiji o Hrvatskoj kao zemlji golemih bogatstava koje, eto, svatko želi prisvojiti ili opljačkati. Činjenica jest da svjetska ekonomija postaje stvarno opća i sveprisutna i mimo EU, pa ni to ne drži vodu. Međutim, postoji jedan drugi iskonski čovjekov strah, strah od nepoznatog. I to je imalo utjecaja na referendumsko izjašnjavanje. Jednostavno, ne poznajemo svijet, ne znamo što nas čeka. Kad već govorimo o nacionalnom identitetu i samostalnosti, jedina vrsta samostalnosti koju mi gubimo ulaskom u EU je samostalnost da donosimo neodgovorne odluke. Drugim riječima, ipak ćemo biti podvrgnuti nekim pravilima koja su se u svijetu potvrdila i više nećemo moći praviti takve gluposti kakve smo pravili u proteklom razdoblju.
Izjašnjavanje na referendumu je tek okončanje jedne faze u odnosima Hrvatske s EU. Što je, dakle, činiti političkoj eliti i građanima u vremenu koje slijedi, do ulaska i nakon ulaska u punopravno članstvo?
– Sada moramo pokazati jesmo li zaista zaslužili ući u EU. Naime, uz neka nova rješenja odnosno odluke uvijek postoje i velika očekivanja. A što su očekivanja veća, veća su i moguća razočarenja. Na kraju krajeva, 1989. i 1990. godine mislili smo da su demokracija i višestranački sustav čarobni štapić za sve naše probleme. Razočarenje je stiglo vrlo brzo. Doslovce u svim tranzicijskim zemljama. Moramo stoga biti realni. To je otprilike kao i sa svakom novom promjenom vlasti. Ključni problem Milanovićeve vlade jesu nevjerojatno velika očekivanja ljudi zbog same činjenice promjene. I ono što oni moraju učiniti jest spustiti loptu na zemlju. Tako je i što se tiče EU. Moramo reći Europa pruža kudikamo veće mogućnosti nego Hrvatska izvan EU. Hoćemo li te mogućnosti iskoristiti? Ovisi prije svega o nama.
Hoćemo li znati iskoristiti te mogućnosti?
– U samoj kampanji osobno me je iritiralo naglašavanje da ćemo, ako budemo za ulazak u EU, dobiti sredstva iz europskih fondova. Govorilo se o milijunima i milijardama eura u određenim rokovima. Ponovno se, dakle, podilazi onom našem tradicionalnom balkanskom mentalitetu prema kojemu ćemo opet nešto dobiti od drugih što će nam omogućiti da bolje živimo. A gdje je tu naš napor? Ti fondovi trebaju nam da iniciramo novu proizvodnju i reforme, što bi nam trebalo omogućiti da mi sami, kako kaže stara doskočica, naučimo loviti ribu, a ne da živimo na tuđi račun. O tome treba voditi računa.
Stvaranje novih vrijednosti
Koliko su politička elita i građani uopće spremni za EU?
– Možda i više nego druge zemlje kada su ulazile u Uniju. Upravo zbog mukotrpnog procesa koji smo prošli puno smo realniji, bolje pripremljeni za ono što nas čeka u EU nego što su neposredno nakon referenduma bili pripremljeni Slovenci ili Mađari. No, domaća politika je ključ svega. Ona je nositelj odgovornosti. I borili su se za vlast da preuzmu odgovornost za razvoj zemlje. Moraju, dakle, legitimirati svoj politički uspjeh.
Kako vam se čini prvih mjesec dana funkcioniranja nove vlasti?
– U kampanji i u posljednjih mjesec dana Zoran Milanović je ostavio nevjerojatno bolji dojam nego prije četiri godine. Da li je riječ o sazrijevanju, učenje metodom vlastite kože, boljim savjetnicima ili je sam pronašao unutrašnju kontrolu, činjenica je da puno bolje komunicira, i ne da se isprovocirati, odnosno uvući u konflikte. Toga se naročito mora jako čuvati. Burni temperament koji uočavamo kod Linića ili Čačića premijer si ne smije dopustiti, a bilo bi bolje da ni ta dvojica to ne rade. Mora se izrazito kontrolirati, zadržati onu »račanovsku usporenost« u neposrednom reagiranju. Premijer je koordinator. Od njega puno toga ovisi, on donosi ključne odluke, ali se njegova kvaliteta prije svega sastoji u kvaliteti njegovih suradnika i u sposobnosti da od njih izvuče najbolje a da u ekspertnim stvarima sluša svoje suradnike.
– Za sada je dobro. Čine ono što odgovorna politička elita, odnosno vlast treba činiti. Bez zadrške, imam dojam, suočavaju građane s problemima, kažu da ti problemi nažalost traže i gorke lijekove, određene rezove. Pridržavaju se ključnog pravila odgovornog ponašanja u takvoj situaciji, a to je da ono što treba učiniti treba učiniti odmah.
Koji bi trebali biti ključni zahvati?
– Nisam ekonomist i nemam kompletan uvid u situaciju, no treba otvoreno reći da je ovo kroz što danas Hrvatska prolazi nužan proces raščišćavanja sa svim grijesima strukture u proteklih dvadeset godina. Kriza je naravno prije svega u ekonomskoj sferi. I da se jezično poigram, krajnje je vrijeme da Hrvatska iz razdoblja gospodarenja prijeđe u razdoblje privređivanja. Kao jezični čistunci izbacili smo iz upotrebe hrvatsku riječ privreda, zato što je prisutna i drugdje na prostoru bivše Jugoslavije, a bila je prisutna i u vokabularu formalnih struktura do 1990. godine, i uveli smo gospodarstvo, koje zapravo označava gospodarenje, odnosno raspolaganje dobrima. Svatko tko je na vlasti raspolaže s resursima. Privreda znači privređivanje, stvaranje. Mi smo dvadeset godina raspolagali općedruštvenom imovinom iz ranijeg razdoblja, a nismo stvarali. Moramo početi stvarati. Mešetarenjima se može obogatiti pojedinac, ali se ne može obogatiti društvo. Društvo mora stvoriti novu materijalnu vrijednost. Ne može Hrvatska živjeti dobro samo na turizmu i prometu, ona mora na kraju krajeva sudjelovati u svjetskoj razmjeni i na svjetskom tržištu.
Što je s korupcijom, koliki je to problem?
– Užasan. Nema tog političkog sustava u svijetu gdje korupcija ne postoji, ali je tamo korupcija eksces, nešto s čime se strukture bore. U Hrvatskoj je korupcija sistemske prirode. Ona je nastala u razdoblju pretvorbe, ušla je u sve pore društva, od relativno marginalnih, ali u smislu zabave za narod važnih nogometnih struktura, preko simbolički nevjerojatnih stvari koje su se dešavale i dešavaju u visokom obrazovanju, do poslovanju državnih poduzeća i ponašanja najviših državnih dužnosnika. Bitku koju je započela prijašnja vlast treba uporno nastavljati. Aktualna vlast mora prije svega poći od sebe i ne dozvoliti da bilo kakva sjena padne i na nju.
Koliko smo mentalno spremni prijeći s, kako kažete, gospodarenja na privređivanje, s raspolaganja na stvaranje? Neće li se javiti otpori onih kojima to ne odgovara?
– Otpor će biti vrlo jak i vlast će se s time teško nositi. Ključni problem je etika rada. Hrvatska je zemlja koja nije imala građansku i industrijsku revoluciju, nije imala formiranu radničku klasu koja je počela cijeniti rad kao osnovno sredstvo svoje egzistencije. U cijeloj bivšoj Jugoslaviji seljaci su doslovce s njiva prešli u tvorničke hale. Taj prelazak koji se kod nas dogodio u roku od desetak, petnaest godina nakon Drugog svjetskog rata u razdoblju industrijalizacije i elektrifikacije dogodio se u jednoj generaciji. Etika odgovornosti prema radu i svijest da se živi od rezultata rada nije stoga do kraja izgrađena. Na tu nepostojeću kulturu rada dodana su samoupravna prava, ali bez radne odgovornosti. U takvoj situaciji niste imali ni pravog sindikalnog pokreta pa danas imate sindikalce koji se više bore za svoja prava nego za prava onih koje zastupaju. I sada se postavlja pitanje gdje praviti te rezove, na koji način. U isto vrijeme državna birokracija je neefikasna i glomazna, ali i nevjerojatno malo plaćena. Prema tome, treba nam bolje plaćena, manja, djelotvornija i odgovornija birokracija. Što ćemo međutim s viškom pored 300 tisuća već nezaposlenih? Riječ je, dakle, o složenom problemu kojeg ne treba rješavati sjekirom, već kirurškim nožem. Svaka mjera mora biti praćena odgovarajućim obrazloženjem koje će uključivati i rokove u kojima se očekuju konkretni rezultati. Ako to ne bude povezano s konkretnim, mjerljivim i dokazivim rezultatima planiranih rezova, onda ova Vlada neće činiti dobro.
Kad spominjete etiku rada i nužne promjene, može li EU pridonijeti našoj unutarnjoj promjeni na bolje?
– Kad je došlo do otvaranja granica prema Zapadu sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća kroz godine je stotine tisuća ljudi otišlo na rad u Njemačku, Francusku i druge zemlje. Radili su vrlo odgovorno i kvalitetno, bili dobro primljeni, pa kad su se vratili ovdje očekivali smo da će oni svoju kulturu rada promijeniti. Ne. Oni su se vratili onim oblicima i zarađivanja i ponašanja koji su ovdje bili dominantni. Prema tome, nije to tako jednostavan proces. On zahtijeva vrijeme, ali vremenu treba »pomoći«. Ono samo po sebi ništa ne može riješiti, vrijeme treba intervenciju onih koji donose odluke, a oni moraju znati što hoće te donositi mjere sukladno odgovarajućim ciljevima.
Znaju li?
– Imamo u Vladi nekoliko odgovornih ljudi koji po svojim dosadašnjim postignućima daju određenu vjerodostojnost, ali to što znaju moraju i pokazati. Ako pogledate gdje su učinci Račanove vlade bili najveći onda se vidi da je to ipak bilo u sferi raščišćavanja ekonomskih odnosa. No, Milanovićeva vlada ima još jedan veliki problem. Ona je ipak pretežno socijaldemokratska, a socijaldemokratske vrijednosti su malo drukčije od liberalnih ili konzervativnih, i to upravo u sferi društvenih i radnih odnosa, socijalnih prava i slično. Stoga se sada nalaze u situaciji da, s obzirom na stanje ekonomije i državnog proračuna, upravo ono što bi na neki način trebalo biti srž njihovog političkog programa prvo dolazi na raščišćavanje i svođenje u podnošljive okvire. Riječ je o apsurdu, uočenom i drugdje u svijetu, da u određenim povijesnim situacijama lijeve opcije moraju provoditi desnu politiku a da često desna politika mora provoditi lijevu. A to neće biti lako.