Zadovoljstvo je bilo uroniti u prošlost i susretati se s onima koji su s toliko entuzijazma i ljubavi prema nogometu i ovome gradu, najljepšim mogućim rukopisom (»nogopisom«) ispisivali tadašnjost, zapisali su Zlatko Moranjak i Ferruccio Burburan u predgovoru njihove knjige »Rijeka nogometa 1873. – 1948.«, u kojoj su željeli »otrgnuti zaboravu prekrasne priče iz riječkog nogometnog kamenoloma«.

Zaronili su u arhiv i izvukli puno građe, pretočene u knjigu, objavljenu 2006. godine. Kada je u pitanju HNK Rijeka i njeni korijeni, koji se sada protežu do 25. studenog 1906. godine, Burburan i Moranjak nisu ni za ni protiv.

– ​Odgovor na to pitanje je kompliciran. Mi smo sigurni da Rijeka sigurno nije osnovana 1946. godine. Je li 1924. ili 1926. Fiumane ili čak 1906. godine, to je za jednu širu raspravu. Imamo spajanje dva kluba u jedan, a je li Olimpia preteča Fiumane, to je za jednu dublju potragu po arhivu. Ono što vidim kao veliku poveznicu su igrači, stadion i navijači. Tu je čvrsta poveznica Fiumane i Kvarnera, odnosno Rijeke, da ju je nemoguće prekinuti. Sve ostalo je stvar dublje analize. Trebalo bi još jednom vidjeti sve te dokumente. Možda je Igor Kramarsich našao tu poveznicu, time se nismo bavili, tvrdi Zlatko Moranjak.

Nogometna povijest

Ovaj dvojac zanimala je nogometna povijest grada na Rječini, kasnije su se prihvatili i riječkih ulica i promjenama koje su prošle u »Ulicama Rječkim lutam«.

– Trenirao sam nogomet kao pionir. Čitajući te sve članke o nogometu, zanimalo me je kad se počeo igrati u Rijeci. Čudilo me je kako ne postoji neka knjiga o tome. Tako smo Zlatko i ja odlučili napisati nešto o čemu se do tada nije znalo. Željeli smo da nešto ostane zapisano, jer o tome su znali samo stariji ljudi, kaže Ferruccio Burburan.

U toj knjizi 1906. se spominje kao rođenje Rijeke.

– Ovo što govorimo nije naš stav, već činjenice, koje smo pronašli u dokumentima, bilo periodici, u državnom arhivu, ili nekim knjigama. Činjenica je da je nogometna sekcija Olimpije osnovana 1906. godine.

Doduše, prvi kao klub osnovan je Club Atletico Fiumano, ali on je djelovao svega nekoliko godina i recimo da nema neke poveznice s Olimpiom. Kasnije je osnovana Gloria. Dakle, Olimpia i Gloria osnovane su za vrijeme Austro-Ugarske, a praktički su nastavili djelovati i poslije Prvog svjetskog rata.

U Rijeci je bilo više klubova, ali ova dva su bila najuspješnija i najeksponiranija. Među njima je postojao veliki rivalitet, natjecateljski i među navijačima. U to vrijeme zapadni dio grada je povijesno bio D’Annunzijeva država, koju je priznala samo Rusija. Olimpia i Gloria natjecale su se u talijanskom regionalnom prvenstvu, još nije bila formirana Prva talijanska liga.

SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Bili su dosta uspješni u toj ligi Julijske krajine. Slučajno sam pronašao u Državnom arhivu u Rijeci, u spisu „Regia Prefettura per la Provincia del Carnaro, GABINETTO Anno 1924, Serie 1, Categ. 4. Titolo dell’affare: Unione Sportiva Fiumana“, dokument pod brojem 1044/Gab.,1924 od 8. srpnja 1924. kojim R. QUESTURA DI FIUME potvrđuje zaprimanje zahtjeva za registracijom sportskog društva U.S. Fiumana, s priloženim statutom.

Smatra se da je osnovano početkom rujna 1926. godine, no formalno-pravno osnovano je godinu i pol dana ranije. No, nije tada počelo djelovati jer su Gloria i Olimpia željeli ostati samostalni klubovi. Prema onom što sam istražio, u Italiji je bila intencija režima da veći gradovi u Italiji imaju jedan jači klub, koji bi predstavljao grad.

Od toga su jedino bili izuzeti Torino i Milano, u kojem je Inter za vrijeme Mussolinija morao promijeniti ime u Ambrosiana. Naime, klubovi s juga Italije uvijek su bili slabiji pa se opet politika tu umiješala da bi se stvari izravnale. Pod tim utjecajem osnovana je Fiumana, ali tu je bilo dosta otpora, koji su na kraju nadvladani pa su se dva najbolja kluba fuzionirana, a najbolji zaigrali u »Divisione Nazionale«, podijeljenu tada u dvije skupine.

Nacionalizam i država

Fiumana je prvi put zaigrala u toj ligi u sezoni 1928.-1929., zauzevši 14. mjesto u konkurenciji 16 klubova u skupini. No, iduće sezone liga je smanjena na 18 klubova u jednoj skupini.

– Bilo je tu ne samo sportskih razloga. No, Fiumana je djelovala, igrala u Serie B ili Serie C, u kojoj je prije Drugog svjetskog rata zaigrao i Magazzini Generali, klub osnovan krajem tridesetih. Godine 1943. Italija je kapitulirala, a posljednja službena utakmica Fiumane odigrana je na proljeće. Pod njemačkom upravom Fiumana je odigrala još samo nekoliko prijateljskih utakmica. Praktički, kako je došla nova jugoslvenska vlast, nije bilo šanse da Fiumana nastavi igrati pod tim imenom.

Pa ni Građanskom ili Concordiji u Zagrebu. O tome je izvrsnu knjigu »Politika i nogomet u Jugoslaviji: sport, nacionalizam i država« napisao Richard Mills. Jugoslavija je poslije Drugog svjetskog rata kopirala sovjetski model, svi su se morali organizirati kao fiskulturna društva. Čak je i FSJ djelovao u sklopu tog saveza. Svi su morali promijeniti ime osim Hajduka, Veleža… Većina drugih su morali promijeniti imena ako su željeli nastaviti pod starim imenom, većina drugih su ili promijenili ime ili su raspušteni, dodaje Burburan.

U novoj državi svi su se morali ponovo registrirati, dobili su nove dokumente.

– S formalno-pravnog gledišta, Rijeka, odnosno Kvarner, novi je klub, ali nastavlja tradiciju Fiumane. Osam igrača, koji su igrali za prvu ekipu Fiumanu, poslije su igrali za Kvarner, dok je deveti igrao za B ekipu Fiumane. No, nisu igrači pokrenuli osnivanje Kvarnera, već Ettore Mazzieri i Renato Tich, koji su htjeli da se sportski život i dalje nastavi. Zapadni dio Rijeke imao je specifičan položaj. Recimo, u prosincu 1994. posjetio sam Mazzierija jer sam saznao da ima jedini primjerak časopisa » Rivista dello sport fiumano«. On je 1944. bio urednik, zajedno s Tichem.

Nogometaši Glorije na svojem igralištu ispred današnjeg ulaza u riječku bolnicu

Pisali su o Olimpiji i Gloriji. Zamolio sam ga da mi makar posudi knjigu kako bih je kopirao. Već tada sam želio napisati neku knjižicu o povijesti nogometa u Rijeci. Porazgovarali smo o tome i zašto on nije nikad napisao knjigu o tome. Rekao mi je da nije imao vremena. Mazzieri je napisao dosta članaka o tome za »La Vocce del Popolo« i »Le Tore«. Pitao sam ga baš za Fiumanu. Rekao mi je da Fiumana nije imala šanse nastaviti djelovati pod tim imenom. Za »Magazzini Generali« je bio dozvoljen rad jer još nije bilo riješen političko-pravni status zapadnog dijela Rijeke.

Dodao je i da većina nije bila za da klub nosi to ime. S obzirom na to da su u to vrijeme svi dokumenti bili dvojezični, i ime kluba je bilo dvojezično, Kvarner/Quarnero. Osnivački akt je isto pisan na talijanskom jeziku. Posjedujem čak i kopiju tog dokumenta. Mazzieri je bio glavni inicijator da se klub nazove Kvarner i tako je to ostalo. I onda se 1948. osniva FSJ pa se i Kvarner/Quarnero izdvaja u samostalan klub. Godine 1953. ukidaju se u Rijeci svi dvojezični natpisi, bilo je to vrijeme Tršćanske krize, a godinu kasnije odlučeno da klub promijeni ime u Rijeka. Dakle, ono što je bilo registrirano u Austro-Ugarskoj, možda se poslije priznavalo za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i Italije, ali Titova Jugoslavija apslutno nije priznavala nikakve dokumente. Činjenice su činjenice. Kako će ih sad netko tumačiti druga je stvar. Do 1948. praktički smo imali staljinistički sustav i povijest kao da je tada počela. Do prije 20-30 godina puno toga o povijesti Rijeke nije se smjelo ni pisati ni govoriti.

Rudarski posao

Mijenjale su se monarhije, kraljevine, države, mijenjale su se granice i sve je to ostavilo trag.

– Bogata je periodika, dnevni tisak, pogotovo u doba Austro-Ugarske i između dvaju ratova. Novine su tada izlazile na četiri strane, informacije su bile minimalne. No, kopanje po arhivu je rudarski posao, dodaje Burburan.

– »Kopali« smo po Italiji, Budimpešti, Beču, svaki dokument je morao biti vezan s drugim. Postoje razne monografije i većina ih je rađena po sjećanjima ljudi. A ljudi, kada prođe 20-30 godina, ljudi pogriješe, smatra Moranjak.

Morenjaka je prema istraživanju povijesti nogometa privukla ljubav prema gradu Rijeci i njenoj povijesti.

– Radili smo izdanja Fiumanologije u suradnji s Hrvatskim književnim društvom, napravili smo čak i knjigu »Stadioni Hrvatske«, o stadionima na kojima se igrala prva liga od Austro-Ugarske nadalje. Htjeli smo ljudima u Rijeci otvoriti oči, da vide u kojem gradu žive. U gradu punom povijesti, u gradu koji bi na tim povijesnim činjenicama razvijati neviđeni turizam, puno veći u drugih u Hrvatskoj. Zašto se to ne radi? Najvjerojatnije je to stvar politike. Rijeka je, naime, u stotinjak godina promijenila sedam država.

Mijenjali su se i ljudi, koji su odlazili i dolazili. Rijeka je zaista specifična po tome.

– Ima jedna pričica iz povijesti, to je bilo negdje u 19. stoljeću, kada su Austrijanci tvrdili da ovdje živi najveći broj Nijemaca. Talijani su tvrdili da njih ima najviše, a Hrvati su govorili da je Rijeka njihov grad. Onda su Zanella i društvo rekli »ne«, mi smo Fiumani. Sada se fiumanstvo jako veže za talijansku manjinu, što zapravo iz povijesti nije točno. Autonomaši su htjeli reći da su sve, Talijani, Mađari i Hrvati, ali su i Fiumani. Kada se o Riječanima priča u Splitu ili Osijeku, svi kažu da smo mješavina nečega. Ali svi koji dođu, kažu da se dobro osjećaju jer je grad multikultularan i baš zbog toga – pitom. Takva tolerancija je sasvim normalna.

Nova knjiga

S nogometa, stadiona i ulica, ovaj riječki dvojac skreće u pjesničke vode.

– Za mjesec dva izdat ćemo novu knjigu, koja je već gotova, o Gabrieleu D’Annunziju. Po nama se D’Annunzio potpuno krivo spominje kao fašist, kao jedan nasilnik. D’Annunzio je u principu pjesnik. On je ispirirao Benita Mussolinija sa svojim izjavama i postupcima, ali nije ideolog fašizma. D’Annunzio je cijelu svoju državu Kvarnera želio osnovati na boljševizmu, u čemu postoje dokumenti i izjave. Čak je bio naslonjen na dobar dio filozofije lenjinizma i staljinizma.

Sve se to zanemaruje i tvrdi se da je izjavljivao »Repubblica Italiana del Quarnero«, a to »Italiana« svih smeta pa se kaže da je fašist. Mi ćemo u knjizi navesti njegov pjesnički dio, odnos s dadaistima, futuristima, anarhistima iz cijelog svijeta, koji su došli da sažive tu umjetničku državu. Naime, u preambuli ustava stoji da je to država muzike. Ako sada pogledamo Rijeku 2020., netko je puno čitao o D’Annunziju kada je zamislio događanja po kvartovima. D’Annunzio je donio odredbu da svaki kvart mora imati svoju glazbu, koja svira od 19 sati… On je svakoga jutra držao govor ispred Guvernerove palače i čitao pjesme. Zato naša knjiga nema veze s politikom. Pišemo o njemu koji je izmišljao imena za ljude i imena za stvari. On je izmislio riječ tramezin, koji su do tada zvali američki sendvič…

Zlatko i Ferruccio idu dalje, u nova istraživanja.

– Novi izazov je povijest riječkog sporta. Malo ljudi zna da je u Martinščici bio konjički klub i da su se tamo odražavale utrke, da se tenis igra u Rijeci prije nego u Zagrebu. Igrala se košarka, odbojka, mačevanje je bilo jako. Bilo je i olimpijaca, rođenih u Rijeci. Ne bismo išli sport po sport, jer je to jako mukotrpan posao, ali napravili bismo pregled svih sportova, kada su osnovani i koliko je bilo klubova. Jednu veliku bazu već imamo, jer smo vadili podatke kada smo istraživali povijest nogometa.

Obojicu veže još nešto. Velika ljubav prema svojem gradu.
– Neizmjerna. Kad smo s Ferrucciom i Dankom Švorinićem osnivali Slobodnu Državu Rijeka, rekli su da nam to neće dozvoliti. Bilo je problema. Ali to je prva država, priznata izvana. Ta je država trebala biti Liga naroda. Znači, Ujedinjeni narodi su trebali biti u Rijeci… To je država koja je dobila svog predsjednika na direktnim izbornima, kada je Riccardo Zanella dobio dvije ekstremne stranke. I to je Rijeka. Po Zanelli, po dogovoru s Titom i Kardeljom, Rijeka je trebala biti sedma republika… Ali otvoreni smo za strance. Nismo pravi morski grad, ali s morem smo otvoreni prema svijetu. Zato nam ništa izvana nije bilo nepoznato.