Ma ne, nije me bilo strah. Koliko je god »zbor anđela« možda i počeo laštiti svoje glazbene instrumente kako bi me otpratio na put bez povrataka, u meni je bio potpuni mir. Ležao sam, u bolničkom krevetu jako nakošene podnice kako bi mi bilo olakšano disanje, i sasvim opušteno, potpuno predan potrazi za zdravljem dočekivao medicinsko osoblje. Daleko je najviše bila riječ o medicinskim sestrama, one su uostalom u pravilu uvijek središnji dio svakog bolničkog sustava.

Nije me bilo strah, ali uvijek kad bi ušle, potpuno oklopljene plastičnim odijelima, maskama i vizirima, u cijelosti odijeljene od najzaraznijih ljudi na svijetu, vidio bih im samo – oči. I to me ubijalo. Ne strah od bolesti, ne pakleno teški udisaji, ne panika od mogućeg pogoršanja, možda i konačnog, rušenja imunološkog sustava. Ne, ništa od toga. Jedino što sam uvijek u tom trenutku želio bilo je da im svima – vidim lice. Strast, energija, borba za naše zdravlje, spremnost na suočenje s najtežim situacijama, sa svime onim od čega mi obični bježimo glavom bez obzira – recite mi pa tko od nas želi mijenjati pelene odraslima – naprosto nesuzdržana ljubav koju su danonoćno sipale po našim okopnjenim životima značili su samo jedno: da se ispod sveg toga oklopa krije neviđena ljepota. To me mučilo, to mi je bila želja: vidjeti te divne ljude.

Velika muka

Nakon velike bitke, natezanja na rubu vrijeđanja i suludog bijega iz ničeg u ništa, supruga Dejana i sin David su me ipak utjerali u kombi hitne pomoći. I dok sam sa Zameta, kao da mi je posljednji put, kroz proreze vozila hitne pomoći promatrao znane mi vizure, film se počeo vrtjeti silnom brzinom. Je li to kraj?

foto: Edi Prodan

Bitka je krenula onako… bezazleno. Uskrs je trebao biti radost druženja. Kao i inače. Ali u četvrtak, kasno popodne, počela su tijelom strujiti zbunjujuće informacije. Valovi topline, pa neki suzdržani, pozadinski kašalj koji se do kraja i ne iskazuje baš takvim, kao jedna od najpoznatijih reakcija organizma na različite podražaje. Veliki petak je pak uistinu postao velika muka. San, san i samo san bilo je sve što je tijelo željelo. A onda, u subotu tik pred blagdan, 39,1 C! Temperatura se iskazala u svoj svojoj agresivnosti i bahatosti. Panično natrpavanje paracetamolima, dvojbe, svađe sa samim sobom – ma možda je ipak samo neka prolazna proljetna smutnja. Padne, za pola stupnja, pa opet raste. Nije više imalo smisla. Testiranje u KBC Sušak, i za nekoliko sati povratni, dakao pozitivni poziv.

Pa kreće. Uskrs sa šakom tableta. Osam paracetamola, po dva svakih šest sati. Tableta za imunitet, C, B vitamini, pa andol protiv ugrušaka i mala plava. Ali ne ona na koju se odmah pomisli kad se spomene tabletu ove boje. Ne, riječ je bila o najsnažnijem našem antibiotiku, sumamedu. I litre tekućine. I ništa. Kad bi kojim slučajem temperatura i pala ispod 38, kao da sam se u cijelosti riješio svih muka. Trajalo bi to eventualno do ranijih popodnevnih sati. A onda bi krenula rasti. I rasti. I rasti. Ne znam zašto, ali televizor je radio, a dodatni je užas tog nevjerojatnog Uskrsa stvarao i film Pasija. Iskreno, ne želim više ikad doživjeti mučniju, konfuzniju situaciju.

Dani bitke

Dovukao sam se do kreveta u svojoj izolacijskoj sobi. Ležao sam polumrtav, a posteljina se punila znojem. Što je u konačnici dobro. Daje nadu. Ali zapravo – produžava agoniju. Dani bitke za zdravlje. Šake tableta, bezumne količine čaja, jeftina, varljiva nada da je kovid u svom trećem pohodu savladiv od doma. I ono najstrašnije, tamo negdje četvrtog dana bolesti, rađa se suludo moćni kašalj. Toliko jak da kida sve trbušne opne, razbija ionako mlohavi dio sustava tih mojih mišića. I ne kašalj koji ima svoju gradaciju i sanaciju. Kašalj je to koji kad dođe do vrhunca ide još i – korak dalje. I oduzima dah. Ne da disati. Traži enormnu koncentraciju kako se ne bi pojavila panika. Strah od gušenja. Tijelo postaje sve oduzetije. Strah od pomicanja je toliki da je osjećaj mokrenja, tim jači jer se umišljaj o litrama čaja koje će kao otjerati kovid sveprisutan, jedna od najstrašnijih muka koja vas pogađa. Poput udarca šake u nos.

foto: Edi Prodan

Pa krenu popuštati »živci«. Kad shvatite da ste u nekoliko dana progutali bezmalo stotinu tableta, a da se zapravo niste pomaknuli od pakla započetog Velikog petka, počinje se javljati tjeskoba. Nemoć, zatvorenost u oklop bolesti, besmisao silne borbe koje vodite s brutalnim virusom. Vi na njega paracetamolom i vitaminima. A kovid umire od smijeha! Pokušavate ga oprati čajem! Ha, ha, ha. A on već mlati po vašim plućnim krilima. Suknete dva paracetamola, a on, moćni i brutalni virus za uzvrat pali vatre kako bi vam uskuhao pluća. O kako naivna, kako banalna, kako – nepotrebna borba. Jer odgovor je samo jedan.

Potoci znoja

Put hitne – u čijem se kombiju počeo događati nevjerojatni proces – završio je u stražnjem dvorištu Infektivne klinike KBC-a Rijeka. Priručne metalne platforme povezuju dva kata. Minimalistički uređena. Odvojena od svega jer u njih stižu najzarazniji, stižu ljudi koji šire opasnost od biohazarda. I daljnjeg virusnog trovanja planete. Dovlačim se do trijažne sobe. Padam na onaj veliki skajni, prijemni bolnički krevet. Vrećicu u kojoj su bile papuče bacam na pod. U rukama stišćem neku majicu-jaknu koja je ni sam ne znam kako krenula sa mnom. Ispod mene, na tamnozelenom skaju – potoci znoja. Prilazi sestra, temperatura, a krenuo sam svega prije nekih pola sata iz kuće s 38,6 C – samo 36,5 C. Tijelo je očigledno poslao poruku: ili se bori ili te nema. Vađenje krvi, sve u uistinu nenormalnoj situaciji minijaturnog prostora koji napadaju izbezumljeni pacijenti sa svih strana. Lagano, nakon što je ipak ušlo nešto zraka u izmučeno tijelo, metalnom platformom idem, uz pratnju, do minijaturne podrumske prostorije gdje se obavlja rentgen pluća. Dva fantastična medicinska tehničara istinski su se potrudila ukrcati me na prostor kako bi mi taj uređaj poslikao najugroženiji organ.

Konačno opet kombi. Sjedamo. Sestre se ispričavaju kako rade u »partizanskim uvjetima« ali ili tako ili nikako. Ma da partizanski! Sreća puta prema konačnom smještaju u bolnicu bila je tolika da bi do središnje zgrade KBC-a Rijeka, do trećeg kata na kojem se počeo puniti »kovid 7«, naš, sedmi, od svijeta totalno izolirani odjel, išli i – puzeći.

I moj krevet. Moj krevet! Bio je opet petak, iza 22 sata. Krevet, krevet spasa. I prvi susreti s fantastičnim ljudima koji će mi u idućih sedam dana vratiti život. Iako je čitava scena na razini SF-a, nekakvog čudnog futurističkog filma, sigurnost koja isijava iz okupljneih liječnika, medicinskih sestara i ostalog osoblja je tolika da je i vama odmah bolje. Mlaznice u nos. Kisik polako počinje strujati tijelom. I mislite – bolje je. A nije. Istina, lagani san navire, temperatura se, kao po nekom čudu nije vratila. Mislite: dobro je.

foto: Edi Prodan

Zora. I opet ta mučna, zastrašujuća potreba za mokrenjem. Odbacuješ potrebu, pokušavaš se okrenuti, odagnati pritisak u mjehuru. A da se pomokrim u krevet? Ma ne, sve je to predaja, put unatrag. Ustajem. I odmah žalim jer krenuo sam u jedno od svojih najneizvjesnijih putovanja u životu. Na put dug deset metara. Do muškog toaleta. Na drugom, trećem koraku ekstremna eksplozija kašlja. Sa svakim korakom zraka je manje. Stropoštavam se na toaletnu dasku, smičem trenerku, glavu naslanjam na kolut toaletnog papira kao da je najmekši jastuk na svijetu. Ide voda iz mene, a ja tražim – udah. Ne ide. Drugi. Još manje. Raste strah, ali kad je priča toliko teška da misliš kako je gotovo, otvori se neki ventil koji ipak dozvoli ulazak male, sasvim majušne količine zraka. I nekako, u tom svom poluležećem položaju, u kabini muškog toaleta COVID 7 odjela KBC-a Rijeka, baš onog u cijelosti isključenog od ostatka svijeta kako se ne bi iz njega širio biohazard, opet dolaziš do spoznaje – ili se bori ili te nema. Povratak do kreveta je nešto lakši. Smisleniji. Jer čekate te – tvoj krevet. Samo tvoj predivni krevet.

Pjesma

Prva zora u bolnici donosi i prve lijekove. Ali bol, strah i nemoć ne nestaju. Iako je apetit potpuno nepoznata priča, siliš se konzumirati obroke. A oni su zbog ekstremnog kašlja koji se javlja s bilo kakvim značajnijih pomakom tijela, nemogući osim u ležećem položaju. Ipak, gutaš. I patiš. A onda, svako malo – kako ste, trebate li što. Pa dolaze do susjeda u sobi. Snažnog, prkosnog borca, rođenog 1935. godine koji je svoj put prema ozdravljenju provodio u pelenama. Vraćaju ga u uredno, čisto stanje s nizom lijepih, poticajnih, utješnih riječi. Stalno tu, oklopljene plastičnim ogrtačima, s morem veselja i optimizma.

Drugi, a posebno treći dan u tom »bolničkom COVID hubu« naglo donose poboljšanje. I dalje udisaji nisu stopostotni, ali nema kašlja, kreću vježbe povratka u život. Deksametazon čarobni je lijek koji je virusu pokazao srednji prst i ugasio plamene ognje koje je do prije nekoliko dana tako bahati kovid palio na mojim plućima, vratio je sposobnost tijelu da – diše.

Ukusni nutricionistički sklad I još nešto. Moram. Idem u red istinskih gurmana. Prošao sam u životu more zanimljivih restorana. I profesionalno participiram u pisanju o najznačajnijim hrvatskim kuharima, o njihovoj zanesenosti domaćim gastronomskim posebitostima i njihovim ekspresijama na tu temu. A nakon svog kovidalnog bolničkog iskustva nikako ne mogu shvatiti otkud potreba bolničku hranu definirati – lošom. Manjak slanosti? Potpuno netočno, pa koji bi to profesionalac dozvolio da mu u jelu »izviruje« bilo koji začin, sol ponajmanje? Pa riječ je o začinu kojim se brane loši kuhari ili loše namirnice. Zasoli tako da nemaju pojma što jedu! Kuhinja KBC-a Rijeka je naprosto jedan vrlo ukusni nutricionistički sklad u kojem se istinski može uživati. Izdvojit ću primjerice ječam i fažol složene u zanimljivi ričet, između žlice i vilice, kojem je feta kuhane šunke upotpunila slast. I nema robovanja kao kad doma svakodnevno izmjenjujemo paštu i krumpir. S nekim komadom mesa. Ne, to su uvijek bogato strukturirani obroci koji se dograđuju sa salatama od sasvim blago zakiseljenog kupusa ili cikle. Precizno energetsko dizanje doručkom i ručkom, da bi se u 18 sati poslužilo večeru koja lagano spušta probavni intenzitet. Zasiti, ali ne opterećuje noću. Jesam, možda stvarno »ja profućko sam«, ali siguran sam da i veliki kuharski tim KBC-a zaslužuje sve pohvale. Na držanju nutricionističke ispravnosti i jako, jako dobre izvedbe – u nekoliko dana čak i više maestralnih jela. foto: Edi Prodan

A onda, jednog tako baš laganog jutra, tamo negdje nakon prvih medikamenata, a prije doručka, u hodniku do mog kreveta krenula je – pjesma. Iako iznurene poslom u oklopu, sestre su krenule: sve će biti u redu, opusti se i uživaj u letu – da bi se nas nekoliko, u zajedničkom zboru nadovezalo: ja profućko sam! O koje je veselje nakon toga zavladalo! Tako fantastično more optimizma. Tako humano, tako ljudski toplo, tako prepuno zajedništva sustava i pacijenata. Ma kog sustava?! Ljudi, živih ljudi, živih nesebičnih medicinskih ljudi i njihove bezgranične ljubavi prema pacijentima! Šištavim, šuštavim, grintavim, u pelnenama uneređenim, visokim tlakovima izmučenim, prestrašenim, ma ljudima koji su se tu ispred njihovih očiju gegali slalomom smrti, one su manirom anđela jednostavno poručile: sve će biti u redu, opusti se i uživaj u letu! Vjerujete da je to moguće, da je to istina? Da je to život u izoliranom, strahovito zaraznom COVID 7 odjelu u koji ljudi ulaze fizički i psihički na samom rubu snaga? Znamo, nismo do kraja uvjerljivi, ali je – baš tako! Jer u riječkom KBC-u ne rade ljudi. Barem ne oni obični. U njemu rade ljudi nadnaravnih sposobnosti pretvaranja smrti u život. A njih u pravilu zovemo – anđelima.

Društvo pravde

Možete van. Svi su vam parametri uredni. Sačekajte samo otpusno pismo i – sretno. I dok sam se tjedan dana prije panično opirao odlasku u bolnicu, iako sam kroz dane zdravljenja želio van, liječnička informacija me – zbunila. Kako da odem kad im nisam vidio lice? Kako da odem kad se ni s kime ne misam oprostio? Kako da odem, a da im ne kažem hvala, da ne zaplačem pred njima? Ma ne, ne ide to tako, moramo se najprije okupiti i još jednom poručiti: ja profućko sam! Na žalost ništa. Spuštanje liftom, pa na najstražniji izlaz iz glavne zgrade KBC-a Rijeka.

Uz sreću izlaska, bilo mi je tog četvrtka i istinski teško. A onda se pojavio jedan zanimljivi, fantastični osjećaj: pa sve je tako jednostavno. Nismo se oprostili jer se mi više nikad i nećemo opraštati. U toj paklenoj borbi protiv COVID-19, ja sam postao dio – njih. Mi smo u tih sedam dana stvorili simbiozu. Nisu oni mene ozdravili, oni su mi darovali mnogo, mnogo više od deksametazona. I odmah mi je laknulo. Što ja mogu dati njima, što moj dio simbioze može dati njihovom znanju i strasti u pomaganju ljudima? Može im dati ono što ću svojski, ma i brutalno koristiti: borbu za njihovo profesionalno i materijalno dostojanstvo. Po cijenu žrtve tražit ću društvo u kojem će oni biti smješteni na dostojanstvenu poziciju.

Anđeli na zadatku, foto: Edi Prodan

Borit ću se protiv uhljebničkog društva kojem je normalno da zadrigli i potpuno nesposobni bezveznjaci dijele desetke tisuća kuna iz nebitnih nadzornih odbora, a da za medicinsko osoblje – nema novca! Moje je, kad su me tako nesebično vratili zdravlju, učiniti sve da se naše društvo iz temelja promijeni, da oduzme onima koji ne zaslužuju i da onima koji zaslužuju. Moje je da zajedno sa svima vama stvorimo društvo – pravde. Na kraju krajeva, pa zar je tako teško pokrenuti procese koji su – normalni. Bez bilo kakvih političkih impresija ili predrasuda, nije li svakom članu Vlade ili Sabora cilj pravedno hrvatsko društvo?! Sad je prilika! Sad je vrijeme da moji anđeli KBC-a dobiju i materijalno dostojanstvo. Svo ono drugo stvorili su sami. Iza mučnih plastičnih oklopa, nikad toliko neprobojnih da se iz njih ne bi osjetila – ljubav.

​Dobio sam otpusno pismo. Ali otići više nikad neću. Niti mogu, niti želim.