Prof. emeritus dr. sc. Tihomir Jukić nedavno je objavio knjigu “Vizija grada u budućnosti: Horizont 2050”, koja potiče promišljanje o vizijama budućnosti i “buduće sadašnjosti”. Polazi od ideje da razvoj grada nije moguć bez sagledavanja društva, politike i javnih politika. Knjiga donosi analize razvojnih vizija europskih gradova, rezultate urbanističkih radionica i seminara Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te studentske vizije održivog i inkluzivnog Zagreba 21. stoljeća. Moto istraživanja glasi: “Ne želimo slučajnu, nego poželjnu budućnost.”

(Ne)poželjni urbanisti

S profesorom Jukićem, redovitim profesorom Katedre za urbanizam Arihitekstonskog fakulteta u Zagrebu, stručnjakom za preobrazbu grada, autorom više znanstvenih radova i dobitnikom brojnih nagrada te voditeljem projekta “Preobrazba, identitet i održiv razvoj suvremenog hrvatskog grada”, razgovarali smo o ključnim pitanjima budućnosti gradova i urbanizma.

Vaša je teza da “grad zaslužuje urbanizam”. Što to zapravo znači u vremenu kada se gradovi šire brže nego što ih stignemo promišljati?

– Gospodarska tranzicija i neadekvatna zakonska regulativa baš ne idu u prilog urbanističkom promišljanju grada. U prvim dekadama nakon Domovinskog rata nije bilo popularno biti urbanist i svuda smo smetali “jer sad smo svoj na svome, za to smo se borili i mogu na svom zemljištu raditi što želim”. Sad smo u drugoj etapi koju karakterizira zainteresiranost građana za širi prostor u kojem žive. Postaju sve nezadovoljniji jer ne postoji red u prostoru, sigurnost i jasne procedure. Danas još uvijek ima u prostoru puno nepredvidljivosti, a to uistinu nitko više ne želi, osim onih kojima je to prostor za manipulacije. Što je manje određeno pravilima, veća je mogućnost manipuliranja prostorom. Iz toga proizlazi jedini zaključak, a to je da “grad zaslužuje urbanizam”. To znači da imate dječje ustanove, škole, podcentre, javni prostor, parkove, kulturu, da ne gubite sate provedene u prometnim gužvama, a to također znači da “građani zaslužuju urbanizam” jer žele kvalitetan život, a uz to i adekvatno oblikovan prostor.

Kako biste danas definirali prostorne i urbanističke standarde – i koliki je njihov stvarni utjecaj na kvalitetu života u naseljima?

– Da bismo znali o čemu razgovaramo, potrebno je razlikovati prostorne standarde od standarda naselja zgrade i stana. Prostorni standardi određuju se prostornim i urbanističkim planovima, a odnose se na razmake između kuća, osiguravanje prostora za dječje ustanove, osnovne škole, parkove… Određuju koliko je na razini grada ili naselja potrebno osigurati četvornih metara zelenih površina po stanovniku, koliko je sati minimalna insolacija stambenih zgrada itd.

S druge strane za stambene zone postoje tri vrste standarda, a to su standard naselja, standard zgrade (širina ulaza, širina stepenica, hodnika, zajednički prostori, prostor za odlaganje bicikala, otpada i slično) i standard samog stana (minimalne površine pojedinih prostorija, odnos svjetlosnih otvora s obzirom na površinu prostorije, sanitarne potrebe i slično).

Prostorni standardi

Jesu li prostorni i standardi stana kroz povijest bili jasnije određeni nego danas? Kako su se nekada definirali, a kako ih danas oblikuju tržište i politika? Koji su rezultati toga u prostoru? Možemo li reći da se kroz prostorne standarde zapravo očitava odnos društva prema čovjeku i prostoru?

– Hrvatski prostor ima tradiciju što se tiče određivanja pravila i standarda gradnje naselja, zgrada i stanova. Sve od prvih građevnih redova i statuta iz 19. stoljeća. Zagreb je imao prve građevne redove još 1855. i 1857. Godine 1900. izrađen je zajednički Građevni red za gradove Osijek, Varaždin i Zemun u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Tu su i statuti koji su pratili regulatorne osnove i koji su jasno definirali prostorne standarde. Potrebno je spomenuti i građevne zakone u međuratnom razdoblju, na primjer onaj iz 1931. godine. U njemu su dani i određeni normativi gradnje, tj. prostorni standardi, a što nije karakteristično za druge zakone. Svoju kulminaciju određivanje prostornih standarda doživjelo je od 1945. do 1990. u vrijeme socijalističke izgradnje stanova. Oni su bili donošeni na razini prostora bivše države, a poslije na razini socijalističkih republika, pa tako i SR Hrvatske. U tom razdoblju treba posebno istaknuti Standard naselja, zgrade i stana u društveno usmjerenoj stambenoj izgradnji DUSI (1983.), koji je bio najcjelovitiji i određivao je prostorne standarde gradnje na razini naselja, na razini stambene zgrade i na razini stana, a što se nakon toga ni jednim novim pravilnikom nije uspjelo ostvariti. Tada su postignuti i najbolji rezultati i visoka razina kvalitete života u takvim naseljima. Uzor stambene izgradnje bio je u stambenim naseljima organiziranim za jednu stambenu zajednicu.

Veliki propust sustava posljednjih desetljeća bio je taj što je većina stambenog tržišta prepuštena developerima uz nepostojanje jasnih standarda stana i zgrade, osim za POS, umjesto da je vođena aktivna stambena politika na temelju Stambene strategije države i grada. Najkraće, to bi bio zaključak. Što je veća briga društva i vlasti prema čovjeku i prostoru, ti su standardi jasnije određeni i prilagođeni čovjeku.

Prostorni standardi ili standardi prostora vezani su posredno i uz društveno-političko okruženje i uz stambene politike, a posebice određuju ekološke, higijenske i sigurnosne parametre koji utječu na projektiranje stanova, stambenih zgrada i njihovih užih ili širih okruženja. Neosporno je da je standard stanovanja važna komponenta životnog standarda u nekom naselju. Kao država nismo gotovo 30 godina imali stambenu politiku. U vremenu nakon 1991., nakon osamostaljenja RH, gospodarske tranzicije i neoliberalnih kretanja, sustavno dolazi de deregulacije prostora, a isto tako izostaju standardi u arhitektonskoj praksi općenito, a posebice u području projektiranja stanova. Uz Zakon o društveno poticanoj stanograd­nji iz 2004. donosi se Pravilnik minimalnih tehničkih uvjeta za projektiranje i gradnju stanova iz programa društveno poticane stanogradnje. Tim Pravilnikom utvrđuju se minimalni tehnički uvjeti koji se moraju primje­njivati pri projektira­nju i grad­nji stanova iz Programa društveno poticane stanograd­nje (POS). Čak su ti standardi POS-a ubačeni u posljednje Izmjene i dopune GUP-a Zagreba iz 2025. Nisam siguran da je to najispravniji put, jer standarde određuje društvo za svoje stanovnike bez obzira na to odakle su, a GUP bi se trebao baviti prostorom, a ne stanovima i prostorijama u stanu. To je ipak jedna druga tema.

Lokalni identitet

Osim standarda planiranja naselja te projektiranja i oblikovanja stambenog prostora, koji drugi činitelji sudjeluju u podizanju kvalitete života? Vrijedi li još uvijek ona stara formula “lokacija i kvadrati” ili današnji kupac traži nešto drugo – identitet, iskustvo, osjećaj pripadanja?

– Osim navedenih standarda planiranja naselja te projektiranja i oblikovanja stambenog prostora, i znatni drugi činitelji sudjeluju u podizanju kvalitete života, ali koji se ne mogu propisivati nego samo načelno zahtijevati, znači poželjni su. To su ponajprije: lokacija, blizina kvartovskog središta i središta grada, blizina prirodnih predjela (Sava, Maksimir…) i artificijelnih parkovnih i sportskih prostora (Jarun, Bundek,…), dostupnost prostora, dobro organiziran javni prijevoz, “zeleni” i “energetski” pristup u procesu planiranja i projektiranja okoliša, dobra opremljenost šireg prostora potrebnim sadržajima, identitet prostora i pripadnost prostoru i pripadnost lokalnoj društvenoj zajednici.

Više nije dominantno zauzimanje novih prostora za gradnju i širenje grada nego tzv. sažimanje prostora. Sve to utječe na smanjenje kvalitete stanovanja i života u takvim novim, neplaniranim okruženjima, često bez potrebnih društvenih sadržaja, bez adekvatnog javnog prostora i društvene zajednice. Gubi se pripadnost prostoru u kojem se živi. Zbog sve većeg zamaha tzv. developerske stambene gradnje, čiji je najčešći jedini cilj profit, nužno je što hitnije osigurati minimalne higijenske, sigurnosne i ekološke uvjete stanovanja i života u naseljima. No to nije dovoljno, bitan je i identitet i osjećaj pripadanja kvartu, pripadanja gradu. Osjećaj pripadanja susjedstvu ili kvartu bit će još veći ako imate sve prateće sadržaju za normalan život u blizini.

Kako promjene životnih navika – od rada na daljinu do wellness kulture – mijenjaju pojam doma i potrebu za drukčijim prostornim rješenjima?

– Nisam ekspert za rad na daljinu. Mislim da je ovo pitanje puno bliže sociolozima. Ali u tom području se očito događaju velike promjene. Naš kućni, nekada intimni prostor, postupno postaje javni. Preko interneta i društvenih mreža puna nam je soba tijekom dana raznih “likova” i događanja i što nam preostaje nego mir tražiti izvan stana u skrovitom vrtu ili javnom prostoru. Danas moramo prihvatiti kao realnost da sve veći broj ljudi radi od kuće, a stanove je potrebno projektirati da imaju i adekvatni radni prostor ili radni kutak. Opet se vraćamo na temu da prostor stana mora biti prilagodljiv i u takvim situacijama.

Fleksibilnost prostora sve se češće spominje kao novi luksuz. Može li upravo prilagodljivost postati mjerilo kvalitete stanovanja?

– Prilagodljivost je sigurno jedna od mjera kvalitete stanovanja, pogotovo ako se stan kupuje s ciljem dugogodišnjeg korištenja, a to znači i za različite generacije. Mijenjaju se obitelji, broj članova obitelji, jedni stare – dolaze mlađe generacije sa svojim potrebama itd. S druge strane, mijenja se iz dana u dan način života, a u posljednje vrijeme i rada u stambenim prostorima i zato je izrazito važna fleksibilnost i mogućnost promjene prostora. O tome projektanti, ali i investitori moraju voditi računa jer se javljaju novi zahtjevi na tržištu nekretnina. Što se tiče fleksibilnosti i promjene stambenog prostora, stanovi iz prošlih vremena su puno fleksibilniji od novoplaniranih.

Cilj, a ne trend

Održivost više nije trend, nego civilizacijski standard. Može li održiva arhitektura istodobno biti i najpoželjniji oblik luksuza? Koliko su ekološki standardi, pametne zgrade i materijali s nultom emisijom već promijenili tržište nekretnina i percepciju vrijednosti prostora?

– Održivost prostora ne bi trebala biti trend, nego dugoročni cilj svakog od nas. Nabrojeni ekološki standardi, pametne zgrade i materijali s nultom emisijom sigurno mijenjaju tržište nekretnina. Sve poželjniji su takvi stanovi pogotovo među generacijom mlađih ljudi. Nažalost, iz prakse često vidimo da upravo ostvarenje svih tih ciljeva prate i veći troškovi izgradnje i održavanja. No vjerojatniji i točniji odgovor na to bi mogli dati tržišni agenti.

Urbanizam, rekli ste, nisu samo planovi nego i svijest o prostoru. Kako se ta svijest može stvarati – obrazovanjem, sudjelovanjem građana ili kulturnom promjenom?

– Svijest o prostoru se stječe obrazovanjem, načinom života i dobrim kućnim odgojem. Rezultat toga su zajedništvo, osjećaj pripadanja: moja ulica, moj kvart, moj grad. U suprotnom, ako nešto od toga zataji, onda dolazi do sukoba osobe s okolinom i prostorom, do uništavanja i devastacije prostora na razne načine. Rezultat toga je i smanjena sigurnost prostora. Što je jača društvena zajednica, veća je i sigurnost prostora.

Koja je uloga arhitekata, urbanista i sociologa u oblikovanju grada – i gdje počinje, a gdje završava njihova odgovornost?

– Prostorni standardi samo su dio izučavanja “kvalitete življenja”. Razlikuju se objektivne i subjektivne potrebe koje zajedno čine ukupnu kvalitetu življenja. U urbanoj sociologiji kvaliteta stanovanja i kvaliteta infrastrukture u stambenom naselju mjeri se s pomoću dvije istraživačke jedinice: čovjek i kućanstvo te čovjek i susjedstvo, tj. neposredna okolina. No arhitekti i urbanisti bave se više analizom prostornih standarda na razini stana, stambene zgrade i naselja, a u svrhu izučavanja i podizanja kvalitete življenja.

Grad budućnosti

Kada govorimo o gradu budućnosti, treba li on biti visokotehnološki, ekološki samoodrživ ili jednostavno – mjerljiv ljudskom mjerom? Što je zapravo važnije u promišljanju grada – percepcija pojedinca ili stvarna kvaliteta života u njemu?

– Ne bih postavio pitanje s “ili”. Vjerujem da je potrebno sve zajedno istovremeno. Koristiti visokotehnološka rješenja upravljanja prostorom (npr. organizacija prometa i slično), uz uvjet da se poštuje zelena i energetska tranzicija i da grad ukupno bude samoodrživ. Naš najveći problem je bezidejnost. Potrebno je postaviti prave ciljeve i znati što želimo postići, a daljnji je put zadati zadatke i vrednovati postignute rezultate. Da bismo znali kako postići rezultate, potrebna nam je strategija i ono što je najpotrebnije za taj proces, a to je – VIZIJA. Zbog tog smo razloga sa studentima arhitekture napravili veliko istraživanje europskih gradova, i sve to prezentirali u knjizi “Vizije razvoja grada u budućnosti; Horizont 2050”. Koga zanima, digitalna verzija knjige dostupna je bez naknade na stranici Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Kada ste pisali ovu knjigu, analizirali ste razvoj 30-ak europskih gradova, njihove ciljeve i vizije budućnosti te organizacijski sustav kojim bi se to trebalo ostvariti. Postoji li neki grad koji biste posebno istaknuli, odnosno neki koji bi mogao biti uzor razvoju hrvatskih gradova?

– Da, u knjizi su iznesena iskustva velikog broja gradova što se tiče njihova razvoja u ne tako dalekoj budućnosti. Preuzeli smo naziv HORIZONT 2050 kao neki vremenski okvir. Postoji više gradova koji bi nam mogli biti uzor, ali moramo shvatiti da su oni predstavnici drukčijeg društva, drukčije stope razvoja, kulture, pa čak i religije. Ne bi trebalo našim gradovima nametati neki poseban model razvoja, ali možemo učiti od njih kada govorimo o načinu i kvaliteti života, o istinitoj, a ne formalnoj participaciji građana, o pragmatičnosti, predvidljivosti i jednostavnosti detalja i rješavanja određenih problema.

Danas u našem društvu sve je problem, nerješivo i “prestrašno”. Proizlazi da se ništa ne bi smjelo mijenjati i što god poduzmemo, odmah se javlja veliki broj kritičara. Kao društvo sve kritiziramo, a ne nudimo rješenja ili ih nismo spremni čuti i primijeniti – mislim da je to naš najveći problem za budućnost općenito, ne samo budućnost naših gradova.

Poznati talijanski pisac Umberto Eco izjavio je svojevremeno u intervjuu talijanskim novinama La Stampa da su društvene mreže Facebook i Twitter učinili da idioti i glupaci mogu govoriti kao da su dobitnici Nobelove nagrade, a “inače bi govorili isključivo u kavanama, i to tek nakon što bi popili čašu vina”. Nažalost, oni su danas naša realnost, svagdje prisutni, glasni i sve znaju, imaju meritorni stav, pa i o prostoru, vjerojatno i to kakav bi grad trebao biti u budućnosti. Možda pitati njih?

Nedostaje nam znanje, polet, pragmatičnost i spremnost na promjene, a upravo te promjene doprinose kvaliteti života u našim gradovima. U svemu tome nedostaje i hrabrost donošenja odluka. Što se tiče urbanizma i planiranja gradova, gubimo “ljudsko lice urbanizma” i sve više ga zamjenjuje tzv. administrativni urbanizam, a zna se tko donosi ta pravila. Kroz povijest – grad je uvijek bio odraz društva, pa tako i danas, a vjerojatno će biti i u budućnosti. Zaključite sami.

Urbani identitet

Kako, prema vašem mišljenju, gradovi poput Rijeke, Zagreba, Pule, Osijeka, Zadra… mogu “brendirati” svoj identitet kroz arhitekturu, urbanizam i životni stil, a ne samo kroz marketing?

– Dio identiteta gradova čine ljudi, prostor i aktivnosti. Najveća mogućnost intervencije je baš u prostoru. Postoje zatečeni ili konstitucijski elementi identiteta, tj. nepromjenjivi, a to su Sljeme ili Sava u Zagrebu, Marjan u Splitu ili grad na četiri rijeke Karlovac itd. S druge strane imamo tranzicijske, tijekom vremena promjenjive elemente identiteta kao što su stilske karakteristike izgradnje, npr. “barokni Varaždin”.

Jedan od gradova navedenih u pitanju koji stječe novi identitet relativno manjim ulaganjima je Zadar. Uređena obala, Morske orgulje i Pozdrav suncu pridonijeli su tome. Pametno je iskorišten podatak da je još davne 1964. godine jedan od najpoznatijih redatelja svih vremena Alfred Hitchcock izjavio kako je “zalazak sunca” najljepši na svijetu, a digitalni Pozdrav suncu arhitekta Nike Bašića izvrsno razrađuje tu ideju i to potvrđuje. No Zadar ima i drugu stranu i drugi dio identiteta – nekontroliranu gradnju, jedini grad bez Generalnog urbanističkog plana u kojem su ista pravila gradnje za sam grad, njegovo okruženje i otoke, a to onda sigurno ne pridonosi njegovom ukupnom identitetu.

Ah, da, tu je kao dobar primjer i Šibenik, grad koji niste spomenuli. Od sivog, neinteresantnog grada metalne industrije i velikog broja vojarni Šibenik, pametno iskorištenim EU sredstvima i upornošću jednog čovjeka koji to pribavlja, obnovom tvrđava i samog grada, uz mladu poletnu ekipu koja je pokrenula muzička događanja, postaje vodeći grad kulture, grad mladih. To je njegov novi identitet koji se nastavlja na povijesni. To je pravi primjer urbane obnove. Polazi se od povijesne supstance i procesom modernizacije preoblikuje grad, spajajući zatečeni s novo stvorenim identitetom grada.

Nemilosrdno tržište nekretnina

Budućnost donosi novu paradigmu življenja – više ne kupujemo prostor, nego način života. Kako se ta promjena odražava na arhitekturu i urbanizam?

– Teorijski bi to bilo poželjno da više ne kupujemo prostor, nego način života, i to si može priuštiti jako mali broj naših sugrađana. No naše nekretninsko tržište je nemilosrdno, cijene najma visoke, a cijene kvadrata postaju sve nedostupnije, tako da je većini prioritet krov nad glavom, tj. bilo kakav dostupan smještaj. U takvoj situaciji kupuju, nažalost, samo dostupan prostor, a ne način života, iako bi to sigurno željeli. O tezi »da se ne kupuje prostor, nego način života« moglo bi se govoriti tek u trenutku priuštivog stanovanja i priuštivog najma kojih nema, u uvjetima veće ponude od potražnje kako bi se moglo birati. S druge strane inflacijska kretanja bi trebala ići prema dolje, a ne suprotno.

Co-living motiviran financijama

Koncept co-livinga i zajedničkih prostora širi se i kod nas. Je li zajedništvo postalo novi oblik luksuza u gradovima budućnosti?

– U našim uvjetima to imamo desetljećima, i to ne iz ideoloških, nego iz financijskih razloga. To su studenti koji dijele najam stanova ili radnici koji čine isto to jer im prihodi ne omogućavaju drugačiji najam stanova. Ali to vjerojatno nije ono na što ste vi mislili u pitanju, možda američki način co-livinga da mladi poslovni ljudi »Yuppies (Young urban professional) dijele stanove zbog drugog razloga. Imaju novac, ali nemaju vremena da se sami brinu za prostor. Sva ta tri primjera zajedničkog života izvrstan su sociološki primjer stjecanja tolerancije i spremnosti za dijalog, a što nedostaje našem društvu.