Idealni model razvoja vojne industrije je državno-privatno partnerstvo, a jedan takav strateški zaokret pomogao bi i spasu – hrvatske brodogradnje. Dok se Hrvatska jako teško nosi s brodogradilištima za klasičnu trgovačku mornaricu na Dalekom Istoku, Europska unija gradnju brodova za svoje vojne potrebe povjerava isključivo svojim članicama
Oluja sutra postaje punoljetna, a Ivan Nekić, brigadir Hrvatske vojske, Vratničanin rođen u Senju prije 48 godina, slobodno može ustvrditi kako je i sam odrastao i oblikovao se ne samo u završnoj operaciji bitke za teritorijalnu cjelovitost Hrvatske, nego i u svim onim godinama rata u kojem je sudjelovao od prvih dana. Nakon ratnog puta i stručnog uzdizanja svoje vojničke karijere na najprestižnijim svjetskim učilištima, prije desetak godina postaje direktorom državne tvrtke Alan čiji je osnov poslovanja – izvoz oružja.
– Vojni poziv me privlačio od najranijih dana tako da sam nako završetka osnovne škole upisao zagrebačku vojnu gimnaziju. Nije to baš bila neka tradicija u mojem zavičaju, ali mene su ta vojna zanimanja privlačila. Nakon njezinog završetka želio sam upisati vojnu akademiju, ali nije išlo.
Na čekanju
Zapreke su bile nepremostive. Vratio se u Rijeku, upisao Tehnički fakultet nakon čega je uslijedilo zapošljavanje u Rijeka cesti, tvrtki čiji naziv najbolje opisuje njezinu djelatnost. Ali – mir stručnog usavršavanja poremetio je – raspad Jugoslavije.
– Upozoravao sam kolege, pa i osobe koje su imale zadatak baviti se sigurnosnim aspektom Hrvatske, kako bismo morali organizirati postrojbe što će moći odgovoriti na prijetnje od strane JNA. Uvjeravali su me da će se raspad Jugoslavije odigrati bez žrtava. Nisam se mirio s takvim stavovima pa sam se, unatoč činjenici da sam imao sasvim dobro plaćeni posao, prijavio za nešto gotovo pa nepostojeće – posao profesionalnog hrvatskog vojnika.
Nekićeva namjera stajala je neko vrijeme »na čekanju«. U svega nekoliko mjeseci, od travnja do kolovoza 1991. godine, sve se mijenja. Raspada se ustaljeni poredak, plamen rata gori na bezbroj mjesta – Slavonija, Dalmacija, Banovina, Lika,…
– Točno 1. rujna te 1991. godine Svetko Šare i ja prijavljujemo se u profesionalne postrojbe Hrvatske vojske. Uvjetno rečeno jer takva institucija nije baš bila tako definirana, pa smo zapravo pridodani postrojbama MUP-a. Moram se pohvaliti da smo uz Sergia Rabara – nikad neću zaboraviti žutu košulju u kojoj nas je primio: kao da se sprema za Havaje, a ne rat, no takav vam je Rabar, neuništivi, genijalni vojni strateg, ali i potpuno »razbarušeni« individualac – bili među prvim profesionalcima. Imali smo redne brojeve 4. i 5. – ispred nas bili su još Dragan Ivkić i Gordan Juračić tako da obrana hrvatske ideje konačno počinje. Postao sam četvrti profesionalni hrvatski vojnik u Rijeci.
Učinili smo čudo
To su i vremena kad se počinju dobivati jasni obrisi 111. brigade Hrvatske vojske. Uniforme i naoružanje? Misaone imenice! Ničeg skoro da nije bilo. Ma kako se danas, punih osamnaest godina nakon Oluje kretala razmišljanja o toj akciji Hrvatske vojske, činjenica jest da je 111. brigada bila jedna od temeljnih u stvaranju HV-a.
– Načelno, 111. brigadu formiraju riječki, senjski i krčki bataljuni. Potom nam se pridružuju još i borci iz nekih drugih lokaliteta, tako da se formiraju i nove brigade. Primjerice, 155. u kojoj su bili crikvenički, opatijski, rapski, pa i senjski borci, odnosno 138. goranska brigada.
Uslijedile su silovite bitke. Ličko je ratište jedno do najtežih u Hrvatskoj. Opasnosti od pogibelji pridodaju se i silne hladnoće. Gubici su nemali, ali i dolaze i prve ratne pobjede. Riječka, 111. brigada odbacuje neprijatelja od crte nedaleko prometnice Otočac – Žuta Lokva.
– Ponajprije: učinili smo čudo! Bez stručnog vodstva, odnosno pretežito naoružani samo s emocijama i željom ostvarenja slobodne Hrvatske, krećemo u sukob s kud i kamo opremljenijom JNA i brojnim paravojnim formacijama što nadiru iz Srbije. Ide nas s promjenjivim uspjehom. Žrtve su nemale. Hrvatska na sve strane gori. I gubi svoj teritorij. Ipak, natjerali smo međunarodnu zajednicu da shvati kako smo spremni svoje živote položiti da bi Hrvatska postala samostalna i neovisna država. Moram k tome priznati, ma koliko mu hrvatska javnost u pojedinim situacijama i ne bila sklona, kako je i Lord Carrington s proglašenjem »Sarajevskog primirja« 4. siječnja 1992. godine silno pomogao Hrvatskoj. Naša je vojska tim zaustavljanjem rata dobila priliku za jačanje, za ekipiranje u ljudskom i tehničkom smislu te za kasniju mogućnost suverenijeg suprotstavljanja neprijatelju.
Spojiti ratnika tehničke naobrazbe s poezijom i književnošću nije baš lako, još manje često. Ipak, Nekić je upravo to: pjesnik i književnik. Prvu zbirku poezije »Iskopine« izdaje mu Senjsko književno ognjište, još 1988. godine. Riječ je o lirici, da bi mu dosadašnji književni rad kulminirao 2004. godine kompleksnim povijesnim romanom »Prokletstvo tromeđe«. Kroz opis nekoliko generacija Nekić uspijeva oživjeti karakteristike raznih društvenih uređenja i odnosa što su vladali na tromeđi triju vjera, nacija i kultura u proteklom stoljeću s jasno izraženom refleksijom na događaje iz devedesetih godina. Njegovo iznimno zanimanje za povijest, što je još jedna njegova strast, se i tu lijepo ogleda jer da bi u cijelosti iskristalizirao likove i sadržaj na trenutke odlazi daleko u prošlost, u vremena prije dolaska Slavena na Balkan.
Mirna faza rata
Slijedi »mirna faza rata«. Postrojbe i sukobljene strane čuvaju svoje pozicije. Hrvatska vojska postaje dobro organizirana realnost. Sustav regrutiranja i popunjavanja funkcionira gotovo besprijekorno.
– Mi što smo neprestano bili na ratištu, nismo imali pretjerano razumijevanja za one što su na razne načine »eskivirali« odlazak u postrojbe HV-a. Kad pak danas, s velike vremenske distance gledam na te pojave, razmišljanja su mi drugačija. Čemu da netko odlazi u rat ako se toga boji? Koja korist od njega? Štoviše, danas sam uvjeren da ljudi predosjećaju moguće zlo, pogibelj te da ih taj strah, ta panika tjeraju na traženje načina da se vojnom pozivu odupru. Nemalo sam imao situacija kad se prestrašenim vojnicima dogodilo zlo. Da, bili smo tih godina vjerojatno najtolerantnija vojska na svijetu – tko je donio potvrdu od liječnika da ne može, nije išao. Golema većina onih što su došli, na svoju je odluku gledala sa silnim ponosom što nam je i dalo tu snagu da s minimalnom tehničkom opremljenošću postižemo velike vojno-strateške uspjehe. Ma da skratim – čitava vam je Hrvatska vojska zapravo bila na dobrovoljnoj bazi što je u povijesti vjerojatno nezabilježen fenomen.
Ako se jednom u Rijeci već proizvodio torpedo, zašto sutra ne bi nešto slično njemu? K tome, tvrtka Dok-ing iz Zagreba što proizvodi strojeve za razminiravanje ili karlovački HS Produkt, odnosno Šestan Busch iz Preloga čije su kacige vrlo tražene upravo su »školski« primjer kako bi takva poduzeća trebala funkcionirati. Jer sva posluju – jako dobro
Slava i mrlje
Nekić se pak stalno usavršava, najprije za zapovjednika bojne, potom godinu dana polazi zapovjedno-stožernu školu tako da je 1995. godinu dočekao na mjestu zapovjednika 8. domobranske pukovnije.
– Oluja je počela. Naša je zona kretanja bila, uvjetno rečeno, između Gackog polja i rubnog područja Perušića. Oslobađali smo teritorij pravcem od Ramljana prema Stipanovom Griču, Turjanskom i Gornjim Vrhovinama, dok je drugi naš bataljun držao poziciju između Metka i Gospića. Bili smo uspješni, nažalost ne bez žrtava.
U svega nekoliko dana oslobođen je golem prostor, Nekićeva se vojska u Bihaću pridodaje 5. korpusu Armije BiH.
– Život vam često piše priče. Tužne. Nadao sam se da ću se nakon svih ovih godina rata upravo na tom bihaćkom području naći sa svojim »cimerom« iz gimnazijskih dana, slavnim zapovjednikom 505 brigade Armije BiH Ismetom Nanićem. Na žalost nisam. Poginuo je prvih dana rujna i zadnjih dana rata.
Osim slave, Oluja je ostavila i neke »mrlje«. Pokojni je Milan Đukić neprestano isticao više od 500 potpuno nepotrebno srušenih kuća na lapačkom području.
– S punim je to pravom Đukić činio. Neki potezi nemaju opravdanja. Ni u kom smislu. Nema naime baš ikakve ni ratne, kao ni poratne logike rušiti prazne kuće.
Mogla su se čuti i potpuno nerazumna razmišljanja kako su kuće rušene da se u njih Srbi ne bi vraćali?!
– Ma to vam je besmislica. Hrvatska je država na kraju morala isplatiti odštetu za te objekte, dakle to je rušenje naplaćeno samom sebi. Pustimo to. Koliko god nam nije na ponos, naravno da je danas lakše sam sebi reći kako je u ratnim sukobima nemoguće biti idealan.
Hrvatski proizvod, a nudimo asortiman od desetak stavki, predstavljamo na sajmovima širom svijeta. U Aziji, Africi, Americi. Zanimanje postoji, kao i mogućnost plasmana. Godišnji nam izvoz doseže i do 150 milijuna dolara, no mogli bismo znatno više. No to ide u domenu – strateških državnih odluka
Usavršavanje vještina
Nekić nakon rata ne prestaje biti vojnikom. Stalna želja za učenjem, novim spoznajama, boljim uvidom u globalne procese dovodi ga 2001. godine na slavni britanski Royal College of Deffence Studies.
– Riječ je o jednoj od najznačajnijih vojnih škola na svijetu. Pohađao sam ju godinu dana u društvu kolega iz 45 svjetskih država. Bili su predstavnici svih zemalja istočne Europe, Amerikanci, ljudi iz bliskoistočne regije, Azije. Bili smo podijeljeni u osam grupa, a princip je bio da svaka od grupa kasnije posjeti jednu od osam regija svijeta. Moja je grupa imala za cilj proučavanja vojno-strateška promišljanja kao i društvena uređenja Novog Zelanda, Australije, Nove Gvineje, Bornea. Detaljno smo ne samo proučavali tu regiju, nego ju i fizički prešli. Primali su nas u goste svi – od načelnika najmanjih općina do primjerice sultana od Bruneja. Pogledi koje ta britanska ustanova otvara, iskustva koja se u njoj izmjenjuju s kolegama što dolaze praktično iz čitavog svijeta i zaključci koje polaznik nakon godinu dana iz nje iznosi – nevjerojatni su. Globalni procesi, politička snaga, vojna moć kao i sasvim precizno predviđanje budućnosti nakon tog iskustva postaju – moguća vještina. Silno sam ponosan na taj dio svog života.
No, Hrvatska vojska polako postaje klasična mirnodopska armija demokratskih država. Nekić mijenja smjer: postaje direktor agencije Alan čija je djelatnost uvoz i izvoz oružja.
Luka spasa
– Opet slijede bezbrojna putovanja. Čini mi se da sam u životu posjetio 90 država. Golema je to, ekstremna brojka. Hrvatski proizvod, a nudimo asortiman od desetak stavki, predstavljamo na sajmovima širom svijeta. U Aziji, Africi, Americi. Zanimanje postoji, kao i mogućnost plasmana. Godišnji nam izvoz doseže i do 150 milijuna dolara, no mogli bismo znatno više. No, to ide u domenu – strateških državnih odluka. Nama u Alanu je jasno da kad bismo paletu naših proizvoda sa sadašnjih desetak u skoro vrijeme udvostručili, postali bismo državom – releventnim proizvođačem oružja. Idealni bi model bilo državno-privatno partnerstvo gdje bi zaposlenje mogli pronaći mnogi, a uvjeren sam da bi jedan takav strateški zaokret pomogao i spasu – hrvatske brodogradnje. Dok su brodogradilišta za klasičnu trgovačku mornaricu na Dalekom Istoku, s kojima se hrvatska brodogradnja jako teško nosi, Europska unija gradnju brodova za svoje vojne potrebe povjerava isključivo svojim članicama.
Slično kao što je to Grčka transformirala svoju brodogradnju – ostavila je gradnju trgovačkih brodova te pretežito proizvodi samo vojne, pitamo Nekića?
– Nisam detaljnije upoznat s grčkim modelom, no tako nekako. Nisu to neki golemi poslovi, no broj radnika što danas radi u hrvatskim brodogradilištima na taj bi način možda pronašao svoju luku spasa.
A ostale djelatnosti? Je li proizvodnja oružja možda snažan impuls za cjelokupnu hrvatsku metalsku granu, za spas danas industrijski posrnulih gradova poput Karlovca, Siska, Slavonskog Broda, svih onih regija oslobađanih u Oluji, pa i same Rijeke….
– Ne možemo se igrati prognozera, no ako se jednom u Rijeci već proizvodio torpedo, zašto sutra ne bi nešto slično njemu? K tome, tvrtka Dok-ing iz Zagreba što proizvodi strojeve za razminiravanje ili karlovački HS Produkt, odnosno Šestan Busch iz Preloga čije su kacige vrlo tražene upravo su »školski« primjer kako bi takva poduzeća trebala funkcionirati. Jer sva posluju – jako dobro.
Oluja je dakle od sutra punoljetna. Brigadir Ivan Nekić je pak u tom, postolujnom razdoblju postigao i svoju punu zrelost. Na Hrvatskoj je da njegove vještine, znanja, ili kako bismo mi na ovim turbulentnim prostorima jugoistoka Europe rekli »veze«, do kraja iskoristi te tako pomogne u naporima da se napravi zaokret iz današnjih turobnih ekonomskih vremena. Inače – čemu Oluja? Čemu neovisnost, dani ponosa i slave od 5. kolovoza 1995. godine? Države se ipak stvaraju da bi u njima živjeli potpuno zadovoljni, sretni ljudi.
