Količina je ono što šokira. Količina neopisivo pogrešnih kadrovskih odluka, ljutih sukoba, nejasnih glasanja, lošeg komuniciranja, promašenih ideja, nepoznavanja stvarnosti… dakle, količina dokaza koji, jedan za drugim, brutalno pokazuju da aktualna vlast nije još kako treba ni zasjela u sedlo, a kad će – i hoće li ikad – ne zna se.

Radi se dakle o, kako nas uvjeravaju, reformskoj i stručnoj Vladi, čiji ministri postaju falsifikatori (prebivališta, diploma… you name it), dužnosnici u turizmu oni koji strane turiste mrze, čuvari kulture protiv kojih se ustala cijela kultura i lijevi dio scene koji ne tuguje za »hrvatskim porazom 1945.«, radi se o Vladi koja će demografsku politiku (ako ne odustane) graditi novcem uzetim od nezaposlenih, o Vladi koja se premišlja oko toliko arhaične, skupe i nepopularne ideje poput povratka obveznog vojnog roka, o saborskoj većini koja se premišlja oko ustaškog imena tog tijela, čiji potpredsjednik maršira Zagrebom uz skandiranje »Za dom spremni«, o ministru zdravlja koji govori kao da je ispao iz Alan Forda…

I jasno da, umjesto da se raspravlja o smjernicama proračuna u kojem će, čini se, izostati bolni rezovi koje se zazivalo i obećavalo u kampanji (što je svakako pohvalno, makar bilo i neiskreno prema biračima koji su glasali za HDZ i Most), raspravlja se o putujućem cirkusu koji nikako da stane. Ma nikako ni da se umori, čini se kao da se industrija afera i skoro pa onostranih ideja i izjava tek – zagrijava.

Nešto je negdje, očito, gadno otišlo ukrivo. Za ovakvo ispadanje iz tračnica makar marginalno uobičajene političke kolotečine mora postojati neko objašnjenje, neka točka u kojoj je skretnica ostala spuštena, pa je cijela kompozicija, skupa sa svima nama, skrenula prema zemlji čudesa u kojoj sve više, kao uvjet opstanka jača potreba da od svog doktora, kao nekoć Bajaga, zaišćemo »šarene pilule za lilule«.

Plodovi prekomjernih ambicija

Jedan od vrlo izglednih odgovora na pitanje o tome, gdje je, zaboga, sve otišlo kvragu, mogao bi se kriti u kiptećoj i neskrivenoj volji za nepripadajućom političkom moći.

Možda pomalo smiješno zvuči ta teza u situaciji kad je nominalno najjača figura u Hrvatskoj, ona premijerska, Tomislav Orešković, koji je miljama daleko od toga da ima iole približne ovlasti kakve su imali njegovi prethodnici nakon ustavnih promjena 2000. godine, kad je centar političke moći s Pantovčaka premješten u Banske dvore. Oreškoviću bitka za makar dio ovlasti koje formalno ima tek predstoji i izgledi mu nisu naročito veliki.

Međutim, svi ostali bitni politički faktori su u nesmiljenom ratu za proširenje vlastitog političkog utjecaja preko granica onog što su im dali birači i što im previđa Ustav. Takva kompeticija, u kojoj kao žrtve padaju i pisana i nepisana pravila pristojne političke igre, rađa kaos, čije plodove gledamo doslovno svakog dana.

Tri su glavna igrača, čije nadmetanje za utjecajem ljulja same temelje političkog poretka u zemlji, a pritom i ustrajno potkopava političku budućnost svakog od njih. To su Božo Petrov (Most), Tomislav Karamarko (HDZ) i Kolinda Grabar-Kitarović. Bilo bi vjerojatno prilično nepravedno uperiti prst u nekog od njih troje i kazati »on je prvi počeo«, te tako izbjeći klasičnu priču o ravnomjernoj podjeli krivnje. No, u ovoj priči doista nitko nije nevin i svi su prelazili, prelaze i prelazit će granice svoje političke moći, kako bi istu na ovaj ili onaj način uvećali.

Junior partner na (halucinogenim) steroidima

Most je, čini se, ključnu, sistemsku grešku napravio u samom početku postizbornih pregovora. S kim god išli, oni bi krenuli s pozicije tri puta manjeg partnera (toliko su, naime, imali manje mandata od SDP-ove i HDZ-ove koalicije). S te pozicije, s toliko ruku u Saboru, nije održivo očekivati da ćeš moći odigrati ulogu arbitra oko gotovo svega. Nije održivo očekivati da ćeš moći odrediti premijera i smjer svake bitne politike u zemlji. No, Most je to sebi uzeo u zadatak, eliminirao Milanovića i Karamarka iz premijerske utrke i opasno u samom početku narušio političku ravnotežu. Sve ostalo bilo je samo nastavak; ako su u Mostu odredili i premijera, naravno da se smatraju pozvanima da arbitriraju i u svim drugim bitnim pitanjima, od ravnatelja SOA-e, do šefa Odbora za nacionalnu sigurnost.

Idealizam koji pritom, neki od njih, povremeno isijavaju je dirljiv, ali znate onu o raji i taktici… Most je, ukratko, uzeo sebi u zavjet i zadatak – previše. S 13 posto glasova se ne može dubinski promijeniti državu. Ono što je bilo održivo i očekivano, jest da uzmu sebi nekoliko resora (primjerice upravu, obrazovanje i gospodarstvo) i radom u njima pokažu kako su promjene o kojima su pričali u kampanji – moguće. A onda, ako im birači to honoriraju na nekim narednim izborima, e onda bi bilo vrijeme za sljedeću razinu… Ovako, Most je preskočio nekoliko stepenica i s malo ruku drže u šahu HDZ, iz kojeg pršti nezadovoljstvo. Ono, jasno, rađa lošu krv, svađe i nestabilnost.

Potpuno je jednaka situacija i sa HDZ-om.

Dvotrećinski snovi i odbijanje buđenja

Žuđena ideja velikog društvenog preokreta, o kojem je sa zanosom govorio Karamarko u godinama koje je proveo u opoziciji, doživjela je na izborima pravu havariju. Ne samo da HDZ-ova koalicija nije osvojila dvotrećinsku većinu u Saboru, koja je jedini uvjet za dubinske promjene koje je sanjao vrh ove radikalno desne stranke, ne samo da nisu uspjeli osvojiti ni običnu većinu, nego su (ne računajući dijasporu) dobili od hrvatskog naroda jednako mandata kao »nenarodni« Milanović. To ih je natjeralo u koaliciju s nadobudnim mladcima iz Metkovića, a čini se i da ih sve češće tjera do – ludila.

Karamarku na živce idu i Petrov i Tim i mediji i javnost i cijela ta strka oko svakog njihovog poteza. Na živce mu, vjerojatno, ide i činjenica što Andrej Plenković još nije javno izrekao da mu neće biti protukandidat na stranačkim izborima, pa se cijela politička konstrukcija stranke kakvu je zamislio Karamarko, gadno ljulja sa svakim kompromisom na koji je prisiljen. Što, opet, rađa lošu krv, svađe i nestabilnost.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, pak, s biračima nema problema. Ona je svoju (tanku) pobjedu odradila, i naredne četiri godine je mirna. Njen problem je, međutim, Ustav Republike Hrvatske. On za stanovnika Pantovčaka predviđa manje-više formalnu ulogu, možda ne baš političkog fikusa, ali ni baš bitnog političkog faktora.

A Grabar-Kitarović je u kampanji svašta naobećavala, od preseljenja u Visoku, do lupanja šakom o stol na sjednicama Vlade. Ništa od toga se, jasno, nije dogodilo. S Pantovčaka joj se seliti očito ne da, a od puste transparentnosti i energičnog rada na gospodarskim promjenama ostali su godinu dana dugi sastanci ekspertne skupine za preseljenje (zasad bez zaključka) i tajne gospodarske preporuke koju je njen savjetnički tim pripremio za Tima. Kako je ipak u nekim odlukama kod kojih ovlasti ima predsjednica nužna suradnja s Vladom, to je izvor stalnog cirkusa. Sjetimo se samo natezanja oko toga tko zapovijeda vojskom kad je Grabar-Kitarović pokušala zaustaviti vojnu paradu u Zagrebu, ili aktualne cirkusarije oko ritualnog ponižavanja premijera slanjem supotpisane smjene šefa SOA-e. Pripremiti kokice, pritom, valja za prvu situaciju kad predsjednica poželi otići na sjednicu Europskog vijeća umjesto Oreškovića…

Uglavnom, predsjedničino ćudljivo posezanje za ovlastima koje joj ne pripadaju, jasno, rađa lošu krv, svađe i nestabilnost.

Postoji mogućnost, da ovaj rasklimani politički ustroj u jednom trenutku ipak nađe svoju točku ravnoteže, u kojoj će ludorije i iskakanja ipak postati rjeđi incidenti, a ne svakodnevni doručak, ručak i večera. Da ta skrpana koalicijska vlast u strahu od vlastitog nestanka ipak sa svih strana smanji političke apetite i bez velikih potresa krene, što bi rekao jedan od njenih partnera, »delati«.

Ta mogućnost je, međutim, ipak više teoretske prirode. U ovom trenutku je ipak mnogo izglednija velika politička drama – preslagivanje nove većine u Saboru (ili bez HDZ-a, ili s potpuno razbijenim Mostom), ili novi parlamentarni izbori.

Sve opcije su otvorene. I nijedna se ne čini dobitnom.