Tema i u drugim zemljama izaziva veće ili manje kontroverze, no za najviše 10-15 godina, istospolni brakovi postat će dijelom prava Europske unije, pa time i Hrvatske, bez obzira na to što mi danas upisivali u naš Ustav ili zakone, ukazuje Vesna Alaburić
Ustavni sud upalio je zeleno svjetlo i procedura odražavanja prvog ustavotvornog narodnog referenduma kojeg je pokrenula građanska inicijativa U ime obitelji se nastavlja. S obzirom na to da ne postoje više nikakve proceduralne zapreke, sudbina hrvatskog Ustava u rukama je – narodne volje. Što većinski mislimo o braku, obitelji i manjinama bit će, dakle, poznato 1. prosinca.
Međutim, već sada množe se brojni apeli o tome da građani na referendumskom pitanju pristupe odgovorno, imajući na umu što će za naše društvo i buduće generacije značiti promjena Ustava, pogotovo kad se novim odredbama uskraćuju manjinska prava. Jer, svaka odredba Ustava, napominje nam ugledna odvjetnica Vesna Alaburić, proizvodi mnogobrojne izravne ili neizravne učinke: pravne, moralne, psihološke, kulturološke…
– Predložena ustavna promjena za mene je očito diskriminatorna. Naš Ustav, naime, izrijekom štiti samo obitelj i sasvim je neutralan u odnosu na zasad tri pravno priznata oblika životnih zajednica na kojima se obitelj zasniva: heteroseksualni brak, heteroseksualnu izvanbračnu zajednicu i istospolnu zajednicu. Podsjećam da je i Europski sud za ljudska prava priznao status »obiteljskog života« istospolnim partnerima koji žive u stabilnoj vezi. Davanjem posebnog ustavnopravnog statusa samo heteroseksualnoj bračnoj zajednici kao temelju obitelji, diskriminiraju se druga dva pravno priznata oblika zajedništva kao temelja obitelji, za što nema nikakvog razboritog opravdanja. Kao da je samo heteroseksualna bračna zajednica i na njoj utemeljena obitelj nešto izvorno i društveno posebno vrijedno, a druga dva oblika zajedništva i na njima utemeljene obitelji u najboljem slučaju tek surogati. Netko može imati takva uvjerenja, ali država ne smije, objašnjava Vesna Alaburić. Napominje zatim da nije teško dokučiti kakve sve ovo negativne moralne i psihološke učinke može imati na osobe koje žive u druga dva pravno priznata oblika životnog partnerstva, a pogotovo na djecu u takvim obiteljima. Svako definiranje, napominje Alaburić, ionako je opasno, a posebno je opasno u Ustavu.
– Uđe li ta definicija braka u Ustav, ubuduće će biti onemogućeno ne samo da se istospolne zajednice nazivaju brakom, nego će biti onemogućen i svaki referendum kojim bi se to moglo tražiti, jer bi referendumsko pitanje bilo neustavno. Upravo mi se taj aspekt neustavnosti čini posebno važnim. A to je pravni apsurd. Jer, usvajanjem jedne referendumske inicijative, bile bi ustavno onemogućene sve druge i drukčije građanske inicijative o tom pitanju. Drugim riječima, građanima bi praktički bilo onemogućeno korištenje Ustavom zajamčenog prava da putem referenduma mijenjaju ustavnu definiciju braka, čak i kad bi se većina onih koji bi 1. prosinca zaokružila »za« poslije predomislila, ogorčeno nam tumači Vesna Alaburić. Pojašnjava da zajamčena ustavna prava, pa i pravo na referendumsku inicijativu, nije za jednokratnu uporabu i ne može ovisiti o tome tko se prvi referenduma dosjetio. – I zato je referendumsko pitanje neustavno, naglašava Vesna Alaburić.
Samovolja većine
Srđan Dvornik, politički analitičar i filozof, podsjeća pak da ovako sporna i opasna promjena Ustava kreće od zapravo jedne krajnje netransparentne građanske inicijative. Svi, doduše, slute tko financira, to jest tko stoji iza ustavotvorne narodne inicijative U ime obitelji, ali malo tko u ovoj zemlji to pouzdano zna. Dvornik ovakvu inicijativu svejedno smatra legitimnom, jer je dobila podršku dovoljnog broja građanki i građana, ali upozorava da samim time ne predstavlja nikakav »narod«, nego jedan dio društva.
Vesna Alaburić smatra da su ustavni suci u slučaju U ime obitelji u potpunosti postupali u skladu sa svojim Ustavnim zakonom, utvrđenima pravima i obvezama. Sve ostalo, napominje, spada u sferu političkog nadigravanja. Slaže s tumačenjima da je do donošenja odluke o raspisivanju referenduma Ustavni sud , sukladno Ustavu, imao pravo i obvezu samoinicijativno upozoriti na sporna pitanja procesne naravi, uključujući i donošenje odluke o raspisivanju referenduma. – To je Ustavni sud na vrijeme i učinio svojim prethodnim upozorenjem. Tek nakon što je odluka o raspisivanju referenduma formalno donijeta, ustavni suci imaju pravo proprio motu razmotriti sadržaj referendumskog pitanja i odlučiti o njegovoj eventualnoj neustavnosti, tumači Vesna Alaburić.
– Ono što ne može biti legitimno jest da taj dio – pa makar bio i većinski – svoj posebni svjetonazor nametne svima kao opću normu. Oni, naime, ne traže neko dosad nepriznato pravo, nego postojeće pravo, ograničeno na heteroseksualne parove, ‘preventivno’ žele uskratiti drugima. Sada više nema sumnje da iza te akcije stoje i rimokatolička hijerarhija i HDZ. Oni imaju pravo iskazivati svoje stavove, ali ih nemaju pravo nametati kao ustavne norme. A u slučaju crkve, ako želi igrati političku ulogu, krajnje je vrijeme da joj se oduzmu javno financiranje i javna ovlaštenja, rezolutan je Srđan Dvornik. Za Vesnu Alaburić slučaj U ime obitelji stoga je samo bjelodana potvrda da je nužno uspostaviti efikasniji nadzor i zakonski okvir kada se u zemlji ubuduće netko sjeti ustavnih promjena putem direktne demokracije. Jer, podsjeća Alaburić, demokracija počiva na utvrđivanju i dosljednom poštivanju procedure.
– U nedostatku procedure direktna demokracija lako se može preobraziti u svoju suprotnost – samovolju većine. U demokratskim je zemljama precizno propisana procedura moguće promjene ustava, posebice u zemljama u kojima je to moguće i putem tzv. referenduma narodne inicijative. Kod nas to nažalost nije slučaj. Trebala bi postojati jasna ograničenja za takve situacije. Po mom mišljenju, na referendumu se ne bi smjelo odlučivati o temeljnim vrednotama Ustava, zajamčenim ljudskim pravima i slobodama i pravima manjina, poručuje vladajućim elitama Vesna Alaburić.
Propust ustavotvoraca
Tako promišlja i Srđan Dvornik za kojeg ne dolazi u obzir da bilo kakve inicijative, bile one transparentne ili ne, mijenjaju ono što čini pretpostavku same političke zajednice koja se zasniva na slobodi i ravnopravnosti svojih članova i članica. Ako država treba biti demokratska republika, kaže Dvornik, onda je premisa da članice i članovi te zajednice mogu slobodno odlučivati i da svi budu pravno jednaki. – Ne samo da im to pravo ne smije uskratiti država, nego ga ne smiju uskratiti ni jedni drugima. Iz toga proizlazi cijeli poredak. Ako netko to mijenja, Ustav gubi osnovnu legitimnost, a vrata su otvorena raznim oblicima samovolje i diskriminacije, čak i ako u ustavu izričito ne piše koje su mu odredbe temeljne i nepromjenjive. A u njemu, uostalom, u 3. članku, čak i piše koje su vrijednosti temelj za njegovo tumačenje. Oni koji poduzimaju ovako značajne inicijative morali bi, dakako, omogućiti javni uvid i u to tko im daje sredstva za djelovanje (i novčana i »u naturi«), kako bi se spriječilo da partikularni interesni krugovi, koji su dovoljno bogati, na skriven način »kupe« političke pogodnosti. U najmanju ruku, javnost ima pravo znati tko stoji iza onih koji nastoje promijeniti temeljne norme, da bi se slobodno opredijelila, upozorava Srđan Dvornik.
Vesna Alaburić također smatra vrlo spornim to da se Ustav, kao temeljni i najvažniji pravni akt naše države, mijenja po pravno nedostatno definiranoj proceduri, ma tko bio inicijator referenduma. – To je veliki propust ustavotvorca. Ustavnom sudu je zbog toga bitno otežan, ako ne i onemogućen nadzor nad ustavnošću i zakonitošću referenduma i referendumskog pitanja. Zato smatram nužnim da se što prije usvoje odgovarajuće promjene Ustava i Zakona o referendumu. To se, međutim, ne bi smjelo napraviti brzopleto, već nakon temeljite javne i stručne rasprave. Te promjene morale bi, dakako, osigurati zakonitost i transparentnost izvora financiranja referendumskih inicijativa, kaže Vesna Alaburić. Unatoč svemu, Srđan Dvornik poručuje manjini na koju se s ovom netransparentnom inicijativom nasrće, da se ne miri s normom koja je protivna ljudskom pravu i da prema tome nastavi borbu. On u borbu poziva i sve one koji cijene ravnopravnost i fer odnose.
Nema evolucije bez borbe
Ako referendum »prođe«, to jest predloženo pitanje dobije većinsku podršku, postoje svi razlozi, sugerira Dvornik, da se Ustavnom sudu predloži provjeru neustavnosti takve izmjene. – Naime, nakon referenduma – u slučaju da većina glasa »za« – više nismo pred hipotetičnom nego pred realnom odlukom. Kao i svaki propis, Ustavni sud može ocjenjivati njenu (ne)usklađenost s Ustavom, a ona – kako smo već pokazali u prijedlozima Ustavnom sudu – ide protiv niza bitnih ustavnih odredbi. K tome, već je sada jasno da samo provođenje te odluke neće imati ustavnu osnovu. Ako čak i sve to prođe, prvo što bih učinio kad bih bio homoseksualac i kad bih želio živjeti u braku s muškarcem kojeg volim jest da bih podnio zahtjev za sklapanje braka. Žalio bih se na odbijenicu, pokušao svoje pravo ostvariti sudskim putem, pa bih nakon odbijanja podnio ustavnu tužbu i na kraju tužio ovu državu Europskom sudu za ljudska prava zbog diskriminacije. Premda, kako desničari sada tako rado ističu, »brak nije ljudsko pravo«, jest ljudsko pravo da ne budeš diskriminiran. Po Protokolu 12 kakva god prava država jamči ili pruža, mora to činiti bez diskriminacije. Pravo se ne svodi na važeće propise, a evolucije nema bez borbe, jasan je Srđan Dvornik.
Vesna Alaburić i Srđan Dvornik kažu da je Sabor, to jest parlamentarna većina pogriješila onda kada je odbila podržati prijedlog da o ustavnost referendumskog pitanja odluči Ustavni sud. Dvornik smatra da je to bilo neodgovorno, dok je za Alaburić ovakvo ponašanje saborske većine posve neshvatljivo. Saborski zastupnici, dodaje Alaburić, mogu imati mišljenje o ustavnosti ili neustavnosti nekog pitanja, ali oni nisu, ukazuje naša sugovornica, ni ustavni stručnjaci, ni ustavni suci. Stoga političare podsjeća da meritornu, pravno obvezujuću odluku o tome – u državi utemeljenoj na podjeli vlasti i vladavini prava – donosi i može donijeti samo i isključivo Ustavni sud. – Referendum je s jedne strane potpuno nepotreban, jer niti štiti neko novo pravo niti dodatno štiti postojeće. Brak je već zakonski definiran ovako kako sad dio društva želi da bude definiran i u Ustavu, a takvo bi ustavno određenje samo unijelo isključivost. Po tome je, s druge strane, izmjena koju se traži referendumom štetna. Jasno je da je parlament trebao kod Ustavnog suda provjeriti bi li takva izmjena bila u suprotnosti s Ustavom, kaže nam Srđan Dvornika.
Građanska ustavotvorna inicijativa U ime obitelji nije samo podijelila domaću javnost, već među međunarodnim institucijama budi sumnju u iskrenost hrvatskog pluralizma. Upravo se u poštivanju manjinskih prava, smatra Srđan Dvornik, mjeri ugled neke zemlje u svijetu. Uspjeh akcije U ime obitelji, neosporno je za Dvornika, dodatno će umanjiti naš ugled. – Hrvatska sigurno ne bi imala legitimitet da bude članicom međunarodnih tijela namijenjenih razvijanju ljudskih prava, napose prava seksualnih manjina. Smatram da bi prekršila i odredbe Protokola 12 Europske konvencije o ljudskim pravima. Ali međunarodni ugled je općenito sporedna stvar; dostojanstvo je nešto što pripada čovjeku, a država vrijedi samo onoliko koliko osigurava slobodu i ravnopravnost ljudi, poručuje Srđan Dvornik.
Vesna Alaburić nije sklona tumačenju da U ime obitelji narušava hrvatski kredibilitet. Ilustrira to nedavnim protestima u Francuskoj kada je izglasan zakon o istospolnim brakovima. Radi se o temi, kaže ona, koja i u drugim zemljama izaziva veće ili manje kontroverze. Međutim, napominje da je bitna kvaliteta i razina javnog dijaloga o toj temi, a bit će bitno i na koji će se način ustavno-pravno razriješiti cijeli spor.
– Posve sam sigurna da će za najviše 10-15 godina, istospolni brakovi postati dijelom prava Europske unije, pa time i Hrvatske, bez obzira na to što mi danas upisivali u naš Ustav ili zakone, ukazuje Vesna Alaburić.
